tehnozena
09.11.2008., nedjelja
kako sam operirala oči
|
Kao vjerojatno svima osuđenima na leće i naočale padala mi je na pamet operacija očiju, samo nikad dalje od pomisli nisam otišla. A naočale nosim od sedmog razreda osnovne, leće valjda više od 15 godina. I onda mi je ovoga proljeća doktorica Bilić došla kao gošća u emisiju "Dan za danom" i svojom me mirnoćom, sigurnošću i iscrpnim odgovorima navela da zbiljno počnem o tome razmišljati. Prije otprilike četiri godina prvi put sam za mišljenje o laserskom skidanju dioptrije pitala svoju tadašnju doktoricu za oči koja me zapravo odgovorila od toga. Rekla je da budući da sam prešla tridesetu i da dobro podnosim leće, nema potrebe riskirati a da je svaka operacija rizik i da se može svašta dogoditi... Mislim, tko ne bi odustao nakon toga? Ja stvarno dobro podnosim leće i 15 godina sam ih dobro podnosila. A nosila sam ih svaki dan. Zaboravila sam napisati jako važnu stvar a to je da je moja ćoravost doista bila visokostupnjevita. Bez pomagala za vid, ja ne bih mogla na ulicu izići. Imala sam -7.50 i -5.30! Bez leća bi mi predmet ili osoba bili oštri tek na desetak centimetara od očiju. Bez leća i naočala, šminkati sam se mogla više po sjećanju i navici nego što bih se doista vidjela u ogledalu... No, tko bi riskirao da mu npr. poslije operacije sunce tako smeta da više ne može na ulicu bez sunčanih. Ili tako nešto. A to su sve gluposti. Rizik je jako mali, a ako se nešto i dogodi - sve je ispravljivo, nisu to greške tipa oslijepit ćete ili nećete dobro vidjeti na svjetlu ili u mraku... Neću sad duljiti o onome što se na internetu vrlo lako pronađe, čak su i cijene navedene (www.bilicvision.hr ili hr.opticalexpress.com) - nego ću samo opisati kako je to doista izgledalo. Odlučila sam da ću to učiniti (a i slučaj jedan je požurio odluku: vodila sam Razglednice iz Hrvatske iz Vukovara, a prije emisije provozali smo se Dunavom i otišli na adu na kojoj se Vukovarci kupaju. Kad smo se vratili, jedno me oko jako žuljalo, i ništa nisam vidjela - vjerojatno je pijesak ušao u oči. Srećom, vozač je imao dovoljno vremena vratiti se u Vinkovce po moje rezervne leće, no ostala je činjenica da ih kojim slučajem nisam imala - ne bih bila u stanju odraditi emisiju...). I nije da me nije bilo stah i da mi usprkos svim razgovorima i pročitanim materijalima nisu padale svakakvi scenariji na pamet, ali odlučila sam i nije bilo odustajanja. Moći ću roniti, što nisam već jako puno godina (što ću gnjuriti žmirećki?!), moći ću se ustati usred noći a da ne lupim glavom u vrata jer mi se nisu dale tražiti naočale, moći ću zaspati pred televizorom a da me oči užasno ne bole kad se probudim zbog osušenih leća u njima... Itd. Itd. Dali su mi tabletu za smirenje. Ispunila sam papire. Legla sam. Bez šminke, naravno. Stavili su mi anestetik u kapima u oči, tako da nema bolova. Zalijepili su mi trepavice gore i dolje, a onda ih još učvrstili u tom položaju uz pomoć nekakve metalne napravice. Gledaš cijelo vrijeme u svjetlo. Onda vakuum. E, to nije neki doživljaj. Valjda su izvadili oko malo van. Brrrr... No, dobro. Onda ide - brušenje. Kako se kod kratkovidnih očna jabučica izdulji i slika više ne pada na leću, tako ju je sad potrebno skratiti da bi slika padala tamo gdje treba. (To sve izračuna računalo na prethodnim pregedima, a onda je još jedan pregled neposredno prije operacije; onaj tko poput mene nosi meke leće, prije operacije treba nositi isključivo naočale najmanje dva tjedna - jer se površina oka spljošti pod lećama, a treba naravno biti ispupčena). I sad osjeti li se to stvarno ili ne, ne znam, ali ja osjetih kao nekakav miris paljevine... I tad je gotovo. Dobila sam kapi, kremicu, stavila sunčane i otišla doma (ne sama, ipak, muž je vozio). Boljele su me oči do navečer, nekih 4 sata (tek sam kasnije na uputama pročitala da sam mogla uzeti tablete protiv bolova) i to je bilo to. Prošla su dva tjedna i vidim gotovo savršeno - no još nije cijeli proces zaraštanja gotov. Nemam ožiljaka ni tragova ni bolova. Prijateljici je vid bio savršen već sutradan, no ona je imala manju dioptriju (-3.50), a i ja vidim pročitati najmanji red kod doktorice. No ponekad mi je rub predmeta malo pomaknut, ali sve rjeđe. Moram kapati u oči umjetne suze, a to ponekad zaboravim jer nemam osjećaj suhoće iako su oči od svega toga suhe. Eto. Za sve koje zanima kako je to. Trebala sam davno prije to učiniti. No, super je i sada. Svima koji o operaciji razmišljaju, preporučam barem odlazak na razgovor i pregled (mora se utvrditi je li oko "pogodno" za operaciju) - pa tek nakon toga donesite odluku. Nije to baš kao da odlaziš skinuti kamenac, ali nije ni strašno. Rezultat je najvažniji: hodam svijetom bez leća i sve vidim! Tko nije bio ćoro, ne zna kakav je to osjećaj! |