...Ponekad ne otkrivam svoje pravo lice,
nit me dobro čitaju stranci s ulice...
...ponekad sanjam, al se probudim...
ponekad nesmijem, al poželim...
ponekad trpim, al stanem...
ponekad se dižem, a onda padnem!
Ponekad je i srce glupo pa ne sluša,
pa se žali kad nastane suša..
vrijeme ide sporo kao nikada,
(ne) lijeći rane, a otvara nove...
Ponekad želim cijeli svijet u mojim rukama,
da se i on malo izgubi u mojim mukama,
ponekad želim...al nikako da dođe,
a ono što boli... teško da prođe...
porazi bez pobjednika, nagrade bez gubitnika...
..ponekad se pitam... vrijedi li to sve,
što dođe pa opet nestane...
....izgubi se,među snovima...
željama...nadanjima...
i čeka neki novi početni sjaj,
..ili sjetno traži željeni kraj...



Bila je jesen, života mog..
Bila je ljeto, srca vatrenog..
Bila je zima, topla i ugodna,
u njegovom krilu bila sam sigurna....

Odavno sam znala da smo tren koji prolazi,
ali koji se ne zaboravi,
zato do kraja života živjet ćeš u meni,
i kad me jednom ne bude,
nek ostanu samo one uspomene najljepše,
da me ne pamtiš u suzama kad smo se rastali,
već nasmješenu kad smo se sreli..
odavno sam znala da smo suđeni,
ali da je prava ljubav u sjeni bolne sluge,
neću ti zamjeriti nikad ako me ne nađeš
i ako budeš ljubio druge,
znam da se ljubavi prave rode
da bi uveličale čovjeka
i smrvile ga do tuge...
odavno sam znala da voljet ću jednom,
onako jako da boli do kraja vjeka.
sada vidim sve što smo imali
teče u prošlost kao rjeka,
ali ta rjeka ne presušuje..
jer i ljubav zauvjek traje..