"Ja sam mlad.Ja hoću život,pun i olujan!" (A.B.Šimić)
Želim život. Želim da bude pun i olujan. Želim ga živjeti punim plućima. Želim svojim potomcima pričati nešto. Nesto zanimljivo. Ne zelim im samo nabrajati dosadne datume i godine. Želim da budu ponosni na svoju majku,baku,prabaku. Zelim uspijeti.Zelim iskoristiti sve sto mi se nadje na putu. Zasto?!-Zato sto sam mlada i jer ja to mogu!
To su recenice s kojima sam se mnogo puta susretala kada bih sama,razmisljajuci,lezala na svom krevetu. Dolazile bi postupno. Jedna za drugom,istim redoslijedom. Vec naucene.
Kada sam tuzna,razmisljam kao pjesnik. Misli se gomilaju i nadovezuju u mojoj glavi kao pahulje snijega kada padaju na grad. Ubrzo se sve otopi i sve ponovno postaje besmisleno. Bas kao i kod mene. Bas kao i kod nje. Upravo onako kako moja malenkost sada blijedi u njenom srcu. Iscezuje polako. Gotovo neprimjetno. Ponovno ne shvacam bit svega. Ne shvacam bit zivota. Ne pronalazim nacin kako uzivati u zivotu. Zelim pronaci taj put. Neizmjerno.
Zivot je proslost. Kazem da zelim zivjeti zivot pun i olujan,no sada je to vec proslost. To sam izgovorila u proslosti,a samo tih par trenutaka djeli me od sadasnjosti. Tih par trenutaka koji mi ulijevaju nadu da cu jednog dana susretsti sadasnjost. Sadasnjost koja je blizu ,no ipak nije tu. U mom svijetu nema sadasnjosti. Bojim se da se tako ne nastavi,a nastavlja se..Da,i sada se bojim. Zelim promjenu. Zelim uzivati u pojedinostima i ne zamarati se nepotrebnim stvarima. Ne zelim vise uvidjati vaznost necega tek kada mi to promakne. Zelim ne zeljeti ono sto ne mogu imati i ne propustati ono sto ne bih trebala. Zelim sebe. Zelim novu sebe.
|