Alo folklor
19.12.2007., srijeda
Opankom po svijetu
|
Po uzoru na Knjazovu emisiju «Koleđicom po svijetu» prvi pokrećemo Tempetovu verziju popularnog serijala. Ovim također pozivamo sve članove našeg folklora da nastave u istom smjeru i slijede naš primjer. Mjesto radnje: Makarska – Zagreb – Beograd – Egipat – Sarajevo – Mostar itd Vrijeme radnje: 18.11.2007. do 02.12.2007. Glavni glumci: Any Carević, Marina Tomić, Željka Vuković (izaslanica Ane i Miljenka), Dino Beroš, Ivan Josipović i Saša Vujčić Žanr: pustolovno-povijesna tragi-komedija Alo Egipat Već na samom polasku, Beograd naša polazna stranica dugo očekivanog putovanja činila se predaleko. Preko Bosne nismo mogli zbog snijega, a autoput smo tek na Dugopolju uhvatili jer su neki zaboravili patike u Splitu, a neki su se uputili bez svitala na autu. Nakon otklanjanja svih «kvarova» i uz par stajanja (di je ono Saša bio u vojsci, Delnice?) te tisuću poziva (nedilja je 098 free of charge) snježni Beograd se ukazao nakon 10 sati vožnje s prosjekom od 130 km/h. Od svih beogradskih znamenitosti najviše su nas se dojmile one gastronomske, pa se Ivanovo nepce sladilo uz Karađorđevu šniclu – popularni Devojački san, koja je iz samo njemu znanih razloga dobila ime Karađorđević….  A šta će dete, ne seća se on jugoslavenskih jelovnika. Sljedeće jutro je bilo rezervirano za vađenje svih majica dugih rukava iz kufera, kako bi nam torbe manje pizale, a nestrpljenje za popodnevnim letom raste, jer nekima će to biti prvi let avionom. Na aerodromu Nikole Tesle smo se dobro opskrbili alkoholom po povoljnijim cijenama, ipak smo morali misliti i na to da nas očekuje 12 dana u arapskom okruženju. U Hurghadu smo sletjeli sretno, pa su Sašine upute pilotu «Care, kad ti car ka're samo pravo» ostale zabilježene samo u imaginarnoj «crnoj kutiji», koja srećom nikada neće ugledati svijetlo dana… Care!!!  Hotel InterContinental Abu Soma biti će naš dom sljedeća tri dana, a takve se oaze ni najveći faraon ne bi postidio, sobe od 50m2, balkon s pogledom na Crveno more i kompleks bazena koji se proteže na 2375m˛, besplatne saune, kupelji, kava u sobi, zlatne ribice u atriju hotela, disco, privatna plaža, i sve ostalo na nivou 5*. Nakon kraće rasprave jer je svima svejedno, pošteno smo se raspodijelili u tri dvokrevetne sobe, Any i Marina, kao i Saša i Ivan, svakome po svoj francuski ležaj, a Dino i Željka ulaze u svoju sobu i crkavaju od smija – dočekao ih bračni i to king size bed!!! Prvi obrok u Egiptu, započet je razgovorom o sranju, što se pretvorilo u praksu svakim sljedećim sjedanjem za stol.  Praksa je također postala i uporno Dinovo stavljanje na pijat svega i svačega, da ne bi slučajno nešto ostalo na švedskom stolu a da se ne proba. Naime dok smo se mi uporno držali riže, piletine i tjestenine bojeći se bilo kakvih probavnih tegoba, koje u Egiptu samo rijetke zaobiđu, on je bez ikakvog straha sve trpao u sebe… I tako vodeći evidenciju o sranjima sada možemo prijeći na statistiku:- Prosječno se sralo jednom dnevno - Saša tri puta, Marina digod jedan; - Prosječno je bilo dugo 15 cm - Dino 30 cm, Any brabonjak; - Prosječno je bilo polumeko - Željka proliv, Ivan razbio školjku. Toliko zasad o tome.  Neki su tu noć ostali u krevetu, a neki izašli vanka kako bi ispitali teren te uspostavili kontakte i prijateljstva s taksistima koji su nam tih dana bili prijeko potrebni. Iako smo umirali od straha prilikom svake nove vožnje, totalni luđaci koji po noći voze bez svitala, pa su im truba i blicanje jedini znak raspoznavanja u mraku. Sutradan dok je Marina bila na ronjenju i osvajanju dubina, ostatak se «priserava» i to doslovno… More, izležavanje, bazen, kokteli, masaže… Naravno sve se zapisivalo na račun sobe, ne razmišljajući da se i to mora platiti…al care - jednom se živi! Crveno more je ostalo u znaku ronjenja, koraljnih otoka i grebena, te jatima nikad do tad viđenih vrsta raža, murinama, picaso fish, papigača, a o ostalom šarenilu podvodnog svijeta i njegovoj raskoši ćemo narednih dana sanjati. Zadnju večer pamtimo i po utakmici Hrvatska – Engleska za koju smo stol u Papasa baru (English pub) unaprijed rezervirali, i žustro navijali sa 100 Engleza.  Iako smo bili u manjini 6:100, glasove nismo štedjeli, a ni sakrivali radost pobjede! Doduše, nakon zadnjeg gola i izljeva emocija, kada je i naš vrhunski poznavatelj nogometa Dino navijao najglasnije, gazda puba (fetivi Englez u iseljeništvu) nas je došao upozoriti da budemo tiši jer bi mogli imati problema s okruženjem. Mi smo to riješili turom pića za susjedni stol, i prisilnim frendly upoznavanjem s najvećim i naoko najjačim Englezima u pubu. Noć je završila pijankom i razuzdanim plesom na podiju sa novopečenim «prijateljima» Terrijem i Hennrijem, don't worry my friend, it was just a game J. Bio je to kraj lakšeg dijela našeg putovanja i već sljedeće jutro autobus se s usnulim putnicima počeo spuštati u dolinu Nila preko planinskih prijevoja. Vozili smo se u konvoju od pedesetak autobusa što je normalna pojava u Egiptu, a slijedili su ga vojnici sa terencima pod punom ratnom spremom, ma koliko god to izgleda zastrašujuće, ti konvoji su više-manje nepotrebni, i mi smo se cijelo vrijeme zaista sigurno osjećali. Prizor koji je osvanuo ulaskom u dolinu je čaroban, i to zbog prelaza iz totalno beživotnog predjela pustoši, u zelenu dolinu u kojoj vjerovali ili ne postoje tri godišnje žetve.  Nakon obilaska prvog hrama imenom Phila koji su gradili faraoni srednjeg kraljevstva a poslije i Rimljani, i koji je do prije koje desetljeće bio potopljen, dolazimo u Aswan i smještamo se u hotel. Usput smo obavili prvu kupnju i to po onoj staroj «prvi mačići se u vodu bacaju», pa tako i kupljene rababe (tradicionalni Egipatski instrument), koje su i preskupo plaćene (Dino), a i toliko su smrdile da su završile u košu. Smrad koji se širio iz gazelinih rogova na vrhu instrumenta bio je nepodnošljiv, i sigurni smo da se autobusom još uvijek šire ti opojni mirisi. Sljedeće ustajanje u 2:30h koma, i vožnja do Abu Simbela blizu granice sa Sudanom. Uz hladnoću iz srca pustinje, koju sada navodnjavaju i pretvaraju u zelenu dolinu, dva golema hrama uklesana u planinu izgledala su impozantno. Glavni je hram Ramzesa II, a onaj drugi je dao izgraditi za najvoljeniju od svojih 200 žena, kraljicu Nefertari. Vračajući se stajemo na Asuanskoj brani, koja je ukrotila moćni Nil. Slijedio je ukrcaj na brod, e ovaj put su Saša i Ivan dobili bračni krevet, a koliki je bio razmak između njih dvojice dok su spavali bilo je mjesta još za najmanje jednog ili jednu, međutim to Saši i nije nešto polazilo za rukom… Sljedeći dani su bili rezervirani za razgledavanje hramova i otkrivanje značenja hijeroglifa, a sve je praćeno raznim mističnim pričama našeg vodiča Branka. Također ne možemo a da ne spomenemo Mouhammeda – domaćina koji se brinuo da smo svi na broju, a koji je i postao naš veliki prijatelj do kraja putovanja. Krstareći Nilom i pristajući u luke, uz pomoć nezaobilaznog cjenkanja pridružio nam se jedan suputnik, imenom Ramzo! Bliži se Dinov rođendan i poklon nije mogao biti ništa manje od faraona. Slavljenje rođendana proteglo se i na nekoliko dana (noći), pa smo tako započeli s balom u egipatskim nošnjama, a završili Izborima 2007, ma čija god pobjeda bila, mi smo je slavili i ne znajući prave rezultate! Osim što je naš Dino bilo slavljenik, preuzeo je ulogu voditelja animacijskog programa, ali i prevoditelja za nazočne Njemačke turiste, tako da su debele tuste stare Njemice doslovno šizile na koreografsku izvedbu popularnog hita iz 80-tih.  Suzy, Suzy….a ha ta Suzy...Tko je Suzy? Dino je vjerojatno nakon te večeri nije mogao više ni pogledati u oči, a samo noć prije bila je njegova glavna preokupacija. Saša opet nije imao sreće, a Ana je tu noć bila tako slatka… Partiji monopola koji se odigrao prvih dana na brodu, prisustvovala je najveća mrziteljica društvenih igara – Marina, i naravno popušila među prvima… Sad vjerojatno i znate zbog čega ih ne voli, iako ona komentira da je to zato što su se Saša i Dino urotili protiv nje. Zadnji dan krstarenja bazen na palubi nije bio uobičajeno pust, i to iz dišpeta! Iako temperatura vode nije bila veća od 15şC prvo Ivan, a za njim bez razmišljanja Saša, sve zbog jednog šapata: «Ma nema šanse da uđe, ledeno je…» odglumili su heroje kojim nikada nije hladno. Ma pravi morski vukovi... Tu je naša zadnja luka – kraljevski grad Luxsor, gdje smo ostali zapanjeni veličinom hramova Karnak i Luxor, kao i obeliskom pomalo pohlepne kraljice Hatshepsut koju je na kraju sin smaknuo s vlasti. Večer smo proveli razgledavajući knjižare, u kojima je svatko mogao pronaći ponešto za sebe po vrlo povoljnim cijenama, a i razglednice smo morali poslat iako do sad još nikome nisu stigle! Toliko o brzini i ažurnosti arapskog naroda. Dolina kraljeva protezala ne u nedogled, a većina faraonskih grobnica zauvijek će ostati okovana u planinskim masivima. Između 63 do sad otkrivene grobnice posjetili smo one najznačajnije, grob Ramzesa VI koji i nakon 3100 godina čuva prirodne boje oslikanih crteža i hijeroglifa, te mumiju Tutankamona koju smo vidjeli među prvim posjetiteljima samo 10-tak dana nakon njenog otkrivanja.  Nekima, točnije Saši, Marini i Ivanu ni to nije bilo dovoljno pa su se pod vodstvom dvojice beduina uspeli na naoko obližnju i malu, a u zbilji najveću uzvisinu gorja. Pogled je bio čaroban – s jedne strane dolina kraljeva, s druge kraljica i panorama Luxsora koji se ponosno uzdiže sa obale Nila. To ih je koštao kašnjenja na autobus i desetak egipatskih funti izbijenih iz džepa zbog napasnih beduina kojih se tako lako nisu uspjeli riješiti, a od grobnice naravno ništa.  Naša sljedeća destinacija je glavni grad Kairo, a do njega najgorim prevozom koji možete zamisliti. Čekajući na peronu vlak, od svih članova naše grupe vrijeme nam je kratio legendarni čika Bata (iz prošlog rata), pa njegov lik nikao ne smijemo izostaviti u ovoj priči. Vremešni čiko u Energy majici sijede kose i klempavih ušiju, bio je Sašin najbolji drug. Batina najveća napast bili su ulični prodavači, koji su kao za pegulu uvijek njega prvog povlačili za rukav i nutkali raznim suvenirima, a kojih se on nikako nije mogao otarasiti. Prizor kojem su Saša i Dino prisustvovali u Aswanu prepričavali su još danima. Napasni trgovci su trčali za čika Batom i nutkali mu papiruse, a on je samo bespomoćno odmahivao rukama i mijenjao smjer kretanja… pa lijevo, pa sad desno, pa pusti me neću ništa da kupim, al prodavač ne odustaje. Na svakim sljedećem bazaru u Egiptu čika Batu se nije moglo vidjeti ni kilometrima od ulaza…. samo je vjerno čekao svoju suprugu. Živio Bata, pravim imenom Toša!  Nekako smo preživjeli noć u vlaku za Kairo, uz naručeni ples (pa opet povodom Dinovog rođendana) vrijeme smo ubijali u «klubu» samo da manje boravimo u spavaćim kolima gdje se ni Any nije mogla okrenuti a kamo li muška polovica našeg društva. Dino je bezuspješno pokušavao oprati noge br.46, u nečemu što bi trebao biti lavandin dok je voda kapala a ne tekla. Saša je naravno morao izbaciti ono što pojeo taj dan (gore spomenutih 3 puta), pa smo tako narednih dana slušali kako se govno kotrljalo pa tračnicama. Marina i Željka nisu ni pokušale ući u taj «WC» koji je bio jednini u vagonu. Bolje trpit.... katastrofa... Sve je bačeno u sjenu sljedeće jutro, kada smo pravo sa željeznice krenuli u posjet Gizi. Vjerojatno nikada nećemo zaboraviti prvi prizor Keopsove piramide koja je provirivala iz jutarnje magle i smoga Kaira. «Vidi je care, ne mogu virovat! Ma da mi je znat kako su ovo napravili…» – opet se začula pogodite čija rečenica?! Sva do tad viđena čuda ove slikovite zemlje pala su u zaborav, i svi smo jedva čekali ulazak u to nerazjašnjeno svjetsko čudo. Slušajući podatke o veličini, visini, broju kamenih blokova, a težinu da ne spominjemo, sve smo više bili bliži vjerovanjima da to nije djelo ljudskih ruku….  Puzeći i to uzbrdo tunelom visine samo 1,30m do centralnog sarkofaga i srca piramide neki su zaradili i upalu mišića, ali sve je vrijedilo truda jer tko bi mogao sebi oprostiti da posjeti Egipat, a ne uđe u građevinu koja još uvijek slovi za najveću svjetsku misteriju. Idemo na vidikovac, gdje nakon par snimaka i par udara DESNA kako ne bi zaboravili ličko kolo, slijedi zadatak cjenkanja za Marinu naravno, pa smo za 10kn jahali na devama. Ne damo im više! Evo nas pred sfingom zbog čijeg se nosa još lome koplja između Turaka i Francuza, tko je pucao u goluba na sfinginom nosu? Umorni nakon kave s pogledom na piramide i Portugalce, odlazimo u hotel u kojem ćemo biti smješteni sljedeća 3 dana. Iako premoreni, skupili smo snage za prvi noćni izlazak u Kariu, i pod vodstvom Mouhammeda napravili dobar štimung u Hard Rock cafeu. Sljedeći dan će Saša najviše pamtiti, i to ne zbog upoznavanja Hanke Paldum s kojom su se on i Dino slikali u centru Kaira, već zbog nezaobilaznog shopinga i suvenira, šalova, nakita i drugog tereta koji je morao ponijeti u ruksaku na svojim leđima. Zbog trgovaca koji su bili prenapadni, ubrzo smo otkrili najbolji način spuštanja cijena pa smo međusobno glumili jedni drugima muževe i žene, tako je uvijek netko mogao grintati kako je to preskupo! Svatko od nas je imao svoj način trgovine i postizanja najniže cijene: Any je okretala glavu i vikala – ne dam mu toliko, ni u ludilu! Marina je spuštala cijene bezobrazno nisko, i skoro smo je prodali za par tisuća deva. Dina su najviše voljeli jer su ga već u drugom dućanu zaminili za Arapa, a kad je i zanijekao pitali bi ga – jel' ti bar mama?, a i takuin je lako otvarao. Saša i Ivan su se priklanjali ženskom dijelu, jer su vidjeli da za nižu cijenu treba imat sise a ne muda. Dok je Željka lukavo iz prikrajka čekala da drugi za određeni suvenir postignu prihvatljivu cijenu, pa na kraju povikala «I ja ću kupit jedan!». Nakon dužeg vremena ponovno smo ugledali more, i ovaj put nam se zaplavilo Sredozemno. Alexandrija je nešto drugačija od ostatka Egipta, čini se čišća a i miris Mediterana vratio nam je sjećanje na dom. I drug Tito je često spominjan kao jedan od bližih Nasserovih suradnika čiju smo palaču obišli, a kao posljedica njihovog prijateljstva i danas bruji ulicama Egipta – nezaobilazna Zastava 128! Nakon obilaska katakombi, na ručku susrećemo Hanku Paldun i folklor iz Sarajeva – nigdi bez folklora, a i ova žena nas stalno prati J. Na povratku su nas pive iz Alexandrije koštale mjehura, autobus ne staje a nama pripelo! Šta sad?! Srećom uvijek budni Dino spašava stvar i otkriva WC u busu, pa je Saša ovaj put obilježio teritorij i po autoputu a ne samo na tračnicama. Zadnji dan nam koncentracija polako popušta. Priču o prvoj stepenastoj piramidi u Sakkari smo još i odslušali, 12 m visoka statua Ramzesa II u Menfisu je ostala zapamćena, ali povratkom u Kairo totalno smo blokirali, pa je prilikom obilaska Koptske četvrti gdje žive kršćani i crkve Sv. Vlaha naše dete Ivan zaspalo. Nastavljamo obilazak po Citatelli u čijem se zaklonu uzdiže džamija napravljena od alabastra, i u koju kao pravi turisti odlučimo ući. Svi se skidamo, pardon izuvamo, a «razgolićenu» Any pokrivaju zelenom kutom. Da ostanemo kod zelene boje, Saša i Dino u zadnjim minutama prije leta prolaze kroz najslikovitije predjele Kairskog geta, a od Mouhammeda dobivaju piće za doviđenja, gusto, slinavo, šporko i nimalo privlačno, ispijaju iz tko zna kad zadnji put oprane čaše…. Fuj… Na kraju saznaju da je to zgnječena šećerna trska pomiješana s vodom… I sami se još vjerojatno pitaju kako nakon prvog gutljaja odmah nisu pohitali na zahod. Check out i pakiranje smo brzinski odradili i najviše problema nam je zadavalo zatvaranje i težina kufera, a posebno briga za Ramzu i njegov prvi let. Avion kasni, a mi se potajno nadamo da neće ni doći pa da ćemo biti prisiljeni ovo putovanje produžiti još jedan dan… U ranim jutarnjim satima ipak slijećemo u Beograd, i nimalo nije bio ugodan osjećaj vratiti se i to na 0şC ! Nakon dužeg sna, okupljamo se u Knez Mihajlovoj na prvom prepričavanju doživljaja i utisaka, gdje pada dogovor da odemo na kuglanje – pravi američki bowling! Teamovi su podijeljeni a najžešća borba je bila između Saše i Ivana... I opet u pivu, i opet problemi s mokrenjem, tako da su se svima lica ozarila ugledavši ne večeru, nego WC u Tri šešira na Skadarliji. Ne zaobilazimo to mjesto prilikom posjeta Beogradu. Neki već padaju s nogu, neki moraju sutra preko Romanije voziti nazad kući, a nekima to nije bio dovoljan razlog da ne provedu zadnju ludu noć u beogradskim diskotekama i na privatnoj žurci. I  demo kući, dosta je kurbina pira, a i šolde su kraju… Saša pun elana vozi malo Dinovo pa Marinino auto, svima san dolazi na oči ali ne damo se, treba vozače držati budnima! Nezaobilazna stanica Sarajevo i ćevapi kod Želje, nekima jedna porcija nije bila dovoljna pa nam je sve više postajalo jasno da na probu u 18:00 nećemo stići… Dražene izvini ali ćevapi s kajmakom su bili predobri, a od vrućeg somuna se nije tako lako odvojiti! Noć polako pada, Marina staje u Konjicu jer je u retrovizoru izgubila Dinovo auto... Nema muškog dijela i nema, već je i zabrinuta... Nakon desetak minuta Dino parkira i izlazi sa Ivanom te brišu farove, mislili su da im ne rade svitla, a u stvari se nakupilo toliko blata i šporkice da ništa nisu vidjeli već kilometrima.... E Dino i auti.... Granica je došla relativno brzo i evo nas opet u Lijepoj našoj! I čista je, ne biste ni vjerovali kako, nakon dva tjedna plisa i smeća koje se u Egiptu kroz prozore baca ili odlaže na krovove kuća, ali oni znaju šta je kontejner, a na povratnoj ambalaži smo mogli milijune zaradit.... I opet naša mreža i opet nedjelja - vikend 098 free of charge, muški su se toliko zapričali sa Ilijom da je Saša umjesto za Makarsku u Opuzenu skrenuo za Dubrovnik, pardon Kupare – jesi li ono tamo bio u vojsci možda? Kući smo, moja Makarska! Kakvo li će vrime sutra...? Kažu kiša, ne bi bilo loše vidjeti je nakon 15 dana... Iako čudno svako u svojoj sobi ide leć u svoj krevet, a tako smo se navikli jedni na druge.... Misli se roje, nemirno još putuju pustinjom prate obrise dina, plove Crvenim morem i zaranjaju u koraljne grebene kako bi još na trenutak vidjeli razigranog Nemu, ili zaplovili na leđima dupina... Sve se pretvara u obrise piramida i slike s ocrtanih hramova koje se uzdižu daleko prema zvijezdama... Ćuti se vlaga i škripi pijesak u ustima, suši grlo... Dok se čuje žamor neumornih trgovaca jasno šuškaju koralji i ostalo poludrago kamenje s Kairskog bazara... Pustinjski vjetar para obraze a na palubi broda Solaris naše oči poprimaju sjaj Horusovih, vjerojatno zbog punog mjeseca koji nas je jasno ocrtan i nestvarno žut pratio na nebu tih dana... Daleko s tim mislima tonemo u san, i dogovor je već pao - sljedeće godine osvajamo Kineski zid! |
