Antonia Balek

Nisam obožavateljica sporta, to se zna. Svojedobno sam aktivno trenirala pa je možda došlo do zasićenja ili čega već, ali jednostavno prebacujem program kada na tvu vidim sportski program.

Međutim, ove godine sam po prvi puta u životu pratila Paraolimpijske igre iz Pekinga i uživala. Događalo se i ono što mrzim a to su suze, da se ne shvatimo krivo, ne suze sažaljenja po sistemu "jadni ljudi, gle kak se trude, jadni" nego prave, pravcate suze od ganuća zbog uspjeha, zbog tih postignuća, ma evo, sad ću opet početi.



(sliku munula s net.hr, prekrasna mi je tu)

Imam dragog prijatelja s invaliditetom, u kolicima od rođenja, i od njega sam dosta naučila što se tiče ophođenja prema osobama s invaliditetom (sad ovo zvuči kao da su dinosauri, bokte!) ali da, postoje neke stvari na kojima oni inzistiraju a možda najvažnija je ta da inzistiraju da ih se tretira kao zdrave ljude. Pa sam ja tako plakala od sreće zbog Anotnie Balek, kao što bih plakala da je zdrava Blanka Vlašić osvojila zlato i kao što uglavnom plačem kada me dirnu neke uzvišene situacije i ljudi iz kojih pršti energija, pa makar bili i u kolicima.

Žao mi je da do sada nisam čula za Antoniu, ali krivnja je na meni, vidite početak posta, jednostavno ne pratim sport, ali sada, kada sam je čula, čula njezinu priču i ugledala sjaj i zadovoljstvo u njezinim očima, sada bih najradije napravila fan club Antonia Balek!

I natjerala bih Vladu i Konzume i Kerume da joj omoguće što više ovakvih trenutaka i što više ovakvih medalja, kuće, stanove, bazene, toplice, kolica, lijekove i kreme jer ako prethodno spomenuta Blanka trenira u onakvim uvjetima kakve sam vidjela u jednom prilogu, Antonia zasigurno nema ni frtalj toga.

Pretpostavljam da Antonia ovo vjerojatno neće nikada vidjeti, ali možda naleti netko od njezinih guglajući za press clippinge, pa evo, želim reći Antonii da me učinila toliko ponosnom kao da sam ja bacala tu kuglu i to koplje i da joj želim ti sve najbolje u životu i jedva čekam druga natjecanja! Svaka čast!