Super trooper

Znate, koliko god mi nekada dojadi moja svakodnevica ili kolotečina, toliko sam ponekad sretna do neba jer zapravo, deep down, teško ponosim promjene i šokove bilo koje vrste. Jučer ujutro sam se probudila s nekim čudnim osjećajem u želucu, nije mi se dalo ni ići na kavu, zezati sa zverkama, baš sam bila nekako troma, jedva se izvukla iz kreveta. Shrvale su me vijesti o poginulim Slovacima, brojka koja se povećala s vremenom. Kasnije, kad mi je Kora javila za Dina, nakon prvotne nevjerice, samo sam se vratila u krevet i tiho plakala. What a waste! Poslije smo posjetili tetu Mariju u bolnici, zagušljiva soba, danas operacija, ženi do nje pozlilo pa sam trčala po sestru, ne znam ni sama kako sam se vratila kući. Opet legla i plakala. Valjda je takav dan bio.

No, danas je novi dan, novo jutro, hladno je, ali ne smeta, pa sam se odlučila raspoložiti i slušam Abbu cijelo jutro da se malo dignem.

Još prošli tjedan sam gledala Mammu miu, a onda još jednom u subotu, i kako sam rekla Lu, film se definitivno može gledati dva ili tri ili više puta bez da ti dosadi, što je meni garancija dobrog filma. Filmovi koje pogledam jednom i ne želim pogledati još koji put su meni filmovi u kategoriji „tak-tak“. Mamma mia to nije. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, pa će se netko možda zgroziti mojim (ne)ukusom, što me posebno ne dira. Nisam čitala kritike prije prvog gledanja jer sam znala da bi me naživcirale, a osim toga, čekaj malo, film u kojemu glumi i pjeva Meryl Streep i Colin Firth i Julie Walters, a naravno i svi ostali, nikako ne može biti loš.

Moja ljubav prema Abbi seže u daleku prošlost, u moje najranije djetinjstvo i početak tzv. formativnih godina. Osijek je u to doba, kao i ostatak svijeta, zahvatila aerobikomanija, pamtim da je Jane Fonda tada izdala svoj prvi exercise video i da je moja teta, tada dvadesetineštositnoogodišnjakinja, bila luda od ljutnje jer nema video player. No, u Partizanu (današnji: Sokolski dom) jedna gospođa koju pamtim samo po visokoj punđi i visokom kreštavom glasu, osmislila je svoje aerobik sate, tako da je moja teta, oduvijek sports freak, krenula na to, a kako je mene svukuda vukla sa sobom, ja sam također jedna od prvih aerobikašica u Osijeku, nema veze što sam imala možda 5 ili 6 godina. Jako sam se radovala svakom trenutku provedenom na strunjačama i glazbi koja je treštala iz kazića gospođe Punđe.

Kasnije sam shvatila da zapravo iz te dvorane potječe moja fascinacija osamdesetima i ljubav prema glazbi osamdesetih, a kasnije sam shvatila i da sam u to doba zavoljela Abbu. Bila sam nešto starija, recimo šesti ili sedmi razred i s radija je svirala Dancing queen, a tata me u čudu gledao i pitao otkuda znam riječi i kako to da jedna pankerica sluša te petparačke stihove. Slično pitanje mi postavila i frendica kad sam u leksikon pod najbolju grupu upisala Ramonsi, U2 i Abba. Da, eto, meni je Abba tada a definitivno i danas bila neki simbol jednog ljepšeg vremena, ti sjajni kostimi, pamtljive melodije, neteške riječi, ljubav i ples, pa na ipodu u plejlisti Brzo hodanje uglavnom imam Abbine stvari plus još koju brzu plesalicu. I onda hodam kao što u filmu (za one koji su gledali) plešu Meryl i ostale žene u sceni gdje pjevaju Dancing queen. E tako. I inače, sve grupne scene su fenomenalno napravljene.

Prvi puta sam film gledala na premijeri i najveći problem mi je bilo to što ne mogu pjevati. Dobro, ajde, mogla sam, objekitvno gledajući, ali s jedne strane su mi sjedile neke bake a s druge neke tete u kostimićima pa mi je bio neugodno. A osim toga, morala sam se koncentrirati na radnju i nisam mogla obratiti pozornost na sve ono što sam vidjela pri drugom gledanju. Recimo boje, mamma mia, kako su boje lijepe u ovom filmu! U jednom trenu imate Meryl kako stoji na obali mora ogrnuta nekom crvenom pašminom, oko nje zelena trava u pozadini modro more. Onda, kompletna scenografija, grčka plava boja koja dominira scenom u gotovo svakom trenutku, od plavih čaša, škura, sobe, tanjura. A tek vjenčanica i haljine djeveruša… E tako će izgledati moja vjenčanica jednog dana, samo da znate.

Posebno me oduševio Colin Firth. Inače, on je meni u kategoriji glumaca he simply can't act but I love him kao i recimo George Clooney - u svakom filmu je isti. Sad neću biti prasica i odati vam zašto mi se ovdje posebno svidio, odite i pogledajte film i vidjet ćete jednog posve drukčijeg Mr. Darcya. Na drugom gledanju sam se samo još glasnije i srčanije smijala.

Kako su na premijeri bili sami neki hochnoble gosti, pravi dojam reakcije publike na film doživjela sam u subotu. Kino je bilo krcato, uglavnom žene svih uzrasta i pokoji jadnik kojega je supruga/cura prisilila i gejevi. Nekoliko gejeva sjedilo mi je s desne strane i bili su preslatki jer smo uglavnom skupa pjevali sve songove. Iza nas su sjedile neke curičke, recimo 15 godina, koje nisu znale niti jednu pjesmu i zapravo ne znam što su tamo radile. No, onda sam doživjela kulturološki šok, hehe, blago rečeno. Došao red na Super trooper i scena super, gejevi s desna i ja već pjevamo, kad ono, dođe red na refren i ja kužim cijelo kino pjeva ali pjevaju neke riječi koje nisam uspjela razabrati sve do trena kad mi Kora rekla: „Majko mila, pa oni pjevaju Thompsona!“ Jezuš predragi, pa da, pola kina, uglavnom mlađi dio, je na refren od Super Trooper pjevalo Daleko, daleko, iza sedam ili devet gora (ne znam tekst), da sam ja u čudu gledala njih, tu mlađariju, kako se njišu kao gejevi i ja i pjevaju Thompsona. To je ujedno i bila najglasnije otpjevana pjesma. Naravno, pola kina pjevalo jedne riječi, a druga polovica Thompsona. Presmiješno.
U srijedu idem sa svojim Spamericama na treće gledanje i veselim se. Opet.