Ljudi

utorak , 26.06.2007.

Ne prestajem se čuditi drugima.
A ponajviše se ne prestajem čuditi samoj sebi.
Pretpostavljala sam da ću do tridesete otepsti ljude koji me iscrpljuju i prepustiti se onima koji znaju davati i primati.
Ne volim kategoriziranja i trpanja u ladice ali kad bih trebala, mogla bih ljude strpati u dvije ladice: one koji čuju i vide samo sebe i one koji primjećuju i druge.
Kako je moguće da sam ja magnet za ove prve? Piše li mi na čelu „Dođi i seri o sebi a za mene ne brini“?
Ne ili ipak da na neki način. Ne znam u čemu je štos. Vjerojatno u lošoj procjeni.
Pružim nekome osmjeh, lijepu riječ ili ruku, on je prihvati i tu počinje niz od jedno dva milijun ja, pa ja, pa ja a da toga postanem svjesna tek kasnije.
U pauzama pokušavam i ja nešto reći ali on ne čuje. Ne sluša. Nikada samoinicijativno ne pita „Kako si ti, Tedice?“
Ne pita jer ga ili ne zanima ništa o meni, što mi je teško povjerovati jer se ipak „družimo“ ili jednostavno ne stigne pitati jer je fokusiran samo na sebe.
Bit će da je ovo zadnje.
Me, me, me, me, me.
A vrhunac svega je da se javlja samo kad mu je loše, njemu loše, ne meni. Kad napišem ili kažem da ni meni nije dobro, onda ga nema. Na putu je ili u zagrljaju pa je stišan mobitel.
Uvijek sam ja ta koja ga vesela lica dočeka, zagrli i poljubi pa misli da je to ok jer je ipak njemu loše a meni dobro.
Ne može niti znati da je možda i meni loše.
Istina, nisam prošla kroz neke stvari kroz koje je on prošao i imam neke stvari o kojima on može samo sanjati ali možda imam tu neku rupu u sebi i bilo bi dovoljno da s njime mogu o tome popričati.
Najbolji štos je taj da se ovaj obrazac ponavlja.
Dugo mi treba da to shvatim i da takvu osobu prekrižim u adresaru jednom zauvijek.
To sam napravila danas.
Pitala sam samu sebe kako se osjećam, samoj sebi odgovorila odlično i otišla na sladoled.