tekstopisac
Pozdrav od tekstopisca
Poštovani čitatelji. Od srca vas pozdravljam i nagovještavam naše intezivno druženje. Na ovome blogu biti ću pod imenom Tekstopisac i volio bi kada bi naišao na određeni krug čitatelja koji bi se voljeli sa mnom igrati na jedan zanimljivi način. Naime, osim nekih sitnh stvarčica još se kao tekstopisac nekim establiranijim 'zvijezdama' hrvatskog estradnog neba nisam okušao, a s obziron ma kvalitetu do sada izdanih i preslušanih tekstova, bez imalo skromnosti mislim da bi se u najmanju ruku mogao sasvim ravnopravno nositi sa ponajboljima. Na ovom blogu povremeno ću objavljivati svoje tekstove s 'predumišljajem', odnosno objavljivat ću tekstove posebno određene za nekoga. Npr. kad objavim tekst, napisati ću: "Evo, ta i ta pjesma je u mojoj glavi namjenjena Giulianu, jer vjerujem da paše njegovom stilu i da bi je on najbolje mogao interpretirati. Isto tako, trudit ću se biti što ažurniji u objavljivanju novih postova, a oni će se, osim sad spomenutih tekstova najviše odnositi na komentiranje tekstova sa hrvatske estradne scene. Unaprijed napominjem da to neće biti cinična i posprdna komentiranja, niti ću se bilo kome rugati. Na takav način ja ne razmišljam, jer svaki tekst, ma koliko banalan bio, djelo je nečije glave, nečijeg 'filma', nečijih osjećaja. Ja ću tu više bez ikakvih zlih namjera ukazivati ne neke nelogičnosti i sl, te predlagati neka svoja rješenja za dotične tekstove. Kako bih vam bolje ilustrirao o čemu se to ovdje radi, u mom prvom postu komentirat ću jednu pjesmu Petra Graše, te jednu od Gibonni-a. Hvala
Petar Grašo - ne boli me...
Tvoje srce bilo je
prvi susid do moga
budilo me jutrom
priko prozora
Ali sudbine
staklo palo je
i puklo je
i puklo je
nadvoje
I skupija san hrabrost svu
cili svit u kuferu
i dvi tvoje suze
na mom prozoru
Ali nisan zna
konope držat ja
konope šta
srca su nan vezala
REFREN
Ne boli me
ne boli me
šta san bez sriće
šta san bez nje
I nije šta život san ranija svoj
nego san isto
baš isto ka moj
ja satra cili život tvoj
Evo... ne znam... ne bih previše komentirao sadržaj teksta, odnosno neku 'poruku' ili bar smisao pjesme, no ajmo ipak malo redom. Znači, bio je s njom, ali, jebiga, sudbina ih je razdvojila. I onda je on skupio hrabrost svu, ali nigdje ne piše za što mu je ta hrabrost trebala, što je učinio nakon toga što je skupio tu hrabrost da 'to' nešto učini. I onda, nakon što je već rekao da ih sudbina ipak nije spojila, onda je opet rekao da nije znao držat konope (užad iliti čak uzde) njihove veze i da više nisu skupa. I sad njega ne boli što je njemu loše, već ga ustvari boli zbog toga što je svojim postupkom (koji nigdje nije naveden) uništio i njen život. Eto to je suština... no mene je u ovoj pjesmi zaintrigiralo nešto savim drugo i zbog toga sam je naveo. To vidite da je u tekstu podebljano i napisano crvenim slovima.
Dobro, ja znam da se Splićani jako vole umjesto sa što koristiti sa upitnom rječicom šta, što je meni u njihovom izražavanju jako odvratno. Nije da sam sad neki ultradesničar, daleko od toga, ali rječica šta je čisti srbizam i nikako mi se ne uklapa u hrvatski govor, pogotovo ne u govor Splićana. No, ironično je to što se svi pjevači u zadnje vrijeme, pogotovo iz Splitske županije (Giulliano, Grašo, Spalato, Karan, Gibonni itd.) gotovo pa natječu, tko će u svom rječniku pjesama izbaciti što viši broj 'egzotičnih', pa čak i prosječnom dalmatincu nepoznatih arhaičnih dalmatinskih riječi, ili pak dalmatincu poznatih, ali koje se u stvarnom govoru više, pa ne rabe. Evo, naprijer ova pjesma nema neki pretjerani broj takvih riječi, ali cijela je nabijena nekim dalmatisnkim štihom. I pitam sad ja vas. Zar ne bi bilo logičnije da pjesma ide nekako ovako:
REFREN
Ne boli me
ne boli me
ča san bez sriće
ča san bez nje
I nije ča život san ranija svoj
nego san isto
baš isto ka moj
ja satra cili život tvoj
Mislim da je tu rječica ča sasvim primjerenija i da mnogo bolje i uvjerljivije i sama pjesma zvuči. Stoga me jako intrigira zbog čega je Petar otpjevao drugačije i ako kako dozna za ovu stranicu, a potrudit ću se da dozna, volio bih kada bi na ovaj upit odgovorio.
Iduća je pjesma Ako me nosiš u duši od Gibonnia i malo ću prokomentirati njen početak posebice.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
mislim na tebe
da mogu smrvio bih kamen
i svu bi tugu oči same isprale
a niti vezane za plamen
moraju da sagore
REFREN
Ako me nosiš na duši
i nemaš s kime sagraditi dom
ako me nosiš na duši
vjeruj, mila, briga me za to
Ljubim druge, a ne osjećam
i svaki dodir mi je
ko da ustajem
na nogu što mi je utrnula
bez ljubavi, nadanja, bez tebe ne ide
REFREN
Dakle, uobičajeno, komentirat ćemo pjesmu ukratko, a onda detalj koji je meni zapeo za oko. Prije svega, Gibonni je plodan autor i mnogi bi stavili ruku u vatru da je on trenutno, ako ne i uopće najbolji tekstopisac u Hrvatskoj. No jeli takvo mišljenje opravdano ili je on samo pažljivo biranim terminima izmanipulirao da do svega toga dođe? No, da se razumjemo, ja sam veliki poštivatelj njegovih djela i najmanja mi je namjera obezvrijeđivsti njegov rad. Štoviše, njegov sam fan još iz doba Osmog putnika.
Dakle, on u pjesmi učestalo misli na nju, a ona mu nikako ne da mira. Da može, on bi je se riješio, no nikako mu ne ide, no nada se da niti što ga vežu za nju (a ona je plamen - čudljiva, neuhvatljiva), moraju kad tad sagorjeti i njega osloboditi. No, onda u refrenu dolazi čudljiv preokret u kojoj se on (koji je neraskidivo lud za njom) obraća njoj da ga baš briga za nju i njene osjećaje i da ga se briga ako ga ona nosi na duši i ne može naći nikoga drugoga koji bi ju kao on zadovolji. Malo sutra Gibo, čemu onda oni prijašnji stihovi, te oni koji iza refrena dolaze, u kojima govori da ljubi druge, a da ne osjeća i da bez nadanja da će biti opet skupa sa njom u životu naprosto ne ide. Znam.... grozan sam kad ovako seciram pjesmu, no kad se malo pogleda ispod slatkorječivih stihova i pojmova kao "fina prašina u oku", "fitilj zarobljen u vosku", "niti vezane za plamen" i sl. ispada da je pjesma sasvim nelogična. Eto, toliko o samoj pjesmi, a sada detalj koji je mene najviše zanimao. Dakle:
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
mislim na tebe
Ovim stihovima Gibonni je htio na simboličan način kazati kako mu ona ne da mira gdje god se nalazio i što god radio. Znate ono, kad vas kamenčić u cipeli žulja i ne vam mira dok se ne izujete, ili vam je nešto uletilo u oko i vi ga trljate, ono suzi, a nikako to što vam je uletjelo ne možete izbaciti vani. Na taj je način htio reći da mu ona ne da mira, no tu se je malo prešao i to u dvije stvari:
Nakon toga ne može ići stih "mislim na tebe", jer ako njega ta prašina ili taj kamen iritiraju, onda ona njemu ne da mira i podsjeća ga ne svoju prisutnost, a ne on misli na nju, odnosno, ne misli taj kamen na nju, nego ga podsjeća i ne da mu mira, da je ona stalno tu negdje i da je se ne može riješiti. Moj prijedlog za prvu nadogradnju ovog stiha bio bi tako:
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko fitilj zarobljen u vosku
Ne ideš iz mene
(ovo ne ideš moralo bi se, radi pjevnosti pjesme pjevati onako spojeno, kao da kažeš riječ "nećeš".)
No, sada dolazimo na drugu stvar koja me smeta, a to je onaj "fitilj zarobljen u vosku". Jeste da do lijepo i poetično zvuči, ali doista nema smisla, osim što se djelomično rimuje, pa, eto, ajmo ga staviti. Dakle, pretpostavljam, kad je Gibonni pisao ovu pjemu, onda je pokušao naći rimu za riječ "oku" i vjerojatno su mu pale na pamet neke od ovih riječi:
"sroku", "koku", "boku", "doku", "njoku", "roku", "soku", "toku".... no nije mogao naći odgovarajući stih za nadogradnju koji bi se mogao lijepo uklopiti u ovu pjesmu, pa je odabrao solomunsko rješenje i našao poetičnu riječ "vosku" koja se polurimuje i ubacio nju.
No, sad dolazimo do pitanja: Kako taj fitilj zarobljen u vosku može podsjećati na njenu prisutnost kao što to radi prašina u oku i sitan kamen na dnu cipele. Kako? Nikako... Ovo je stavljeno čisto zato jer se polurimuje i jer izgleda jako poetično, a nema nekog određenog smisla. Stoga sam ja pokušao malo razmisliti što bi ja napravio kada bi došao do tog problema?
I evo nekoliko rješenja. Prvo ću staviti polurimu poput voska koja mi je odmah pala napamet, zvuči poetično, a predstavlja ono što je Gibonni htio reći li se na to nadovezati.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko trn zaostao u noktu
Ne ideš iz mene
Eto, to je sasvim logično rješenje. Znate da je poput prašine u oku iliti kamena na dnu cipele, jednako tako dosadan i bolan trn koji ti se zabode pod nokat iliti neka dašćica. Boli, a ne vidi se i ne možeš je izvaditi. Nešto poput ježa kad se nabodeš u moru.
A sad idemo na riječi koje se direktno rimuju. Ima par izbora...
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko skladna pjesmica u sroku
Ne ideš iz mene
Znate onaj osjećaj kad negdje čujete neku melodiju (srok inače znači da je pjema rimovana), naprimjer na radiju i poslije je cijeli dan pjevušite i sve da želite, ona vam ne izlazi iz glave.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko tekst ne napisan u roku
Ne ideš iz mene
Svi oni koji se bave pisanjem profesionalno ili svi koji su novinari znaju kada vam rokovi vise za vratom, a vi još ništa niste napisali. Nikako vam ne daju mira, a što je najgore, inspiracije za pisanje od nikud.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko stari brod na mrtvom doku
Ne ideš iz mene
Ovo je malo drugačije od ostalih podsjećanja, no ipak ima neku simboliku. Znate oni stari olinjali brodovi koji idu na mrtvi vez ili u rezalište, a nikako ne skončaju. Onda odu kao na neku obnovu, popravak, a to se oduži godinama i tako brod trune i ruzinava (hrđa) dok se sam od sebe ne raspadne.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko muha u čaši, u soku
Ne ideš iz mene
Znate ono kad muha upadne u usku visoku čašu u sok ili u vrč, te pokušava na sve načine izaći, ali ne može. Smoče joj se krila i osuđena je ostati unutra ili do smrti ili dok je netko drugi ne izvadi. (ah, čista simbolika ;-) I za to vrijeme, kao i njihova ljubav, ta muha bespomoćno pliva u krug i ne može se nikako izbaviti.
Ko fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
ko nemir dok ležim na boku
Ne ideš iz mene
Evo, ovo je zadnji primjer koji sam htio podastrjeti, pa možda mi je čak on i najpoetičniji, te nekako bih ja njega izabrao. Znate onaj osjećaj dok ležite na boku ili u bilo kojoj drugoj pozi, pa onda nakon nekog vremena neki vas nemir tjera da se okrenete na drugu stranu, pa nakon nekog vremena opet na drugu i tako redom.....
Eto, u ovom prvom postu toliko od mene. Pozdravljam vas i volio bih da se što više uključite u komentiranje stihova, kako bismo zajednički došli do nekih rješenja i ukazali na propuste. No, bez omalovažavanja i vrijeđanja drugih autora molim... Svi imaju svoju umjetničku slobodu da rade što žele.