Zaslužni Srbi

---

Click here: Nevine cure ogulin

---

MARKO počne se smijati, drľi se za trbuh i savija od smijeha, ali mu doleti šaka u oko ZASTOR ZAMRAČENJE radi promjene scene TREĆI PRIZOR U Markovom domu. Car je zabranio ľenidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu ľelju za ostankom kod kuće umjesto odlazak u rat.

Žele je ponizit kao ženu. Država Srbija neme NIKAKVE imovine u Hrvatskoj, ali ima obratno naše u Srbiji. Ne vidim ni tvoju Vesnu, ako ba hoe, jer ipak je rekla da e nastojati do}i, ali je nema.

Zaslužni Srbi - Neke obitelji takvih prezimena su već davno napustile Slunj ili su izumrle, a neke su u novije doba odselile, dok su neke samo privremeno boravile u Slunju kao kotarski i drugi službenici, školski nastavnici i obrtnici. U dubokoj tami, kosti su domobrana, Hrvata.

Neki vole kuglice, pahuljice, šljokice, neki pak zvjezdice. Samo malo ljudi zna što je pravi, najljepši i najvaľniji ukras. Djeca krase svijet, usrećuju ljude, pomaľu, brane i paze na druge. Dok ljudi u trgovini gledaju ukrase za jelku zaborave da sve što im za Boľić treba je da njihovo dijete bude uz njih, da se smije i veseli, da na njegovu licu nema ni traga tuge. Mnogo djece je tamo samo vani i stoji na hladnoći, bez ljudi kojima će se povjeriti, koji će ih voljeti, maziti i paziti kao većina naših roditelja nas. Kad odrasli vide na ulici takvo dijete vide samo sirotinju, a u njemu ne vide ono što bi im moľda moglo uljepšati cijeli ľivot… U njemu ne vide taj mali ukras koji samo čeka da dođe njegov red da i on zablista. Ne ľelim u ovom tekstu o odraslima govoriti loše i ovaj tekst se ne odnosi na svih, ali puno ljudi iz njega moľe nešto naučiti. Razmislite koliko je djece povrijeđeno kada mu netko kaľe da je beskoristan, kao da na ovom svijetu ne bi bilo razlike da ga nema. Moja poruka djeci je da ne slušaju to. Vi znate da druge činite sretnim i da ste nekome sigurno puno pomogli. Sva djeca, svi mi smo na ovom svijetu potrebni, iako ćemo sigurno u ľivotu čuti da to nije tako. No mi smo jaki, uporni i ne trebamo to slušati. Zapamtite, mi djeca, najveći smo i najvaľniji ukras na ovom svijetu! Vraćao sam se u razred i vidio nastavnicu Adrianu kako mobitelom nešto fotografira. Na moje iznenađenje vidio sam nešto neobično. To nešto neobično je bila mama jeľica sa svojim malim jeľom! Išli su prema šumi. Sigurno traľe i spremaju hranu za zimu. Prvi put sam vidio jeľeve i bio sam jako sretan. Šteta što su tako brzo otišli. I zato su ljudi izmislili jedan poseban dan posvećen ljubavi. Taj se dan zove Dan zaljubljenih, poznatiji kao Valentinovo. Posvećen je izraľavanju ljubavi, voljenoj osobi ili dragom prijatelju, djetetu ili majci. Pokloni za Valentinovo su dio svakog Dana zaljubljenih, a li zapamtite, nije potrebno trošiti novce kako biste nekome pokazali koliko vam je stalo. I mali poklončić puno znači, a ako ga napravite ili napišete sami, još i više! PJESMA ZA ZALJUBLJENE Ako ti je netko u ľivotu sve, nemoj se sramiti reći volim te. Nemoj kupovati ni jednu skupu stvar, da bi toj osobi dao na dar. Ni jedna stvar nije vrijedna kao pusica jedna. Najviše boli, kad ti netko kaľe da te ne voli. Ali ako čuješ takve riječi, ne brini, ľivot će i dalje teći. Nema veze, još smo mladi, ljubav je način da pobjegnemo dosadi. Ako ti je bez te osobe sve teľe, jer znaš, vas nešto veľe. Na ovom svijetu puno ljudi ľivi, sigurno ti se od njih netko divi. Povijest obiljeľavanja Valentinova - Dana zaljubljenih: Početak obiljeľavanja današnjeg Valentinova vodi nas u prošlost, u vrijeme staroga Rima. Tada je kršćanstvo bila mlada religija, a na vlasti je bio car Klaudije II. Car je zabranio ľenidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu ľelju za ostankom kod kuće umjesto odlazak u rat. No u to doba ľivio je i svećenik Valentin. Svećenstvo je moralo poštovati odluku no Valentin je ipak ostao dosljedan i potajno vjenčavao vojnike koji su se htjeli ľeniti. Careva ruka ga je naravno sustigla, strpavši ga u tamnicu. Nedugo nakon smrti, narod je Valentina proglasio svecem pa tako danas i mi u modernom vremenu slavimo Valentinovo - Dan zaljubljenih. Ove naše su posebne. Maškare u nas slavimo ovako: svi koji ľele obuku smiješan kostim, kao kostim klauna, ľabe, princeze, vampira, luda... To su Bonkulovići, zabavljači koji samo pokušavaju glumiti sud. Bonkulovići su naša tradicijska svita koja tradiciju ponavlja svake godine, a to je paljenje i suđenje Krnovalu, našem Krnji. Krnoval predstavlja sve naše grijehe. Svake godine bude nešto novo, nešto što tada nije bilo dobro. Ove godine sam sudjelovala i ja i cijeli moj razred, ma i cijela škola. Moj je razred bio uistinu šaren i veseo, na primjer Eva, koja je postala Darko, Vjeko kao Viktorija, Tristan kao Ana, Dinko kao Antonija, Sara kao gusar, naša lutka Maja, naši teroristi i vampirice: Lana, Jopa i Petra. Ja sam također bila vampir. Imala sam velike zube, plašt, crnu odjeću i našminkano lice. Nosila sam visoke crne čizme i osjećala sam se kao carica. Zaputili smo se na Plokatu. Suđenje je počelo, grijehe je Krnoval skupio, svima dao oporuku i kao svake godine pored mora, uz glazbu kao kip, izgorio u vatri, a s njim i naši grijesi. Morali smo se od njega oprostiti sve do slijedeće godine. U filmu se radi o tome kako Charlie Brown ľeli impresionirati malu crvenokosu djevojčicu. Kreator stripa i svih smiješnih likova je Charles M. Mislim da su simpatični i smiješni likovi stripa uspješno prikazani na velikom ekranu. Ovaj film preporučujem za velike i male, a osobito za ljubitelje stripa. Kad kaľemo zagađenje najprije pomislimo na nekakvu katastrofu u kojoj su zagađene vode ili zrak, no u današnje vrijeme dolazi do nove vrste zagađenja zbog velikog i nepotrebnog rasipanja svjetlosti. Neiskorištena svjetlost odlazi u atmosferu, pa noć u velikim gradovima nikad ne počinje. Da bi mogli vidjeti zvijezde na nebu potreban nam je mrak. Višak svjetlosti škodi pticama, kukcima, biljkama ali i ljudima. Ptice selice u mozgovima imaju ucrtanu kartu do toplijih krajeva. Kada se izgradi naselje ili grad na njihovoj putanji svjetlost im poremeti orijentaciju i završe u hladnijim krajevima gdje uginu. Tijekom ljeta najviše nam smetaju kukci pa nam roditelji kaľu da ugasimo svjetla. Skupljaju se na svijetlost, dogodi se da ako lampe nisu dobro zatvorene kukci uđu i ľarulja ih spali. ®ivotinjama i kukcima u blizini osvijetljenih autocesta zapravo nikad ne bude noć. Neiskorišteno svjetlo remeti čak i biološki ritam biljaka, pa se u jednom parku trešnja rascvjetala sredinom prosinca. Ljudi koji rade noću najčešće pokraj sebe imaju led lampe koja zapravo potiču umor. Astrofizičari su prvi počeli baviti problemom svjetlosnog zagađenja jer više nisu mogli istraľivati svemir zbog velikog osvjetljenja neba koje uzrokuju okolni gradovi. Kako bi mogli nastaviti istraľivanja svoju su opremu počeli slati u najzapuštenije dijelove zemlje pa čak i u svemir. Počele su se proizvoditi lampe koje šalju svjetlost prema tlu. Kad je u Los Angelesu na trenutak nestalo struje svi ljudi su se počeli diviti noćnom nebu obasjanom zvijezdama. Stoga gasite svijetla i čuvajte okoliš. Odmah sjednem na trosjed i počnem čitati knjigu. Čujem kako dolazi i pjeva. Znao sam da će opet početi vikati i bacati stvari pa brzo svog malog psa Bubija stavim u sobu da mu ne bi naudio. Ušao je u kuću i kada je vidio da sjedim na trosjedu, počeo je vikati da cijeli dan ništa ne radim. Povukao sam se i otišao prošetati Bubija. Cijelim sam putem razmišljao kako bi najbolje bilo pobjeći od kuće, ali mi je bilo ľao mame. Radi cijeli dan u trgovini i kada dođe kući, tata i na nju počne vikati. Vratio sam se iz šetnje. Tata je spavao, a mama je došla s posla. Pitala me je li tata vikao na mene. Rekao sam da nije, jer znam da nju pogađa kada tata viče. Ujutro sam otišao u školu i dobio tricu iz povijesti. Znao sam da me kući čekaju batine. Kad sam rekao tati za tricu, odmah mi je dao tri pljuske. Napisao sam domaću zadaću za sutra i sve naučio. Navečer je nestalo struje, tata je počeo psovati, a ja sam opet dobio batine. Mama je prišla tati da mu reče da se ne moľe tako odnositi prema meni, da ja ni za što nisam kriv. On joj je dao takvu pljusku da joj je lice bilo cijelo crveno i uľareno. Otišao sam s njom u sobu i rekao da ja ovo više ne mogu trpjeti. Zagrlila me i osjetio sam kako njezine suze padaju na moje rame. Otišla se otuširati pa sam ostao sam u sobi s Bubijem. Upalio sam svijeću i promislio da je bar meni biti svijeća da sjajim kao sunce. Oh, kako joj zavidim! Struja je došla i čuo sam kako je tata uključio televizor u dnevnom boravku, ali ja nisam palio svjetlo. Ostavio sam svijeću neka svjetluca. Legao sam mirno u krevet. Mama je leľala na donjem krevetu i poľeljela mi laku noć. U svjetlosti svijeće sve je bilo blaľe i mekše. Malo sam razmišljao i onda zaspao. Od tada svaku večer sam u sobi upalim svijeću, isključim svjetlo i u miru je promataram. Osjećam se sretnije, kao da sve loše uspomene tog dana ona svojim ľarkim plamenom izbriše. Leptire smo napravili od spuľve, uz pomoć roditelja, na radionici. Kad smo to jutro došli u školu neki roditelji su nam došli pomoći da na lica nacrtamo leptire i uredimo naše maske. Bilo je baš zabavno. Svi smo bili spremni, slikali smo se i krenuli u povorku. Šetali smo i došli do krnovala. Malo smo ga po gledali i krenuli dalje. Slikali smo se i na ulazu u stari grad. Došli smo i do Doma kulture, odloľili smo stvari i čekali da pokaľemo naš ples, jako sam bila uzbuđena. Čekali smo i čekali, napokon je došao red i na nas. Namjestili smo krila i odlepršali na podij. Plesali smo uz pjesmu Proljeće je, a u meni nemir. Za vrijeme cijelog plesa tiho sam se smiješila, bila sam presretna. Kad je završio naš ples opušteno sam sjela. Plesali su učenici 4. Oni su bili vanzemaljci. Bili su čarobni, prekrasni, bili su najbolji. Da se zna, i mi smo bili krasni! Bilo mi je lijepo i jedva čekam sljedeće maškare. Pošto brzo završava zima i počinje proljeće , naša učiteljica dala je mašti na volju i predloľila da se maškaramo u leptire. Meni se ta ideja baš svidjela. Na radionici s roditeljima pripremili smo naše kostime. Dok smo išli po gradu svi su nam se divili. Ja sam se osjećala kao pravi leptir. Nakon šetnje gradom došli smo do kino sale, odloľili svoja krila i sjeli. S velikim uzbuđenjem gledali smo naše prijatelje. Sve točke bile su izvrsne. Najljepšu točku imali su učenici 4. Bili su odlični vanzemaljci. Jako sam uzbuđena dok čekam došao naš red. Počinje, jako je napeto namjestiti se u trojke. Muzika je zasvirala, zaplesali smo, imamo i izvrstan ples. Zašarenili smo cijelu salu. Jedva se čekam i drugu godinu maškarati i ići na zabavni maskenbal. Putem doznajem da je prije Domovinskog rata Ovčara bila poprilično velik skladišni prostor VUPIK-ovog kombinata, farme, u koju su za vrijeme okupacije Vukovara, srpski vojnici donosili civile te ih nemilosrdno ubijali. Ali, to je za mene bila samo priča dok nisam došao do ulaza te sam tek tada osjetio svutu poniznost, tišinu i plač kojim njezini zidovi zjape. Ogromno groblje nalik na labirint otkriva stotine grobova. Mogao sam osjetiti tugu dok sam hodao između grobova i mislio sam na duše koje su se ľrtvovali štiteći našu drľavu. U središtu cijelog groblja nalazi se velika skulptura koja predstavlja kriľ kojeg moľete vidjeti gdje god da se okrenete, a u sredini te skulpture se nalazi vječna vatra. Cijela skulptura izgleda kao da je posvećena svakoj ľrtvi rata. U okruľju skulpture se nalazi devetsto trideset i osam bijelih kriľeva, a svaki kriľ predstavlja i simbolizira jednu ľrtvu. Vozeći dalje cestom došli smo na Hušnjakov brijeg. Izašli smo iz autobusa. Zapaľam i divim se zelenilu i rekonstrukcijama ľivotinja i predmeta iz doba neandertalaca. Hodajući puteljkom dolazimo do muzeja. Ulazimo u veliku prostoriju. Na zidu je prostrano veliko platno na kojem se prikazivao uvodni film o ľivotu neandertalaca. Hemingwaya, Starac i more Nevjerojatno kako vam se ponekad lik u romanu učini stvaran, ľiv! Imate potrebu stalno druľiti se s njime. Meni se to dogodilo sa Santiagom. Privukao me taj siromašni starac snagom svog duha, svojom upornošću i svojom poniznošću. Kroz njegovu borbu naučila sam što je borba, da preľiviš, opstaneš, vjeruješ. Samo uporni, odvaľni i hrabri opstaju u ovom moru ľivota. Samo oni koji vjeruju idu dalje. Sve je te osobine Santiago imao. Kako je potresno njegovo divljenje prema ribi, tom ulovu ľivota! Zar nismo svi ponosni kad uspijemo ostvariti cilj, a pogotovo smo ponosni ako to ostvareno uspijemo zadrľati. Svi pričaju o ljubavi. Momci i cure drľe se za ruke, razgovaraju, grle se, jedni drugima kupuju darove... Često znam razmišljati o tome. Sigurna sam da bi bilo lijepo naći nekoga tko ti se sviđa, ali nikad nisam osjetila pravu ljubav. Svi govore kako je prekrasan osjećaj biti zaljubljen, ali ja to nikad nisam doľivjela. Nije da mi to smeta jer znam da sam premlada, no ipak se ponekad uplašim da bi mi ľivot mogao proći, a da ne nađem ljubav i da zauvijek ostanem sama. Mi smo jednostavno posebni. Svatko od nas ima svoju osobinu. Neki pišu super sastave, neki imaju savršen glas, neki su jako pametni, dok neki kreiraju vlastite izume,… Međutim, svi smo po jednoj stvari posebni, isti; uvijek smo tu za prijatelje, a naši su prijatelji svi oko nas. Na nas se uvijek moľe računati. Nije nas briga što smo različiti. Zapravo smo zbog toga jako sretni. Imamo najbolju razrednicu koja poštuje naša prava i podrľava nas. Sve radimo zajedno pa tako i rješavamo probleme. Jednako smo vaľni jedni drugima i tu nema izuzetaka. Ako nešto posjedujemo, to i dijelimo, a svoj razred nikad ne bi mijenjali. Mi ćemo zauvijek biti zajedno, nikad neće biti samo jedan. Nas devetnaest će uvijek biti skupa, bez obzira što se dogodilo. Podrľavat ćemo jedni druge u najteľim trenutcima, smijat ćemo se zajedno, dijeliti i dobro i loše. Moľda ćemo se često, zbog sitnica ljutiti na prijatelje, ali ćemo im još češće opraštati. Sve što radimo, radimo to svim srcem i tako će uvijek biti. Proći će puno godina, neki od nas će postati slavni pomorci, slikari, pisci, pjevači, pjesnici. Neki će imati djecu, neki će se posvetiti glazbi ili glumi, a neki će biti zauzeti poslom, ali mi ćemo zauvijek ostati AŠI LEGENDAŠI i uvijek ćemo biti skupa! Uzela kišobran i uputila se u šetnju. Stabla maslina plesala su iza kamenih zidova. Savijala su grane prema meni. Vjetar je puhetao i kosa mi je sva lepršala. Odjednom je počela kiša. Kišne kapi bile su zlatne kao da ih je poljubilo sunce. Otvorila sam kišobran, ali pojača hladan vjetar i odnese ga. Sve je naglo potamnjelo. Potrčala sam pod obliľnje stablo. Vjetar je nosio grane kao da se s nekim utrkuje. Htjela sam se vratiti kući, ali to nije bilo moguće. Uplašila sam se i lagano zaplakala. Kroz suze sve je izgledalo još tamnije. Stabla rastuľena svojim su me granama stisnula i milovala poput majke. Vjetar se polako smirio. Izletjela sam da potrčim kući, zapela i pala po trulom mokrom lišću. Mokra, ali vesela krenem cestom, tamnoplavom od kiše i pokrivenom lišćem. Kad sam došla kući, rekla sam mami da mi je vjetar odnio kišobran. Mama me uzela i zagrlila. Otišla je u kuhinju i napravila palačinke. Presvukla sam se i zamotala u deku, toplu i meku kao medvjeđe krzno. Kiša je pljuštala po mom prozoru. Uz ugodan miris iz kuhinje polako sam zaspala. Po prozoru je tupkala kiša kao da ľeli ući u moju kuću na palačinke. Lišće kao da je ľivo: leti, šušti, priča... Gledam ljude oko sebe. Svi su u toplim kaputima. Po Pumpureli valovi golemi se slamaju. Snaľan vjetar jako je zapuhao. Lišće se podiglo u zrak i zaplesalo u kolu. Odjednom — sve se smirilo. Samo se začuo snaľan plač drveća. Nikako da se utješi. Plače sve jače i jače. Ne mogu to podnijeti, idem dalje. Pogledam u nebo — kapljica kiše padne mi na nos. Stanem na trenutak, a kiša sve jača i jača. Dotrčim kući cijela mokra. Jako oprezno i neprimjetno dolazi, ali ja znam da je tu. Pogledavši kroz prozor, već mogu primijetiti razigrane listove kako bezbriľno lete. Svaki put kada pogledam van, začudim se koliku moć ona ima. Svakim danom sve više preuzima vlast nad svime. Napokon, kad sam obukla tisuću komada odjeće, skupila sam hrabrost i izašla iz svoje tople sobice na nemilosrdnu buru koja nije prestajala puhati. Spustila sam se do plaľe gdje sam promatrala more. Ne donosi nam mnogo boja, ali meni je draga i plava mora. Prati je puno ljutih oblačina, ľeli grmjeti po šumi zelenila. Ulicom se bura vije, a ja u kući nad knjigom bdijem. More se meškolji, nešto mu nije po volji, jer ono voli kad se po njem plovi. Cijelo nebo grmi, bauče, a moj mali brat cvili i jauče. Njeľno ga zovnem da k meni dođe. Iz svog kuta on mi priđe, u zagrljaju mom tiho pođe svojim snom. I maca s prozora k nama siđe. Jutrom me budi vjetar i kiša. Izlazim iz kuće, a jesen me prati. Kroz mene prolaze hladni trnci. Sve je tmurno i prazno. Valovi udaraju u stijene koje plaču od tuge. Vjetar naginje grane limuna koje viču od straha da će se slomiti. Penje se jesen na krovove tuđe i u dimnjake ulazi. Ljudi u vrtove izlaze po drva da zapale vatru i istjeraju je iz kuće. Krošnje drveća uz put obojane su u zlatnu boju. Prolazim pored bakine kuće. Toplina mi se javlja i zove me da uđem, a ja moram u školu koja je još uvijek daleko. Hodam ispod drveća, a oko mene sve puno klizava lišća. Zamišljam kako uz vatru iz kamina jedem naranče i vruće kestene. Oblak me poprska i javlja da će ubrzo opet pustiti kišu. Iz torbe vadim kišobran. Iz daljine zove škola da poľurim, da me čeka ugrijana učionica. Dočekao me veseo i topao razred. Dok skidam mokar kaput sa sebe, mislim kako jesen i nije tako loša. Grane su golišave, lišće šušti ispod mojih nogu. Maknula je sunce s neba, a iza grana zima vreba. Pokupila je cvijeće s livade i uputila nas k zimi da medvjeđa glava oči sklopi, i priroda da se smiri. Lišće ľuto prohodalo s grana, a na grani uspavana vrana. Završile su blage noći, i najhladnije sad će doći. Kiša, grmljavina i magla sama — došla nam jesenska dama. Učenici petih razreda OŠ Petra Kanavelića bili su na terenskoj nastavi u Veloj Luci u Veloj spili. U Veloj Luci najprije smo otišli u njihovu osnovnu školu, koja je jako stara, više od 100 godina. Tamo smo pričekali arheologa Dinka Radića, koji im predaje povijest. S njim smo se popeli do Vele spile i poslušali ga. Ispričao nam je kako su tu pronađene mnoge kosti, vaze od keramike i zidovi. Iskopano je u dubini od 11 metara. To se zove arheološka sonda. U Veloj spili arheolozi mogu pročitati ljudsku povijest. Saznali smo kako su obrađivali oruđe, kako su lovili ľivotinje i kako su ľivjeli ljudi u dalekoj prošlosti. Najzanimljivije nam je bilo kad nam je otkrio da se prije moglo prošetati od Pelješca do Korčule, preko livada na kojima su pasle neke ľivotinje, jer je Jadransko more bilo puno pliće. Pitali smo ga koliko su arheolozi otišli duboko u prošlost. Odgovorio nam je da su za sada prodrli oko 25 000 godina u prošlost. Nakon što nam je Dinko Radić ispričao o spili i ljudima koji su u njoj ľivjeli, dopustio nam je da se po njoj i sami prošetamo. Pokazao nam je rupu u zidu spile. Utihnuli smo i čuli zujanje pčela. Objasnio nam je kako su to obične pčele, ali tu ľive još od kamenog doba. Ugledali smo i šišmiše, no oni bi se uvijek prestrašili i sakrili. Na izlazu iz spile, svi smo se. Nizbrdo prema Veloj Luci, spuštali smo se brzo, puni utisaka o ľivotu u prošlosti. Autobusom smo se vratili u Korčulu, iz prošlosti u sadašnjost. Nešto me vuklo prema ,,Sv. Već sa šetnice Novi puti pogled na Stari grad okupan suncem izmamio je uzdahe. Krenem dalje tim putem dok suhe iglice bora pucketaju pod mojim cipelama. Evo me ubrzo na groblju. Tada zastanem i počnem razmišljati o svemu i svačemu, najviše o sebi… Oko mene se nadvili ogromni čempresi koji izgledaju dostojanstveno, kao da čuvaju duše naših pokojnih od vanjskog svijeta. Sada sam i ja u svome svijetu. No, ľelite li i vi malo zaviriti ispod svoje koľe prošetajte se do groblja Sv. Naše gradsko groblje smješteno je na obronku juľno od grada, a uređeno početkom 19. Do tog vremena Korčulani su se sahranjivali po grobnicama gradskih crkava o čemu svjedoče brojne kamene ploče. Groblje ima dva dijela, staro i novo. Gradnja novog dijela počinje osamdesetih godina 20. Pjev ptica i tišinu na trenutak je prekinula škripa ulaznih gvozdenih vrata. Osjeća se miris zemlje i cvijeća. Dolazim do središta starog groblja u kojemu je smještena kapela Sv. Znam da ova kapelica sigurno ima najtuľnije zvono na svijetu. Najstarije grobnice nalaze se u sjeverozapadnom dijelu. Gazim po starim klimavim pločama i čitam stara imena obitelji isklesana na već posivjelom kamenu. Tu je i nekoliko manjih mauzoleja, kamenih sarkofaga te brojnih skromnih nadgrobnih spomenika. Sigurno nema djeteta ili odraslog u Korčuli koji nije zastao ispred groba obitelji Smrkinić s mramornim ľenskim poprsjem, djelom kipara Ivana Rendića iz 1906. Tuľni pogled prema grobu i sklopljene ruke pozivaju na mir i poštovanje. Pomalo sjetna odlazim i otvaram teška gvozdena vrata, puna vjere i zahvalnosti prema ľivotu. Njezina visina je bila tako dojmljiva da je nisam mogla prestati gledati i jedva sam čekala da saznam nešto više o njoj. Osjećala sam se kao da je oko mene stalo vrijeme dok sam gledala u katedralu. Kada smo ušli u unutrašnjost prvo što sam opazila bio je jedan veliki papir. Iz znatiľelje nisam mogla odoljeti a da ne proučim što piše na njemu. Nakon čitanja shvatila sam kako zapravo izgleda unutrašnjost. Krenula sam dalje u razgled i vidjela oltar. Na oltaru sam vidjela jako lijepu sliku. Kada sam se okrenula na gornjem katu sam primijetila velike orgulje na kojima se svirala crkvena glazba. Svi smo sjeli u klupe i slušali tišinu katedrale. Nakon dugog razgleda u tišini smo izašli ispred katedrale, a ja sam opet odlutala u svoj svijet... Svi smo se zajedno slikali ispred katedrale za zajedničku fotografiju. Ovaj posjet neću nikada zaboraviti, jako mi se svidjelo, a posebno me dojmila visina katedrale. Sigurna sam da ću je opet posjetiti. Kad ulazite u Vukovar pored vas promiču razrušene kuće prepune rupa od granata i gelera. U tom gradu ima mjesto koje je vjerojatno najtuľnije mjesto u Hrvatskoj. To je Ovčara, najveće masovno stratište Domovinskog rata. Na našem putovanju kroz Vukovar, shvatili smo da to nije običan grad, već je to spomenik Domovinskom ratu. To je spomenik svim braniteljima koji su imali sreće preľivjeti i onima koji su dali svoj ľivot za obranu tog grada i naše domovine. Ipak ima jedno mjesto koje je i tuľnije i još ponosnije od samog Vukovara a to je Ovčara. Na tu farmu u studenom 1991 godine poslje dugih i teških borbi za obranu grada su dovedeni bolesnici i ranjenici iz vukovarske bolnice i mučki ubijeni. Nisu se poštivala ratna prava, nije se vodilo računa tko je mladić, a tko starac ili bolesnik. Zločinačka ruka okupatora bespoštedno je strijeljala preko 200 ljudi. Takav stravičan čin se ne pamti u novijoj modernoj povijesti. Slušajući vodiča koji nam je pričao detalje o tim događajima, nikako nismo mogli shvatiti da je takvo što moguće. Dok smo u Spomen domu gledali slike ľrtava i čitali njihova imena zamišljali smo koji su to bili ljudi, čiji su to bili očevi, djedovi ili sinovi, koliko su iza sebe ostavili uplakanih supruga, majki i djece. Sve te činjenice su se teško slijevale u naše glave i nikako ih nismo mogli prihvatiti. Činilo nam se kao da je to mjesto i cijela priča jedan ruľan san. Još potresniji je bio osjećaj kad smo došli na livadu gdje su krvnici bagerima zatrpali mrtva tijela. Nadali su se da će zločin biti prikriven i ostati zakopan duboko u zemlji, no istina koliko god bila bolna izašla je na vidjelo i danas tu raste 200 malenih grmića kao simbola novog ľivota Vukovara. Ovčaru krasi i mramorni spomenik koji simbolizira golubicu koja slobodno izlijeće iz mraka i označava novi početak. I Spomen dom i zeleni grmići i mramorni spomenik zauvijek će biti tu da se s tugom i ponosom prisjetimo ljudi koji su dali svoje ľivote za našu slobodu, ali i da budu vječna pouka svim budućim generacijama da se takvo zlo više nikad ne dogodi. Ispred muzeja je njegov kip, a zgrada je u obliku lopte i gotovo je sva od stakla, i to plave boje. U muzeju su vitrine, svaka vitrina priča svoju priču. Rođen je u Šibeniku 22. Svoju prvu košarkašku loptu dobio je od brata i tad je znao što će postati. Svako jutro u četiri se budio i trenirao, nakon treninga bi se vratio doma, istuširao se i krenuo u školu. Bio je odličan učenik. Njegov prvi klub je bio Šibenka i tamo je sve počelo. Nedugo nakon toga pošao je u Cibonu. Prolazeći do vitrina vidjeli smo uspjeh u njegovoj karijeri od Hrvatske do Amerike. Najviše se isticao mali kipić s afrofrizurom zvan ®utko. Nakon Cibone krenuo je u Real Madrid, odlično je igrao tako da se NBA zainteresirao za njega. Igrao je samo par minuta po utakmici jer je bio jedini bijelac u momčadi. Nije bio zadovoljan zbog toga pa je otišao u NETSe. Vozač kamiona je zaspao i izletio u drugu traku, to je bio dan tuge. Našeg Draľena Petrovića nema. On je uvijek u našim srcima, gospodin četrdeset koji nas uči da se velikim trudom moľe postići što god poľeliš. Poznatog hrvatskog političara i jezikoslovca. Lijepo se je voziti kroz Hrvatsko zagorje gdje priroda očarava svojom ljepotom. Cijelim putem oči su mi upijale prekrasne boje zagorskog kraja. Mir, čudesna priroda, visoke trave, sve me to mamilo da izađem iz autobusa i prošećem do Muzeja krapinskog neandertalca, jednog od najmodernijih muzeja u cijelom svijetu. Tamo nas je dočekao vodič koji je s nama krenuo u nezaboravno putovanje kroz povijest,od velikog praska, preko algi, bakterija i dinosaura pa sve do nas ljudi. Prije nego je započelo razgledavanje muzeja, veliko platno s desne strane od ulaza, oľivljavalo je riku i glasanje neandertalaca. Gledajući film o neandertalcima prepustila sam se svijetu bez mobitela, nebodera, računala, GPS-a... Krenuli smo dalje u razgledavanje muzeja s datumom 23. U muzeju je obrađen postanak svijeta, povijest i prvi organizmi na zemlji. Prolazeći kroz muzej svakim svojim korakom prijeđem milijune godina. Razgledavajući vidjela sam jednostanične organizme, prve kraljeľnjake, ribe, vodozemce, gmazove, sisavce i prve čovjekolike majmune. U svojoj glavi zamišljala sam stvaranje svijeta u 24 sata, kako je prikazano i u muzeju. Posebno me dojmilo tijelo neandertalca na bolesničkom krevetu kojeg smo mogli istraľivati te tako doći do informacija o njegovim ozljedama uz ilustrirane fotografije i rengenske snimke. U posljednjem dijelu muzeja vodič nam je pričao o tehnološkom i kulturnom razvoju ljudskog roda. Izašli smo iz muzeja, uputili se prema nalazištu i lagano se uspinjali. Nakon dosta puhanja i uzdisanja uspješno smo savladali uspon te stali na mjesto gdje je nekoć ľivio i odrastao krapinski pračovjek. Pogled iz nalazišta je bio čudesan. Brdašca su se nizala jedno za drugim podsjećajući me na valove mora. Stabla raznih oblika činila su prozračnu šumu uljepšanu kamenjem i paprati. Priroda je u nama budila slikare i pjesnike te ľelju da sve to zabiljeľimo. Nikada neću zaboraviti taj pogled. Spustili smo se podno brda i vratili se nazad u autobus. Umjesto toga, vidjela sam ljubav obitelji Bizik prema tim ľivotinjama. Oni ne bacaju hranu ľivotinjama bezvoljno jer im je to posao i jer moraju biti tu, nego iz ljubavi jer ih vole. Na kraju, što će ľivotinjama velike šuplje nastambe ako nemaju ljubavi? Autobus je stao, iskrcali smo se ispred obiteljske kuće Bizik, misla sam u sebi što radimo ovdje? Nema šanse da se zološki vrt nalazi iza kuće! Trebamo li pješačiti do njega? Bila sam u krivu. Zoološki vrt se zaista nalazi iza kuće i jako je velik. Na ulazu u zološki vrt s velikim pozdravom dočekala nas je četerdeset i četiri godine stara papiga ara. Osim papige, tu nas je dočekao i vlasnik zološkog, gospodin Bizik. On nas je vodio kroz čudesan svijet ľivotinja. U tom zoološkom vrtu nalazi se 475 ľivotinja od kojih su 92 vrste ptica, više od dvije vrste majmuna, domaće ľivotinje kao što su koze, poniji, kokoši i svinje. Ima tu i tigrova, lavova, pantera, klokana, emua i ostalih divljih ľivotinja. Prve ľivotinje bile su dovedene 1954. Među njima su bile ptice i zečevi koje su domaćini uzgajali kao hobi, ali taj hobi se proširio kada su 1982. Tako je nastao zoološki vrt Bizik. Doznali smo da zoološki vrt Bizik u Našicama godišnje posjeti oko dvadeset tisuća ljudi. Svaka osoba koja posjeti zoološki vrt Bizik ima priliku drľati zmiju u rukama, ako ne u rukama onda oko vrata. Bila sam jedna od posjetiteljica koja je imala priliku drľati zmiju u rukama. To mi je bilo prvi put. Iskreno nije mi bilo baš svejedno, ali pristala sam. Prvo sam drľala zmiju crno bijele boje u rukama, neprestano je išla glavom uzduľ moje ruke i htjela sam je odmah ispustiti, ali nisam smjela. Koliko god sam dozivala gospodina ne bi li preuzeo zmiju od mene, nije bilo odaziva. Gospodin je pričao s nastavnicima i nije se dao omesti. Ta zmija je punih deset minuta bila u mojim rukama i gmizala po mojoj ruci. Zatim sam drľala bebu zmiju otrovnicu. Pošto je bila mala, zamotala mi se dva puta oko ruke i glavu provlačila kroz narukvice gdje je i zapela. Nakon malo panike i puno otpetljavanja, drugi su preuzeli malu zmiju, na što sam odahnula. Nakon puno zabave i još više uzbuđenja, mogu zaključiti da tim ľivotinjama nije potrebna samo briga nego i ljubav i preporučujem svim ljubiteljima ľivotinja da posjete zoološki vrt obitelji Bizik u Našicama. Čuje se topot 180 lipicanaca. Posjetila ga je i kraljica Elizabeta III. Mladi konji sluľe za vjeľbe s djecom s posebnim potrebama, a starije jašu odrasli. Naľalost vrijeme nam nije dopustilo da ih jašemo. Svoje plemenite ľivotinje peru svako popodne i izvode vani da mogu pasti. Doznala sam da u cijeloj Hrvatskoj ima 14% lipicanaca i da konjem nazivamo ľenku, a pastuhom muľjaka. Lipicanci su pametne i dobre ľivotinje koje mogu prepoznati ljudski karakter dok ga se mazi. Zbog lakšeg prepoznavanja svaki konj ima svoje ime i matični broj. Tada ljudi iskoriste njegov rep za proizvodnju gudala. Takve dostojanstvene ľivotinje gracioznog koraka još nisam vidjela. Ta ljepota, snaga, temperament, neukraćenost i vatrenost osvojili su mi srce. Nije ni čudo što su te ľivotinje česta tema umjetnika. Zbog njihove ljepote slikaju ih s krilima, a u bajkama princeze čekaju svog princa na bijelom konju. Jutro se bliľilo kraju. Hrabar, osjećajan, poučan i zanimljiv. Grad na najvećoj rijeci u Hrvatskoj. Zato ima puno komaraca i dok je vodič nabrajao neke čudne i otrovne vrste tih ľivotinja došlo mi je da odem iz Vukovara. Ipak to me nije zaustavilo u razgledavanju gradskih spomenika, kao što su Ovčara, muzej bolnica, vodotoranj, Trpinjska cesta i mnogo drugih. Dolazili smo u Vukovar primjećujemo izgranatiranu tvornicu obuće Borovo koja je prije rata zapošljavala čak 50% Vukovaraca i 50 % stanovnika iz Borova, vidjeli smo i dosta izrešetanih napuštenih kuća i zgrada do trenutka kad smo došli do muzej bolnice gdje je nasuprot bio srpski konzulat, ja sam smatrao da je to kao neka provokacija što je kasnije i vodič potvrdio. Uglavnom nismo došli radi srpskog konzulata nego već zbog čuvene muzej bolnice koja je mukotrpno bila granatirana 3 mjeseca. Na ulazu u prizemlje bolnice poviše nas je crveni kriľ koji je bio pun rupa, te rupe su predstavljali granatiranje bolnice što se protivilo ľenevskoj konvenciji. Kada smo ušli pogledali smo jedan kratki dokumentarac o Vukovaru u tih 3 mjeseca okupacije i nastavili razgledavati razne hodnike, skloništa, sobe itd. Nakon bolnice pošli smo u koncentracijski logor Ovčara gdje smo vidjele izloľene stvari oko 260 mučenih i ubijenih civila, branitelja, medicinskih osoblja... Kasnije smo pošli na mitnicu ili vodotoranj gdje nam nije trebalo ništa posebno naglašavat osim da je svadodnevno Ivica Ivančanin postavljao Hrvatsku zastavu na vrh mitnice, koju bi kasnije srpski agresori agresivno granatirali. Došla je i na red masovna grobnica gdje je 938 kriľeva postavljeno u znak ubijenih za vrijeme tromjesečne okupacije i posebno treba naglasiti da su odvojena dva kriľa jedan za najstariju ľrtvu i jedan za najmlađu ľrtvu koja je imala čak 16 godina, u sredini grobnice je skulptura zračnog kriľa gdje u sredini vječno gori plamen. Naposlijetku su nam vrlo blizu smješteni: Kriľ sa ušća i dvorac Eltz. Tu je i dvorac Eltz koji je sagrađen u 18. Vukovar se dijeli tj. Vuka ga dijeli na dva dijela na Novi i Stari Vukovar, Stari Vukovar gdje se i osjetu dosta utjecaja germana moľe se vidjeti po kućama, ulicama pa i po samom dvorcu. Vodič nas je poslije napornog ali i zanimljivog dana odveo u najbolju slastičarnicu u gradu, ali većina nas je pošla u jedan shoping centar koji je bio nasuprot slastičarne. U shoping centru smo mi dječaci tj. Zato ću se vratiti opet na početak s riječima hrabar, ponosan, poučan, zanimljiv. Zanimljivo je znati kako su se prije djeca igrala. Ovu priču zapisao sam za nove generacije koje dolaze kako bi i one znale čime su se prije njihovi očevi zabavljali i kako su slavili praznike. Odgovore na pitanja dobio sam od svoga oca. Moj tata je dok je bio mali ľivio u Korčuli i on se zabavljao sa sparaonicama. Najviše su se koristile po starom gradu, na Boľić i Novu godinu. Za boľićne ili novogodišnje blagdane bila bi nestašica šibica. Danas se moľe lako otići u trgovinu kupiti petarde. No prije si se morao malo sam pomučiti. Najprije je trebalo napraviti ili nabaviti sparaonicu. Glava sparaonice je ovalnog oblika s rupom u sredini i na nju je spojena ručica, moglo bi se reći da sliči na čekić. Napuni se glavama šibica i sparaje zbog udarca čepa o kamen. Sluľila je za zabavu u manjim mjestima. Tata mi je pričao da je jedne godine na Boľić policija tada se je zvala milicija hvatala dječake i oduzimala im sparaonice. Tako su lovili i njega no nisu ga uhvatili. Najčešće su djeca nasljeđivala sparaonice od starije braće. Nove je bilo lako napraviti dok su im očevi radili u brodogradilištu Inkobrod, a ako nisu imali očeve u brodogradilištu, morali su se sami snaći i posluľiti starim ključevima od konobe i drugim sličnim predmetima. Kad je tata odrastao, ostavio mi je sparaonicu da se i ja mogu zabavljati. U ®rnovu se još uvijek slavi sparavanjem za Malu Gospu. Ove godine u ®rnovu je bilo oko 20 djece i svi su sparavali. Najviše je bilo djece od 8 do 19 godina. U Splitu na rivi čekao nas je autobus. Krenuli smo na ručak u Macolu. Poslije ručka krenuli smo na razgledanje Plitvičkih jezera. Ona su mi se najviše svidjela. Smjestili smo se u Fuľinarskoj kući. Poslije večere imali smo talent show. To je bilo jako zabavno. Drugi dan posjetili smo. Tamo je bilo puno snijega što nam se svima svidjelo. Poslijepodne posjetili smo Park šumu Golubinjak. Tamo smo se grudali snijegom i igrali nogomet. Navečer poslije večere imali smo pidľama party i lude frizure. Treći dan išli smo u. Vidjeli smo Đulin ponor i Zavičajni muzej. Poslijepodne s brodom smo se provozali po jezeru Bajer. Navečer smo imali disco i izbor Miss i Mistera. Četvrti dan krenuli smo kući. Usput smo posjetili Sokolarski centar i svratili na ručak. Nastavili smo put do Splita. Tamo smo se ukrcali na katamaran i vratili kući na Korčulu. Bili smo tuľni što još nismo ostali u Fuľinama i zajedno se druľili. Svima je bilo lijepo. Sve je bilo kao na selu i u šumi. ®ivotinje, koje me uvijek privlače. Na ulazu su nas dočekale divne, male domaće kokoši raznih boja. Zatim smo se spustili prema ponijima. Bili su ograđeni kao i sve ľivotinje. Unutar ograde imali su prekrasnu drvenu štalu, napravljenu od najfinijih komada drveta. Tamo su bila tri ponija i svi su imali bijelu dlaku sa smeđim mrljama i izgledali su kao da se po njima prolila boja. Griva im je bila smeđa i malo neuredna. Hranu su nam uzimali iz ruke. Odmah kraj njih bile su dlakave divlje svinje pune blata te su izgledale kao da je na njih pao čokoladni preljev. Uvijek bi neka od njih stala kraj ograde i češkala se. Vidjeli smo kako se dvije divlje svinje tuku i to je bilo jako smiješno. Pošli smo do dva dlakava stvorenja, također debela, ali puno veća. To su smeđi medvjedi. Oni nisu tromi, naprotiv, vrlo su spretne ľivotinje. Jedan se od medvjeda nekoliko puta podignuo na straľnje noge. Izgledao je kao div. Drugi je samo leľao, ali poslije je prišao bliľe. Ono što je mene najviše uzbudilo bile su srne. Njih sam također hranila. Bile su divne, njeľne a kraj njih mladunci lijepi i plahi. Poľeljela sam zauvijek ostati s njima i. Tako su mi se svidjela da nisam znao je li to san ili stvarnost. Vidio sam krasne slapove i prekrasna jezera. Najljepša od svih jezera su Kozjak i Kaluđerovac. Neobične su biljke i ribe. Gledao sam male pastrve. Vodič nas je zaustavio i počeo pričati legendu o Plitvičkim jezerima. Ljudi su mnogo godina bili bez vode. Počeli su dobivati razne bolesti. Umirali su od gladi i ľeđi. Dozvali su Crnu vilu s Velebita. Čuvši njihove molbe, poslala je jaku kišu koja je trajala mnogo dana. Kada je kiša prestala, oblaci i magla su se razišli a ljudi su ugledali jezero. Prozvali su ga Prošćansko jezero. Iz njega su nastala i druga jezera. Od tada više nitko nije bio ľedan. Pun dojmova ukrcao sam se na brodicu kojom smo se vozili po jezeru Kozjak. Dočekao nas je vodič koji nam je pričao o sovi dok je ona mirno počivala na njegovoj ruci. Zanimljivo je to da sova moľe vidjeti u daljinu do osam kilometara, no ona ne moľe micati zjenice kao mi, ali moľe glavu zavrtjeti za 270 stupnjeva. Desno uho joj je veće od lijevog i nalazi se na vrhu glave dok je lijevo na dnu. Sova maše glavom u ritmu glazbe i tada hvata razne zvukove, a neobično je to da npr. Sova je jako opasna ľivotinja i kad joj se pribliľite ona upozorava no, ako ne reagirate na upozorenje moľe biti loših posljedica. Upoznali smo sokola i njegove vještine. Tajna u sokolovom brzom letu obrušavanju je u njegovom perju koje je vijugavo i ostavlja zrak ravnim. Vjeruje se da nas sokolovo pero moľe čuvati od zla. Htio bi još jednom posjetiti Sokolarski centar i drľati sokola u ruci. Moja mama je pametna, moja mama je spretna, a najviše sretna. Moja mama je najbolja, najljepša, najspretnija i najsretnija. Mama mi je najbolja jer za mene čini sve, mazi me i pazi, a domaći mi najviše pomaľe. Najspretnija u kuhanju i sa školskim priborom. Najsretnija što ima mene, tatu i baku. Mama, ľelim da uvijek budeš ľiva i zdrava! Idem tamo gdje me vodi zvuk vjetra i mora koje udara u griľe. Zastala sam jer mi je nešto privuklo pozornost. Preleti galeb i odleti prema Starom gradu. Gubim ga iz vida. Pogledam i vidim kako je tuľnog i mirnog izgleda Stari grad i u meni stvara neku tugu. Kuće koje su još iz srednjog vjeka tamo stajale, gledaju prema moru kao da se dive moru i njegovim valovima koji prekrivaju stijene i griľe. Na moru jedna barkica plovi i teško se vidi jer je more pokriva. Sve to izgleda i podsjeća na jednoroge koji hoće izaći, ali ne mogu, plavi ih kit tjera prema moru i to se stalno ponavlja. Skrene mi pogled i na gustu i zelenu šumu u kojoj drveće šapuće jedno s drugim. Prepadnem se, zvoni na katedrali Sv. Mogu li ja biti ptica i letiti u beskonačnost? Gledati ovu ljepotu svijeta i otoke koji sami razgovaraju s galebovima? Sve to što vidim postaje mi sve draľe, što duľe ľivim na otoku, a ne u tmurnim i zagađenim gradovima. Volim ovaj otok jer mi priča bajke i priče još neispričane. Mnoge barke isplovljavaju i uplovljavaju u ACI marinu. Idu uz rubove mosta i prskaju me morem. Čujem svađu između mora i neba. Nebo je postalo tmurno, a more valovito i pomalo crno. Njihova svađa je potrajala. Vjetar puše i nosi mi kosu, a to je jako ugodno. Okrenem se i u blizini vidim poluotok Pelješac. Ne vidi mu se vrh jer je zamagljen. Krovovi kuća na tom poluotoku su raštrkani. Divno je kako brodice prevoze uľurbane putnike preko valovitog mora. Osjećam miris soli koji me podsjetio na ljeto. Stari ribar vozi se jadnom, malom barkom. Jako je valjaju valovi. Ribar vadi mreľe pune rupa, naime dupin ih je rasparao. Mnogi restorani su zatvoreni, a stolice i stolovi poslagani. To me je rastuľilo. Jahte su usidrene uz griľe. Ljudi sjede u kafićima i razgovaraju o svojim problemima. Pokraj kafića rascvjetani bademi blago opijaju ugodnim mirisom, a vjetar im nosi cvjetove i baca po putu. U daljini se naziru obrubi crkvenog zvonika koji se renovira. Graditelji se penju na njega i stavljaju mramorni kamen. Na staroj tvrđavi viori se hrvatski barjak. Galebovi koji se glasaju i oblijeću mi oko glave, jako me vesele. Čujem zvukove automobila i autobusa. Udišem njihove smrdljive ispušne plinove. Ljudi se na parkiralištu svađaju oko mjesta za parkiranje, a ja im se smijem. Vlasnici jedrilica boje se raširiti jarbole da ih vjetar moľda ne raspara. Svi ti zvukovi me vesele upijam ih svom snagom, pokušavam ih upamtiti i bojim se otići jer ću se rastuľiti. Sjedim na mostu kojeg zapljuskuju valovi. Barka isplovljava iz luke i ide u nemirno more. Stari ribar negdje u moru baca mreľe. U daljini se nazire otok čije obale opljuskuju zaigrani valovi. Cvrkut ptica čini me opuštenom. Čujem glasanje galebova koji lete u daljine i puštaju da ih vjetar nosi. Obuzme me miris proljeća i tek procvjetalog cvijeća. Neki ljudi piju jutarnju kavu te razgovaraju o poslu i drugim stvarima. U daljini između kuća nazire se krov crkve koji se popravlja. Vidim ljude koji teško rade da bi zaradili za svoj ľivot i odrľali svoju obitelj. Na kraju mosta nalazi se modri svjetionik. Jahte stoje usidrene jedna do druge. Zastave koje viore na vjetru,proizvode zvuk u skladu vjetra te u skladu pljuskanja valova. Nazire se i hotel u kojem nema ljudi te je pust i obuzme me samoća na sami pogled njemu. Sjedim tu na mostu i razmišljam o svemu što vidim,čujem i osjećam. Nebo je tmurno te puno magle kao da će svaki tren početi kišiti. Bademi koji su tek procvjetali, uljepšavaju okolinu ACI marine. Taj miris proljeća, zvuk vjetra,mora, te cvrkut ptica odvodi me u neki ljepši svijet u kojem vlada sloboda i mir. Imam osjećaj da bi zauvijek ostala tu, na mostu i razmišljala o ljepoti ovog grada. Zbog nje ne mogu izaći van, pa mi to sasvim pokvari dan. Po prozorima lupa, kuće mnoge kupa. Moga psića smoći, pa u kuću neće moći. Kada kiša pada dosadno je jako, pa mi onda ne bude lako. Zbog nje ne mogu mirisati cvijeće i ne osjećam da je došlo proljeće. Kiša kaplje i to me nervira, jer mi kapanje ne da mira. Ipak je dobra za neke stvari ona za naš ľivot mari. Za skakanje kiša stvara lokve i zalijeva meni drago stablo smokve. I druge biljke ona zalijeva, a zatim se u more slijeva. Zbog nje vode imamo dosta i moľemo napojiti svakoga gosta. Zbog kiše moľemo ľivjeti mi i zato je moramo cijeniti. Istina da nas u kuću tjera, ali nam pravi mora, jezera. Zbog kiše moramo sretni biti Jer bez pića nema ľivota, a ona nam daje piti. Let zrakoplovom od Splita do Frankfurta, a zatim do Kopenhagena brzo je prošao. Na aerodromu udaljenom 4 kilometra od glavnog grada dočekali su nas naši ljubazni domaćini. Nakon odmora krenuli smo u obilazak danskog glavnog grada Kopenhagena. Od naših prijatelja, koji u Danskoj ľive 20 godina, puno smo toga čuli i naučili. Kraljevina Danska sastoji se od poluotoka Jyland i mnogo malih i velikih otoka. Najveći otoci međusobno su povezani mostovima. U Kopenhagenu, koji nas je dočekao okovan ledom, vidjeli smo kraljevsku palaču i smjenu straľe ispred kraljevske palače, kip Male sirene —simbol grada Kopenhagena koji je ime dobio po istoimenoj bajci Hansa Christiana Andersena, kao i brojne druge znamenitosti. Primjećujem da nema visokih zgrada i nebodera, a uskoro kroz priču s prijateljima doznajemo da Danci jako njeguju starine i da se kod njih ne mogu graditi zgrade i kuće više od 5 katova. Na kućama lijepi prozori bez zavjesa, a na ulicama gotovo svi voze bicikle različitih boja i vrsta. Obilazak smo nastavili posjetom starom graduRoskilde. Vidjeli smo veliku katedralu u kojoj se nalaze grobnice danskih kraljeva. Poslije podne odvezli smo se u gradić Bramming udaljen 350 kilometara od danskog glavnog grada. Do Bramminga, gdje smo bili smješteni sljedeća tri dana, vozili smo se auto-cestom i razgledali danske krajolike. Na tom putu najznačajniji je prijelaz preko mosta dugog 19 kilometara koji povezuje 2 velika danska otoka Saeland i Fyn. Putem sam razgledala obrađene i uređene poljoprivredne površine. Često smo nailazili na farme svinja i krava. Nije čudo da je Danska velika poljoprivredna zemlja i veliki proizvođač hrane. Uz njegovu rodnu kuću nalazi se muzej s brojnim knjigama i teatar u kojem se svakodnevno izvode Andersenove bajke. Djeci su na raspolaganju kostimi labuda, Male sirene, Princeze na zrnu graška i mnogi drugi, u kojima se mogu fotografirati za uspomenu na ovaj posjet. U gradu Odense posjetili smo i zoološki vrt gdje sam uľivala razgledavajući brojne ľivotinje. Obogaćena mnogim saznanjima i lijepim dojmovima vratila sam se doma. Posjet Danskoj i ove proljetne praznike zauvijek ću pamtiti. Zlatko je neko vrijeme stajao okamenjen, a onda se nagne preko Tomićeva ramena i pročita zadatke. Što je to, ispričat će nam Zlatko. Zlatko ima dvanaest godina, običan je dječak koji jako voli igrati nogomet i glumi u školskoj predstavi. Njegov ľivot se potpuno mijenja kada doľivi prometnu nesreću. Nema više nogometa, školske klupe i dramskih proba. Ovaj roman nam govori o nadi, prijateljstvu i hrabrosti. Treba samo dobro upoznati sebe i čvrsto vjerovati, onda je moguće sve. Je li vjerovao u sebe? Za odgovore na ta pitanja, morat ćete pročitati knjigu Zlatka Krilića. Nećete poľaliti, pročitat ćete je u jednom dahu. Činjenica je da neki učenici baš i ne zasluľuju ocjenu koja im je prikazana na papiru. Što onda očekuju roditelji i nastavnici? Mnogi nastavnici smatraju da se mala matura treba provesti i da je korisna i pravedna prema svim učenicima jer je provodi netko izvan škole i pišu se jednaki zadaci za sve učenike. No, slaľu li se s time i učenici? Oni uglavnom misle da je to stresan posao koji neće dati očekivane rezultate i da je dosadašnji način ocjenjivanja sasvim dobar i da ga ne treba mijenjati. Činjenica je i da na kraju osme godine školovanja, kako bi upisao ľeljenu školu, učenik treba ostvariti određeni broj bodova za upis. Učenik koji nema zadovoljavajući broj bodova za upis vrši pritisak nad nastavnicima kako bi dobio veću ocjenu te tako ostvario upis što nije nimalo pravedno u odnosu na učenika koji se maksimalno trudi tijekom školske godine kako bi se upisao u ľeljenu srednju školu. Zato smatram da bi se mala matura trebala provesti u svakoj školi u Hrvatskoj kako bi svi učenici bili ravnopravni u kriteriju ocjenjivanja te da shvate da ocjena nije bitna, već znanje. Ima svoje dobre i loše strane. Djeca znaju biti zaigrana i neposlušna, a znaju biti mirna i paľljiva. Neka su djeca osjetljiva i plašljiva, a neka hrabra i neoprezna. Vole bajke i priče i od njih stvaraju razne igre. U igrama ľive u dvorcima i gusarskim brodovima. Dok tako plove svijetom mašte, odrasli se drľe za uši... I kad su bučna i kad su tiha, djeca su uvijek ukras svijeta. IVAN: Zar se i ti vraćaš ranije iz škole? Što ti se dogodilo? MARKO: Posvađao sam se s jednim srednjoškolcem, onim Antom, na odmoru. Zaprijetio mi je da će me čekati nakon škole. Zato sam zamolio učiteljicu da me pusti ranije, prije nego njemu završi nastava. IVAN: Razbolio sam se. MARKO: Baš mi je ľao. DRUGI PRIZOR Marko se smješkao u sebi: MARKO: Mislim da će se i Ante razboljeti od muke kad shvati kako sam ga nasamario. Čekat će me cijeli dan ispred škole, a mene neće biti! Ja ću kući uľivati slušajući cvrkut svoga kanarinca. Ptice su najljepša bića! Kraj jednog stabla se zaustavi i uzvikne iznenađeno: Gnijezdo! I ptica je u njemu! Propne se na prste ne bi li zavirio u gnijezdo. Njeľnim glasom obrati se ptici: Ne boj se, neću ti ništa. Oh, pa ti u gnijezdu imaš i jaja! Odjednom ptica kljunom izbaci jaje iz gnijezda. Jedno, pa još jedno… MARKO prestrašeno : Što si to napravila? Kao da ga razumije, ptica se oglasi: PTICA: - Ku-ku, ku-ku! MARKO naglo shvaćajući : A, kukavice! U međuvremenu na klupu iza stabla sjeo je mladić kojega Marko, zaokupljen pticom, nije ni primijetio. Kad je čuo zadnje Markove riječi, on poskoči, uhvati ga za ruku i vikne: ANTE ljutito : Koga ti nazivaš kukavicom, majmune!? MARKO uplašeno i zamuckujući : Nisam rekao tebi nego ptici… ANTE nastavlja istim tonom : Ma nemoj! Gluplji izgovor nikad nisam čuo! MARKO plačući : Istina je! ANTE: Suze ti neće pomoći! Uvrijeđenim glasom nastavlja Htio sam da se nađemo poslije škole,da se pomirimo, a ti me još zoveš kukavicom! MARKO plačući : Ali tamo na stablu je stvarno kukavica, pogledaj! Pokazuje rukom prema mjestu u krošnji. ANTE ga na trenutak pusti kako bi zavirio kamo mu je pokazao. U tom času kukavica gurne iz gnijezda jedno jaje koje padne i razbije se točno na njegovom čelu. Od razlivenog jaja ništa nije vidio pa je počeo paničariti i mahati šakama oko sebe. ANTE: Joj, što je ovo… Ništa ne vidim! MARKO počne se smijati, drľi se za trbuh i savija od smijeha, ali mu doleti šaka u oko ZASTOR ZAMRAČENJE radi promjene scene TREĆI PRIZOR U Markovom domu. Veći dio pozornice prikazuje dnevni boravak. Mama glača rublje, tata gleda TV, baka u naslonjaču čita novine, starija sestra za računalom ili sa slušalicama ljulja glavu u ritmu i nešto pjevuši. S jedne strane ulazi Marko pognute glave. Kad se pribliľi, vidi mu se šljivu na oku. MARKO tiho : Dobar dan. MAMA zabrinuto : Što ti se dogodilo ostavlja glačanje, prilazi s rukama na bokovima i nastavlja strogo Zar si se tukao? OTAC zagleda se u Marka : A kako si onda dobio tu šljivu? SESTRA skida slušalice i znatiľeljno, sa smiješkom prati razgovor MARKO pomalo iznervirano : To je duga priča. SESTRA veselo : Pa imamo vremena… BAKA podiľe pogled iznad naočala : Stvarno, o čemu se radi? MARKO vikne nestrpljivo : O kukavici! I prestanite me više ispitivati! OTAC ljutito : Prestani ti drugu djecu nazivati kukavicama… MARKO prekida oca : Ma o kukavici koja je… OTAC: Dosta! Tvoja šljiva na oku govori da si se tukao! Tjedan dana nema odlaska na igralište! SESTRA radosno ubacuje : Zar nije bolje mjesec dana?! MARKO uzdahne i ljutita koraka uputi se prema drugom kraju pozornice MAMA: Kamo si se uputio? MARKO ne okrećući se : Idem u sobu, ionako sam kaľnjen tjedan dana. SESTRA veselo dovikuje : Mjeesec! Ovdje se ovaj dio pozornice zamračuje, a osvjetljava se onaj koji prikazuje Markovu sobu. ČETVRTI PRIZOR U Markovoj sobi. Radni stol i na njemu krletka s kanarincem. Čuje se umirujući cvrkut kanarinca. MARKO odloľi torbu kraj stola, sjedne s uzdahom za stol i zagleda se u kanarinca : E, moj Kiki! Onaj Ante me prilično koštao. Ako se još jednom posvađamo, bit ću hrabar. Neću zaraditi ni jednu šljivu, a ako se to slučajno dogodi, idem k ravnatelju. Ravnatelj je jedina osoba koje se on boji. I neće me više ni pipnuti, vidjet ćeš! KRAJ Paula Petković 5. Vraćajući se danas iz škole, ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke i sjedam za stol. Vraćajući se svakoga dana iz škole ulazim u kuću, ostavljam torbu u hodniku, perem ruke… ,,Što je bilo u školi? A ja onako uvijek u prolazu odgovaram: ,, Ništa posebno. Imaš li kakvih problema? Nije baš da mi se ratovalo s roditeljima nakon osam školskih sati, no barem su me primijetili. Pa vi ste mi kao…kao najbolji prijatelji kojima bih rekla svoj problem, samo moji prijatelji ne idu na informacije u školu.. Uto su mi krenule suze jer su me zaboljele majčine riječi. Za stolom je zavladao muk. Pokušavala sam zamisliti lica svojih roditelja. Leľala sam na krevetu više od sat vremena i razmišljala. Teške misli vukle su mi se po stalno mozgu. Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama. Pa onda opet novi krug. Zašto nemaju povjerenja u mene? Zašto me ne razumiju? Pa i oni su bili u mojim godinama. I tako stalno… Na kraju zaključim. Ne razumiju oni mene, ali ne razumijem niti ja njih! Skočim na noge iz kreveta, a vani je već mrak. Još jedno poslijepodne je prošlo u razmišljanju o besmislenoj svađi s roditeljima. Samo me ľele uzburkati. Oni su oluja, a ja more, a u ovoj priči oluja doziva more…a ja ne volim oluju. Volim bonacu, volim tišinu u kojoj moľeš maštati, sanjati... Pognute glave, skrušeno izađem iz sobe i dođem pred roditelje. Čim me majka ugleda obrati mi se njeľnim glasom: ,, Bila si u pravu. Razrednica me primila na informacije i pokazala mi tvoje ocjene. I ti si dobra. ®ao mi je što ponekad pretjeram, ali pokušaj me shvatiti. Ali ja sam joj oprostila jer je i ona meni. Sigurna sam da ćemo naći zajednički jezik. Sigurna sam da neću razumjeti svoju djecu, no uvijek ću se truditi prisjetiti se kako je bilo meni. Priko dana brenkuje su letile kolo njih, a navečer su komarci pecali. Ujutro bi doša vanka, se i izi domaćega sira i pršuta. Ka bi izi, iša bi pusti beštije da i one štogo poľeru. I tako svaki dan: ista ruta, isti posal. Sa ga gledan ovako tuľnega, bezvojnega. Gleda kroz punistru, gleda ledinu, i tuguje. Bez beštija ogromna izgleda ledina, a trava na njon do kolina. Bila je Badnja večer. Kitio sam bor s mlađim bratom i roditeljima. Bilo je već kasno. Mlađi brat i ja otišli smo na spavanje. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali se sjećam iznenada otvorenih očiju, a na budilici pokazuje ponoć. Okrenuo sam se na stranu , ľeleći ponovo utonuti u san, kad mi pozornost privuče malena svijetla točkica pred očima. Trepteće svijetlo, čas je veće, čas manje, istovremeno i blizu i daleko. Probudila se moja znatiľelja, ustao sam iz kreveta. Točkica je još uvijek titrala ispred mene. Odlučio sam je slijediti. Došlo mi je… — odgovorila je Petra smiješeći se. Već nekoliko dana si posebno raspoloľena. I nekako tajanstvena… Pričaj. Ne ľeli joj priznati da se zaljubila… Dobro, moľda se i nije zaljubila ali jako, jako, jako joj se sviđa jedan dečko. Zove se Miran D. Voli slušati One Direction baš kao i ona. I mrzi jesti grašak baš kao i ona. ®eljela bi ga sačuvati samo za sebe. Barem, barem dok ga ne upozna… klikni na opširnije! Na krevetu sjedi moja sestra, koju ću moliti za pomoć. Dugačkim dotjeranim noktima kucka po tipkovnici poput djetlića. Da nije moľda pogriješila ispraviti? A da ustanem i jednostavno kaľem što je na stvari? Ne, ne, to ne bi bila dobra ideja, mislim da joj danas nije dobar dan. Moľda bi moje pitanje protumačila krivo. Nije mi jasno kako sam mogla dobiti ovu ruľnu dvojku! Znam i sigurna sam da sam znala puno više. Hm…, mnogo veći problem je kako ovu ocjenu objasniti mojoj mami. Tko će ju slušati? Tema pjesme je bezuvjetna ljubav, a baš takvu Majka Terezija pruľa ovom malom djetetu na slici. Takva ljubav je veoma potrebna, jer bez takve ljubavi ništa ne bi vrijedilo. Sve bi, kao što kaľe pjesma, bilo dim i prašina. Ljubav o kojoj se govori u pjesmi je ljubav koja ne zavidi, ljubav koja se ne hvali, koja nije nepristojna, ljubavi koja nije razdraľljiva, koja prašta i zlo zaboravlja, ljubavi koja je strpljiva, sve vjeruje i sve podnosi. To je ljubav koja je nadnaravna i savršena te nadilazi sve granice. Tu ljubav je teško davati, jer od čovjeka zahtjeva dati cijelog sebe za nekoga. Baš to je Majka Terezija pruľila ovom djetetu, ali i svakom drugom kome je potrebna. Već me prvi dojam ostavio bez daha. Dvorac je smješten na velikom imanju i osim njega tu se još nalaze manji dvorac i perivoj koji je izgrađen kasnije, te šuma i jezero. Šum vjetra i vesela pjesma ptica su se polako stišavali dok smo mi ulazili kroz stara, drvena vrata okovana već istrošenim ľeljezom. Kad sam ušla pomalo sam se razočarala. Tek pokoji dio namještala krasio je bijele, opustošene zidove. Prostorija u koju smo ušli pričala nam je tuľnu priču. Tijekom rata i boravljenja vojske u dvorcu sve su njegove ljepote uništene. Većina namještaja ukradena, tapete sa zidova skinute u potpunosti... Ta me priča ujedno dojmila, ali i rastuľila. Kako ljudi mogu biti tako zli, tako okrutni i sebični? Zašto nisu mislili na budućnost? Zašto su mislili samo na sebe? Nastavili smo naš put kroz povijest dvorca i zaustavili se u sobi Dore Pejačević. Taj je osjećaj neopisiv: stajati u sobi kraj klavira gdje je nekoć boravila i svirala Dora, hrvatska skladateljica i unuka hrvatskog bana Teodora Pejačevića, jednostavno čarobno. Stajala sam tako nekoliko trenutaka i zadivljeno gledala. Trgnuli su me uzvici oduševljenja iz susjedne prostorije, ne manje vaľne ili zanimljive lovačke sobe. Oprezno sam se popela već istrošenim stepenicama na drugi kat. Penjući se pod rukom sam osijetila hladnoću kamene ograde. Dojmilo me ogledalo na kraju hodnika, bez i jedne pukotine ili oštećenja. S prozora se vidi predivan krajolik, zelena trava lijeno miruje dok se zrake sunca pokušavaju probiti kroz velike krošnje stabala koje se polako njišu na vjetru. Dok polagano koračamo prema hotelu ispraćaju nas šum vjetra i veseli pjev ptica, a ja? Ja se ne osvrćem nego s još jednim lijepim iskustvom idem naprijed u ľivot... Koliko god mi se sviđa osjećam mučninu kad sam tu. Srećom prvo mjesto koje smo posjetili je restoran čije ime nisam uhvation. Jeli smo pohano meso i krumpiriće kao i zadnja dva dana pa krenuli dalje. Sve je čisto i uredno. Sve od katedrale do fontane na trgu, pa čak i fensi šmensi hoteli s trinaest zvjezdica. Ali moraš gledati iza blještavila glavnih ulica. Kroz velika drvena vrata ušli smo u čarobni svijet vina. Vinarija se sastoji od podzemnog i nadzemnog dijela. Prvo smo otišli do podzemnog dijela. Tamo su velike bačve od hrastova drva u kojima vino odleľi do šest mjeseci. U tom dijelu nam je vodičica ispričala nešto o povijesti. Ozbiljnije i organiziranije bavljenje vinarstvom i vinogradarstvom počelo je 1730. U drugoj polovici 19. Spomenula je i da je u Erdutu potpisan Erdutski sporazum u Domovinskom ratu; sporazum o uspostavljanju trajnog mira. Prodire kroz staklo autobusa i bocka mi oči. Prati me na putovanje. Pokazuje mi put prema Kopačkom ritu. Ispred mene, kao na pladnju prostio se rit. Rit je prostor koji sadrľi rijeke i jezera koji mijenjaju vodostaj. Zelena stabla hrasta luľnjaka opkolili su rit pa ga čuvaju kao vojnici. Štite u svojim krošnjama gnijezda kao majka kad čuva dijete u naručju. Uski mali puteljak kojim kročim u srce rita vodi me kroz nepoznato područje. Iza kutka sakrilo se kao najsrameľljivije dijete najveće i najdublje Sakadaško jezero. Jezero se igra skrivača s rijekama Dunavom i Dravom. Rijeke se savijaju kao zmije pa traľe jezero, ali rijeke ne teku same. Prate ih razne ribe i pokoja patka. Odjednom začujem nekakav zvuk. Dvije male zelene ľab e igraju se lovice po travi. Okrećem se oko sebe ne bi li još nešto. Ugledam dvorac Tikveš kako me promatra iz daljine. Dok mu se pribliľavam osjećam miris vode,drveća i trave. Svugdje me okruľuje zelena šuma koja je bogata raznim ľivotinjama. Više od dvije stotine šezdeset vrsta ptica sagradile su dom u krošnjama drveća. Samo jedna mala barčica usamljeno je plutala na jezeru. Nema nikoga da joj pravi društvo. Traľim svojim pogledom orla štekavca, ali ga nigdje ne vidim ni ne čujem. Razmišljam gdje je sada? Kako li mu je vidjeti cijeli rit s visine? Sigurno sada tamo negdje čuva svoju obitelj u krošnjama hrasta luľnjak. Sjela sam nakratko i uľivala u zelenoj šumi koja je zaštitnički i uspravno stajala ispred mene. Ali nakon nekoliko minuta razrednice su nas pozvale da krenemo dalje. Osijek ima vrlo zanimljivu i šaroliku povijest. Četvrti je grad po veličini u Republici Hrvatskoj, najveći u Slavoniji I središte svoje ľupanije s 114 000 stanovnika. Grad ima povijesni centar i Tvrđu. Tvrđa je sagrađena 1722. Tvrđa je okruľena zidinama i četirima vratima, sa sjeverne, juľne, istočne i zapadne strane. Tvrđa čini Osijek kulturno-povijesnim i herojskim gradom, nevjerojatno je da takvo nešto moľe čovjek izgraditi bez današnjih izuma za gradnju. Ispred nje je 5 topova koji nikad nisu imali potrebu biti ispaljeni, lijepo je sto nisu, jer je to znak da Osijek nije bio puno napadnut. Oko Tvrđe nekad je bio prokopan kanal, a Tvrđa je mostom bila spojena Osiječkim tlom. Kad ste pokraj tvrde dobijete dojam srednjeg vijeka i kulture naših predaka. Tvrđa je bila organizirana kao mali gradić, u kojem su ľivjeli pripadnici susjednih drľava. Vise od Tvrđe dojmio mi se stari trg trokutastog oblika u kojemu ljudi provode većinu dana. Trg je bio kao cijeli grad, sve se nalazilo na njemu. Posebno mi se svidjelo ovo: U njemu je bilo mnogo kafića i klubova, kad bi se netko opio išao bi u bolnicu, koja je također bila na trgu, a i u zatvor ako bi pravio nerede. Na trgu su se nalazile dvije dľamije koje su ugari pretvorili u katedrale: Svetog Petra i Pavla te Svetog mihovila. Katedrala Svetog Petra i Pavla je ogromna, prekrasna iznutra i izvana, moderna je, ima puno slika i kipova, a ta crkva se meni i većini učenika posebno svidjela. Osijek je doľivio napadanje i bombardiran je za vrijeme Domovinskog rata, no iako je ľivot izgubilo mnogo ljudi, cak i djece, naši branitelji su uspješno obranili grad i Hrvatska je postala nezavisna drľava. Vodič Ivor se oprostio s nama, a ja sam putem u hotel razmišljao o ljepoti i povijesti Osijeka, koji je jedan od najljepših gradova u kojima sam bio. Lijep, zanimljiv i poučan, ponosim se što je hrvatski grad. Kako bi se upoznali sa poviješću svoje drľave posjetiti smo Ovčaru. To se mjesto nalazi u istočnoj Slavoniji 5 km jugoistočno od Vukovara. Ovčara je radna jedinica kombinata Vupik, koja se bavi ratarstvom i tovarima svinja. Na dobru su skladišta s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa na kojima su i mala vrata za ljude. To je idealno za straľarski nazor nad zatočenicima. Srpski su agresori ta skladišta pretvorili u koncetracijski logor za osobe nesrpskog podrijetla, zarobljene na području Vukovara. U logoru su pripadnici JNA premlačivali vukovarske zatočenike palicama za bejzbol, motikama, lancima i drugim predmetima. To me jako rastuľilo, mnogo je nevinih ljudi stradalo, ni krivih ini duľnih. Nije mi jasno kako ljudi mogu biti tako oholi, nemati srca. Kad smo došli u Muzej Ovčaru ušli smo u prostoriju u kojoj je tlo puno metaka. Na zidu se nalaze slike poginulih koja se pale i gase svakih 30 sekunda. Zanimalo me je zašto je to tako, ali prije nego što sam postavila to pitanje vodič nam je rekao da se to pali i gasi svakih 30 sekunda kako ne bismo zaboravili na ljude koji su, naľalost, poginuli u ratu. Tu su poginule i tri ľene. Za svakog poginulog u ratu postavljen je kriľ, ali stanovnici Vukovara smatraju da bi trebao biti jedan kriľ više zato što je jedna ľena trebala uskoro roditi, ali nije zbog bezosjećajnih ljudi. U rujnu i listopadu 1996. Iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, a za 61 tijelom se još traga. Nakon muzeja posjetili smo gorblje. Tamo je kriľ na kojem je sve puno krunica. Ne u takoj davnoj prošlosti te su krunice bile ukradene, nije otkriven počinitelj, ali se smatra da je netko od Srba to učinio. Vukovar-grad heroj, trebao bi posjetiti svaki stanovnik Republike Hrvatske i upoznati se s njegovom prošlošću. Svatko tko posjeti Vukovar teško će ostati bez suze u oku i odluke da se takvo nešto nikad ne ponovi. Ljudi još od kamenog doba cijene konje. U svijetu postoji puno ergela konja, mi smo posjetili ergelu konja u Đakovu. Sve je počelo od vjenčanja bosanskog bana Tvrtka s bugarskom princezom Doroteom. Ban Tvrtko je biskupu Petru darovao deset arapskih kobila i jednog pastuha. Od tada počinje uzgoj Lipicanaca. U ergeli Đakovo svi su konji muški. Kobile se nalaze na Ivandoru koji je 6,5 km udaljen od Đakova. Kobila ľdrijebe nosi 11 mjeseci , a ono je crno poput noći bez mjeseca, no kako rastu dlaka im je sve više svijetla dok ne dođe do sive ili bijele boje. ®drijebe u školu za jahanje kreće s tri godine, a imena dobivaju po roditeljima. Konji hranu dobivaju tri puta dnevno, a odrasli konji teľe od 450-500 kg. Spavaju stojeći i odmaraju jednu po jednu nogu i tako mogu spavati čak par mjeseci bez da legnu. Kopita im se obrezuju svaka 3 mjeseca. Hrane se sijenom i zobi, a za nagradu dobiju ukusnu jabuku ili kockicu šećera. Samo u Đakovu ima 200 prekrasnih Lipicanaca. Slavili su 500 godina postojanja ergele Đakovo 2006. U posjetu ergeli mogu se jahati konji ili se voziti u kočiji. Postoji i klub jahača u kojemu odrľavaju i jahanje za djecu s posebnim potrebama. Zimi se odrľavaju natjecanja za preponaše u novo izgrađenoj dvorani. Prepone su u raznim bojama i izgleda kao da je u dvoranu ušetala duga. Velike tribine sa zelenim sjedalima podsjećaju na prirodu. U štalama gdje borave konji ima i solarija koji se koriste zimi da se konji poslije kupanja ne bi prehladili. Vodič će iznijeti konja da se ljudi mogu slikati s njim, a onda će ga odnjeti vani da se istrči. Dok mu se griva vijori u zraku on će skakati, trčati i zabavljati druge. Malo će se valjati u zemlji i zaprašiti sve oko sebe. Razgledavanje pastuharne je zabavno, jer se konji mogu maziti, a moľe im se i dati malo sjena. Dok se jedan dio učenika slikavao, drugi dio je išao po sjeno i zob. Bilo je stvarno ludih fotki! Na kraju razgledavanja ima i suvenirnica. U njoj se mogu kupiti manji i veći magneti, konjići od drva, šalica sa slikama konja, majica ili penkala. Naš vodić je bio super i obišli smo ergelu za čas. Svi su bili zadovoljni, kao i ja. Isplati se posjetiti ergelu konja u Đakovu, jer je to jedno divno iskustvo i tada shvatite koliko je konj snaľna i plemenita ľivotinja. Dvorac je ime dobio po poznatoj plemićkoj obitelji Pejačević. Ušla sam u dvorac i vratila se u njegovu prošlost slušajući priče vodiča. Preda mnom je stajalo dvostruko stubište s kamenom ogradom. Penjući se stubištem mogle su se vidjeti mnoge drvene oplate i more prozora. Bilo ih je toliko mnogo da je cijeli dvorac bio osvijetljen. Nisam shvaćala kako je dvorac tako dobro očuvan, ali slušajući dalje saznala sam da je dvorac u potpunosti obnovljen 1865 godine, a obnovu je započeo grof Ferdinand Karlo Rajner. Pozorno sam slušala našeg vodiča i voditeljicu i sa zanimanjem sam promatrala prostorije koje su prije bile saloni. Svaki je salon bio drukčije uređen, tu bi se okupljala cijela obitelj. Dok sam hodala dalje čula sam škripanje drvenog parketa pod nogama i dodirivala sam drvene skulpture i preparirane ľivotinje. To je ono što se moglo vidjeti u Zavičajnom muzeju koji je tu danas smješten. Osim umjetničkog, dvorac ima i povijesni značaj. U njemu je ľivjela poznata hrvatska skladateljica Dora Pejačević, kći hrvatskog bana Teodora Pejačevića. Dvorac je i čak tijekom drugog svjetskog rata koristila Njemačka vojska, a u polovici 20. Posjećuje ga mnogo ljudi jer se i nalazi u samom središtu Našica u gradskom parku. Drago mi je da sam posjetila ovaj dvorac i stvarno imala osjećaj kao da se čarobno vraćam u prošlost. Zagreb povezuje cijelu Hrvatsku. Svi dijelovi Hrvatske su povezani prometom: zračnim, morskim, cestovnim i ľeljezničkim, te se lako putuje baš kao i krv u ljudskom tijelu koje je sloľeno i jedinstveno kao i naša domovina. Čujem kako neke cure iz drugog razreda raspravljaju o obilnom ručku kojeg su svi brzo i sa slašću pojeli, kako bi imali što više ono malo dragocjenog vremena kojeg bismo dobili poslije ručka. Pogledom traľim Tinu, nadajući se da ona ima spremnu biljeľnicu i olovku jer se ja kao i obično nisam spremila. Prve građevine su tu. Vidim neki veliki toranj, no nisam sigurna što je? Ne vidim ga u cijelosti jer se vrh gubi u gustom i tamnom oblaku. Shvatim da je to tvornica. Stiľemo do restorana gdje punimo baterije za razgledavanje. Nebo je mračno, počinje padati kiša. Vozimo se kroz Zagreb kako bi razgledali kad već ne moľemo šetati. Katedrala svetog Marka je ispred nas. Skela prikovana za katedralu bode oči. Vrat mi se krivi dok buljim u visoki zvonik. Brzo smo došli do Tehničkog muzeja. Odmah na ulazu su nas dočekali vodiči i odveli nas u planetarij da bismo vidjeli kako nebo izgleda kad je potpuni mrak. Muzika prati svaku njegovu riječ. Za ljude iz velikih gradova to je avantura, ali za mene, djevojku sa sela to nije ništa zanimljivo. Ta svaku večer gledam zvijezde s balkona. To je stari rudarski pozdrav. Spuštamo se u nadi da ćemo i izaći. Osjećaj je k'o da će se sve istog trena srušit po glavi. Vidjeli smo kojim teškim alatima su se koristili rudari pri vađenju ugljena. Kad smo izašli ugledali smo razna prijevozna sredstva, aute, brodove, vlakiće... Gledali smo razne eksperimente. To morate svakako pogledati. Muzej Draľen Petrović je odmah preko puta. Odsjaj svih pehara i medalja, oslijepili smo. Dok smo gledali film na kraju obilaska, jeľim se. Najveća je legenda i uvijek ostaje u našim srcima. Poručuje nam kako se trudom moľe postići sve u ľivotu. Krenuli smo prema Arena Centru. Odmah na ulazu smo se razbjeľali. Idem u šoping i ništa me više ne zanima. Nisam vjerovao da se to zove planetarij, soba sa stropom oblika polukugle sa neobičnom napravom u sredini prostorije. Tek sam kasnije shvatio da je to projektor koji se pali-gasi tijekom predavanja. Odahnuo sam kad sam vidio kako zanimljiva i opuštajuća moľe biti projekcija nebeskih tijela. Nakon što smo se smjestili polako su se počela gasiti svjetla što je trebalo predstavljati sumrak. S mrakom pojavile su se i zvijezde i sva ostala nebeska tijela. Vodič nas je upoznao s mnogo novih informacija koje smo donekle uspjeli upamtiti. Mnoga zvijeľđa s posebnim naglaskom na Velika i Mala kola, nebeski ekvator, putanja Zemlje oko Sunca… samo su dio novih pojmova s kojima smo upoznati. Ubrzo smo dobili prikaz svakodnevnog pogleda na zvjezdano nebo što nam se svidjelo, upoznali smo najsjajnije zvijezde a pri samom svitanju odnosno paljenju svjetla vodič nam je pokazao naše susjedne planete Mars, Jupiter i Veneru. Ubrzo smo se vratili u stvarnost i shvatili što smo upravo odgledali. Nalazi se u Osječkoj — baranjskoj ľupaniji te ima oko 30 000 stanovnika. Prva asocijacija na grad je ergela plemenitih konja i naravno, dojmljiva i raskošna Strossmayerova katedrala. Ergela je osnovana davne 1506. Konji obuku počinju oko 3. Između svih trofeja, najveće značenje ima crno — bijela slika kraljice Elizabete II. Cijelo vrijeme oči su nam bile uprte u konje; crne, bijele, smeđe... Pratili smo njihove pokrete i veselili se svakom dodiru s njima. To su svakako ľivotinje koje su vrijedne divljenja. Svakako moram napomenuti da je konj ľivotinja koja se treba poštivati, stoga ako vas ikad netko nazove konjem, nemojte se uvrijediti, već ostanite počašćeni. Nedaleko od ergele se nalazi Strossmayerova katedrala najstarija jezgra za koju slobodno moľemo reći da je srce Đakova. Iz pročelja crkve uzdiľu se dva visoka tornja, a glavni oltar nose četiri klesana mramorna stupa. Sve zidne plohe ukrašene su freskama kroz koje neľeljeno probijaju Sunčeve zrake. Gradnja te prelijepe katedrale trajala je 16. Materijal izgradnje je opeka, čak 7 milijuna. Jedan od najistaknutijih graditelja bio je Josip Juraj Strossmayer. Strossmayerova katedrala je zasigurno jedna od najljepših u Hrvatskoj, ako ne i šire. S osmijehom smo napustili taj ravni grad na istoku Hrvatske i da, naravno da će nam ostati u sjećanju, jer ipak je on srce Slavonije. Stara kuća je već odavno prazna. Anja veoma često odlazi u staru kuću i voli se šetati i prisjećati djeda i bake. Naročito joj je zanimljiv tavan stare kuće odakle se vide grad i more. Gledajući s tavana na more i grad, Anji se čini da su joj oblaci bliľi.

Izgubila nevinost na skejtbordu
Onaj Ante me prilično koštao. Dragan Hazler, predsjednik HA-D Adresse: Postfach 328 — CH 4013 BASEL Nr. Hrvatski dom opet je sve sli~niji ru{evini... Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom Marko Sinovčić: Razgovor s Poglavnikom Negdje početkom 1949. Mješoviti pjevački zbor Rondo Histriae, Pula 14. Turci su osvojili Udbinu 1527, opravili tvrđavu i pretvorili je u jak oslonac daljim osvajanjima, prema unutrašnjosti, a naročito prema Senju. Josip Maršić i slijedom iza njega uvijek jedan ljekarnik. Hrvatsko pjevačko društvo Lipa, Osijek 8. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Privukao me taj siromašni starac snagom svog duha, svojom upornošću i svojom poniznošću. Od tada Udbina postaje jako uporište u borbi protiv Turaka.

[Provokativne slike zena|Bosanski chet|Zene za sex u zagrebu]

Oznake: osnovna, ąkola, Petra, Kanavelića, Korčula