|
|
| ožujak, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Življenje iz dana u dan,uz niz dogodovština koje začine sumornu svakodnevnicu...
Pitam se pitam al mi ne polazi za rukom pronaći odgovor???!!!
Možda sam ja ta koja se nebi upustila u potragu za poštenjem,jer ga i sama nemam u toj mjeri da mirne duše mogu reći -poštena sam-.
Ponekad,ma šta ponekad,počesto uhvatim sebe u nepoštenim radnjama nauštrb sebe.
Olakotna okolnost?Opravdanje?
Ne želim ni pomisliti koliko sam ih (ne)namjerno prevarila tzv svojim poštenjem 
!?
Sumnjam u sve i svakoga samim tim što ne virujem sebi 
Moj lipi andjele
Negdje jos cuvam nesto za tebe
Kad dodju jutra puna nevoje
I kad nam nista ne ide
Pogledaj u mene
Ako nas tuzne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
Ja cuvam nesto za tebe
Pogledaj u mene
To moze dati
samo onaj koji te
kad podje po zlu
voli vise od sebe
Moj lipi andjele
Pogledaj u mene
Ako nas tuzne jutrom probude
Ja cuvam osmijeh za tebe
Moj lipi andjele
Pogledaj u mene
Ako nas tuzne jutrom probude
Ja cuvam osmjeh samo za tebe
Ako nas tuzne jutrom probude
i srce stisne se od nevoje
Ja cuvam nesto za tebe
Pogledaj u mene
To moze dati
samo onaj koji te
kad podje po zlu
voli vise od sebe
Moj lipi andjele
Pogledaj u mene
Ako nas tuzne jutrom probude
Ja cuvam osmijeh za tebe
Moj lipi andjele
Pogledaj u mene
Ako nas tuzne jutrom probude
Ja cuvam osmjeh samo za tebe
Ja cuvam osmjeh samo za tebe
More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Josip Pupačić...
ZAUSTAVILA SAM VRIJEME
Moj dragi djed, znao je reći, Blago onom tko doživi djecu svoje djece ali da, pri tom , i sam ne postane dijete.
Tek sada, donekle shvaćam značenje tih riječi, kada i sama postajem djetetom. Sve mi je potrebnija pomoć pri bilo kakvom svakodnevnom poslu, sve manje sam samostalna a, još nisam dočekala djecu svoje djece.
Dane provodim uronjena u ono vrijeme koje je daleko ostalo iza mene, kad sam bila posve bezbrižna. Tada je svako uzbuđenje bilo veliki događaj jer se puno novog trebalo dogoditi baš toga dana. Dan je bio blagdan, noć obojena tisućama boja. Sve, baš sve, je bilo poput bajke.
Po pričama koje sam slušala od starijih (za mene su tada stari bili svi koji su imali dvadesetak godina, a oni s trideset bili su u dubokoj starosti), baš onoga dana, kad su me tek rođenu unijeli u kuću moga djeda, on je posadio trešnju. Jedna pored druge, počele smo živjeti svaka svoj život. Kad nam je bilo nekoliko godina, ta je voćka bila puno, puno viša od mene. Sjećam se prvih plodova koje mi je nesebićno ponudila svojim krhkim granama. Sjećam se dobro tog predivnog okusa.
Skupa smo rasle, a u kasno proljeće, nije se mogla obraniti od mene. Bila sam najveći štetočina koji je ikada na njoj bio. Znala sam joj polomiti grane verući se baš do onog ploda kojega sam vidjela visoko u njenoj krošnji. Sve je to ona podnosila, i sama zacjeljivala svoje rane, a mene bi, sljedeće godine opet počastila svojim plodovima jarko crvene boje. Trpjela je moju tiraniju godinama, sve dok me nisu makli daleko od nje. Kako mi je, samo, nedostajala!
A, onda, jedne jeseni, moja je vršnjakinja zaspala, i u prolječe se nije probudila. Bilo je to baš one godine, kad sam i sama čula za dijagnozu vlastite opake bolesti. Rekli su mi da je svog posljednjeg proljeća dala više plodova nego ikada ranije. I danas se bolno sjećam tiranije koju sam nad njom provodila, nedužnoj i darežljivoj u sladu svojih plodova.
Dijete, nevino, bez zloće ali, razigrano, znatiželjno i nepromišljeno, opasnost bez istaknutog upozorenja Opasno za životinje i biljke. Baš takvo dijete sam bila i u takvo dijete se pretvaram. Kao da sam odradila svoje ozb iljne zadatke, i sad mi je vratiti se u doba kad je bilo jedino važno kad će maca omaciti i kad koja voćka sazrijeva.
Zašto se ne sjećam odrastanja svoje djece kao što se sjećam svog? Zašto ne osjećam grižnju savjesti zbog toga? Ne bih li trebala? Pa zar djetinjstvo moje djece ne predstavlja značajan period mog života?! Ni dječjih bolesti i njihovih prvih odlazaka u školu ne sjećam se tako zorno kao svog odrastanja. To je vrijeme prošlo za tren, a moje djetinjstvo, teklo je puno sporije i izgledalo kao da nikada neće završiti. Zašto se vraćam tom vremenu, ne mogu sebi objasniti. Možda je to bijeg od odgovornosti, osjećaju kojemu nikada nisam bila sklona? Ma, koje odgovornosti? Pa, sama sam odgojila četvero djece! Možda se želim iskupiti za polomljene grane svoje nesebične prijateljice.
Zatočenica sam vlastitog sjećanja, koje me je cijelu obuzelo i ne da mi krenuti naprijed. Okružila sam se životinjama i izbjegavam ljude. Ponekad pitam svoje vršnjakinje što ih raduje, čemu se vesele. Bez izuzetka, odgovaraju kako je njihov život, život njihove djece. Bože moj, pa jesam li ja normalna kad kažem (a tko osjećam) da je moj život samo moj, i da nije prestao u času kad su na svijet došla moja djeca, da ima puno toga što me raduje, a u što oni nisu uključeni. Klonim se razgovora, i vraćam se svom djetinjstvu pokušavajući ispraviti nepravde što sam ih počinila u svom neznanju.
I sad berem crvene, slatke plodove koje mi nudi moja prva prijateljica, ali s puno više uviđavnosti prema njenim darežljivim granama. One u vrhu krošnje, prepuštam pticama. A, vapno, što ga treba nanijeti na deblo svake jeseni, polako i nježno razmazujem po njenoj hrapavoj kori ne bi li zacijelili ožiljci ostali iza odlomljenih grana. Snažni osjećaji me obuzimaju dok plovim svojim djetinjstvom, ičini mi se da ga nanovo proživljavam ali, na sasvim drugačiji način, meni puno bliži i bezbrižniji nego što je u stvarnosti bilo. Svaku noć, prije nego usnem, potrćim preko ledine i uberem pokoji cvjetić, pomirišem ga i zaspim njegovim predivnim mirisom opijena. Obično to bude divlji tulipan ili sunovrat, koji su cvali u ta doba na udaljenoj livadi, teško pristupačnoj zbog zmija otrovnica. Bez imalo straha, svakodnevno sam hrlila tamo sve dok je cvijeće cvalo.
Zašto sada mojim žilama kola strah pri samoj pomisli na mjesta na kojima sam tada sve bila? Verala sam se uz visoke stijene kako bih dohvatila cvijet koji se zaštitio tako da je cvao na samom rubu velike provalije. Baš ondje bi svjetlucao prekrasan kamen koji se morao naći u mojoj zbirci neobićnih i, meni, dragocjenih kamenčića. (I danas osjećam strast za takvim skupljanjem.) Možda upravo to kamenje kazuje koliko sam bila slaba i mekana u svim životnim situacijama. Popuštala sam tako da sam savijala leđa, uzimajući na sebe obilati teret bez imalo otpora. Možda sam bila kukavica, pa sam baš zato taj period svoga života tako brzo proživjela i izbacujem ga iz svoga sjećanja. Čini mi se kao da je to sve prošlo bez moje prisutnosti, a bilo je jako bolno. Morala bih biti sretna što mi se čini da o tome danas govori samo nekoliko duboko urezanih bora na mom licu.
Djeca su moja! Ja sam im mama! Kakva mama? Sve sam ih otjerala i udaljila od sebe, jer me njihova prisutnost odvlači u mračni dio moje prošlosti kojega se ne želim prisjećati. Neka me osudi onaj tko nije poželio zauvijek ostati dijete, bezbrižno i razigrano! Ma briga me za osude drugih kad ja nemam sebi šta predbaciti po pitanju teškog doba svog života. Komunikaciju s bliskima započinjem s Kad sam ja bila dijete ili Kad sam ja bila mala. Ne želim se odreći onoga što me čini najsretnijom-prisjećanja na svoje djetinjstvo. Voćke su tada bile ukusnije, cvijeće osebujno mirisalo a mijene godišnjih doba bile prepoznatljive.
Bježeći od svega što me danas okružuje, vraćam se svojoj trešnji, koja me čeka prepuna plodova radujući se da ću i dalje harati po njenoj krošnji makar se ja i ne obazirala na bol koju joj mogu prouzročiti lomljenjem grana. Uživam u sjeni njene krošnje s plodovima koji se obnavljaju bez prestanka. Lagani vjetar obavija nas obje. Za nas se vrijeme zaustavilo u tom čarobnom trenutku obogaćenom radosnim pjevom ptica. Ne želim se pomaknuti i ne dopuštam nikome da nam smeta. Vrata moje kuće su zaključana, škure na prozorima dobro zatvorene, i nema me ni za koga. Ja tako želim. To je moje vrijeme i ne želim ga ni sa kim dijeliti. Ne osjećam nikakvu bol, puna sam snage, sve hoću i sve mogu.
Trčim prostranstvima svoga sjećanja i prebacujem se s jednog mjesta na drugo takvom brzinom da bih nadmašila sve dosadašnje rekorde postignute u brzom kretanju. Igram glavnu i sporednu ulogu u tim vječno blještavim trenucima u koje bježim iz svakodnevne tmine.
Ponekad se pitam jesam li u životu ikada bila barem približno sretna kao u svom djetinjstvu. Ljubav sam doživjela, ali je nestala u boli koju mi je pružila. Dopustila sam da se sa mnom poigravaju u ime ljubavi koju nisam primala, a davala sam je neizmjerno. Djeci sam podarila život. Kakav život? Pa imali su osakaćeno djetinjstvo jer se nisam izborila za njihova prava. Jedno je upitalo: Mama, kako je naš tata nama tata? Što su oni imali u svom djetinjstvu? Moju bol? Moju nemoć? Znam što nisu imali! Nisu imali svoju trešnju kojoj se danas mogu vratiti. Rado bih ih povela u svoje djetinjstvo i upoznala sa svojom trešnjom, koja neprestano daje svoje plodove iako je malo tko poštuje jer ona stoji uvijek na istom mjestu pa se doimlje kao da nema nikakvog osjećaja. Vezala se korijenjem za tlo na kojemu je provela cijeli svoj životni vijek.
Koje li ironije! I ja se osjećam kao da puštam korijenje želeći hodati samo stazama vlastitog djetinjstva. Tragovi davne prošlosti sve su jasniji. Ona je moj akumulator kojim punim svoje brzo potrošene baterije(kao da se na njih netko priključio). Bez toga ne bih mogla opstati u stanju u kojem jesam a ono ne dopušta slabost. Odluka je moja, od danas ću ja vladati svim svojim vremenom. Zasadit ću trešnju onoga dana kad mi se rodi prvo unuče. Reći ću mu da je čuva kao što sam i ja sačuvala svoju. Jer ja sam, usprkos svemu, sretna, ukrala sam vrijeme od minulog vremena i osjećam se poput čarobnice. Pod svojom trešnjom zaustavila sam vrijeme.
