Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada

ponedjeljak, 15.09.2008.

Feeling that write the story

Ovo je jedna sasvim neobavezna priča o dvoje ljudi koje je pojela navika. Ovo je samo gomila zbrkanih osjećaja proizišlih iz želje da drugi shvate da nikada nikoga ne treba voljeti bezrezervno, nego da uvijek jedan dio čovjeka treba ostaviti samo za sebe!

Nakon svake boli kažem sebi da je dosta, da više nikada, nikada neću liti suze za nekim. Kažem, pa slažem. Čudan li je čovjek. Ima mozak da misli, da skonta, da sabere i oduzme. Jer, sve je tako predvidljivo. Sve je već točno određeno, samo se mi često pravimo slijepi kod očiju, nećemo da priznamo, a znamo da tako samo produžavamo agoniju. Dok ne dođe do svršetka čina. Zavjese se spuste i mi shvatimo da, bez obzira koliko se mi zanosili realnost ipak čeka u zasjedi. Dođe po svoje, tresne nas od zemlju onako ljutito i bez imalo obzira. Ironično nam se smije, tjera nas da budemo patetični i glupi. Spusti nas nisko, najniže. Koliko nisko čovjek uopće može pasti? Odgovor na to pitanje nisam znala dok nisam doživjela!

Uvijek sam se smijala curama ( ženama ) koje su patile zbog ljubavi, koje nisu znale naći kraj mućenju, koje su trpile više od onoga što normalno ljudsko biće može istrpiti. Nisam znala odakle im snaga da zatvore oći pred vlastitom glupošću, da učine da sve izgleda divno i idilično, dok im je crv sumnje izjedao i ono malo srca što im je bilo preostalo. Pitala sam se je li ljubav ta koja ih čini takvima, ili je to ipak samo bezgranična glupost.

Smatrala sam da je to ispod granica ljudskog dostojanstva, da je neoprostivo da puste da im neko sebičan uništi snove, nanese patnju, i onda, bez imalo grize savjesti ili ljudskosti, još kaže da je kraj. Nisam razumjela. Sada, nažalost razumijem. Pala sam nisko. Prenisko za pametnog čovjeka. Već neko vrijeme osjećam da me ne voli, da mu nije stalo, ali jednostavno, uvijek sam uspijevala pronaći bezbroj opravdanja, samo da se ne suočim sa istinom. Svako opravdanje je upalilo. Svaka isprika budila nadu. Jednostavno, ne mogu da vjerujem da me više ne voli. A bili smo tako sretni. Za razliku od svih, pokazao mi je da ljubav nije samo patnja, da ljubav nije usko vezana za suze. Pokazao mi je kako ljubav može biti lijepa, samo ako dvoje ljudi to žele. A na početku smo oboje htjeli. Sve sa njim bilo je novo i neobično. Njegovo ponašanje prema meni, njegova pažnja, poljupci, iznenađenja, male sitne ludosti koje su nas oboje ispunjavali. Pa, kad se samo sjetim našeg početka, naših ludosti, naših telefonskih razgovora, naših poruka. Sve je bilo ispunjeno nježnošću i ljubavlju. Prvi put u životu smjela sam priznati da sam sretna. Da volim. Kada se samo prisjetim noći kada je prvi put rekao da me voli. Još uvijek sva zadrhtim. Boja njegovog glasa, njegov dodir, dah na vratu. Sve je još uvijek tako živo.

Eh, da bar ne boli ovoliko. Šta nam se to desilo? Gdje smo pogriješili? Na kojoj raskrsnici nismo pravilno skrenuli? Da li na onoj koja vodi do srca? Ili na onoj koja se život zove? Nisam spremna za kraj. Ali, ni ne pitaš me. Odlučio si i ja to poštujem. Drugačije i ne mogu. Istina koja me mnogo boli. Ali, vjerovala sam da smo jaći. Bila sam sretna. Nadam se da si i ti. Barem sam na tren znala sam šta znači voljeti i biti voljen. Imala sam moment. Boli me samo što ga nisam još više iskoristila. Kažeš bitno ti je da budem sretna, da budem s nekim ko me zaslužuje, da budem s nekim ko će me cijeniti. A svjestan si da mi nitko osim tebe na treba. Jer i ti si me zasluživao, cijenio i trebao. Kada bi samo htio da pokušaš biti onaj stari. Znam da još možeš. Ali, ne želiš. Znaš da ni s kim ne mogu imati sve ovo što sam imala s tobom. U mnogo čemu bio si mi prvi. I ti to znaš. Ne osjećam se iskorištenom. Ni na šta me nisi tjerao. Sama sam pristala na sve. Jednostavno, pustila sam osjećajima da me vode. Kažeš da ne želiš da patim i živim u konfuziji. A ne činiš nista da tu konfuziju otjeraš. Da otjeraš patnju koju smo si prouzročili. Ali, neka. Snaći ću se ja već.

A ti? Da li ćeš ti uspjeti bez mene? Da li ćeš na svakoj tražiti nešto moje ili će ti biti svejedno? Hoćeš li se okrenuti kada moj miris osjetiš na nekoj drugoj, kada moj osmijeh budeš tražio u bezličnoj masi iskreveljenih grimasa? Da li će ti tuđe usne biti slađe od mojih? Da li će njena koža biti mekana kao moja? Da li će biti luda kao ja? Da li će te uopće voljeti kao ja? Da li će ti mili biti svejedno? Hoćeš li me prepustiti zaboravu, ili ću ipak ostati u tebi? Makar u nekom tajnom, malom kutu tvoje duše, gdje ću danima čučati skrivena i gdje će mi noći u kojima ću se iskradati da budem s tobom i da te pomilujem po tom lijepom licu biti jedini prijatelj.

Let it be whatever you want.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blogovi vrijedni pažnje

Brain Pulse

Nino 777

Eurosmijeh

Pakistanac

Hitna Služba

Anđeo i Demon