Volem osmi mart!

četvrtak , 08.03.2007.

Nekoć davno, u mračno doba komunizma na ovim prostorima, današnji dan slavio se kao praznik.
Uh, baš sam ga voljela.
Između ostaloga i zato što smo u školi uvijek radili nešto kreativno što smo poklanjali mamama.
Kako sam rođena s dvije lijeve ruke, rijetko kada mi je polazilo za (lijevom) rukom napraviti nešto kreativno, oku milo i prezentabilno. Mama je moje crteže čuvala u fasciklu a bratovi su bili na frigošu. Nije me to ljutilo jer je brat zbilja bio talentiran. Ne znam smijem li ovdje napisati da mi je jednom prigodom pomogao s radom iz likovnog a tri godine je mlađi?
Elem, kako sam opet na poslu i nemam vremena, a najradije bih probrbljala na dupe, da skratim... Za Osmi mart nam je drugarica Ljubica pomagala kako bi nam pokloni za mame izgledali što bolji, što je u mome slučaju značilo da su bez tragova ljepila, packi od prstiju i da se dijelovi ne odvajaju.
Najbolje mi je uspio jedan kvazi-sat napravljen od drvenih štipaljki (za kajkafce: kvačice) i mama ga je godinama s ponosom držala na zidu, sve do trena kad sam, čini mi se, bila već prvi srednje i u jednom od pubertetskih napada uzela "gluuuupi sat" sa zida i hitila ga u smeće.
Mama je plakala. Rekla je: "Ali to je najvjerojatnije jedino tvoje djelo koje ću ikada držati na zidu!"
To me povrijedilo.
Upravo sam mami čestitala Majčin dan.
Ona to tako zove, a tko sam ja da joj proturiječim.

Tata se ne slaže i nikada se nije slagao.
"Kakav kurčev majčin dan?!" Pardon my French, ali moj otac se tako izražava.
"To je Dan žena. Budi ponosna što si žena."
To mi je prvi puta rekao jako davno. Samo sam se hihotala misleći da nisam žena nego curica.
Kasnije sam shvatila.
Od malih nogu i mama i ja smo dobivale poklon na današnji dan.
Zato što smo njegove žene.
Jutros me još nije nazvao ali znam da hoće.
Sinoć smo se čuli.
"Jeb'le te babe, opet sam te vidio na televiziji. Daj radi nešto korisno."

Uvijek se tako buni a ja mu kažem da je on najzaslužniji za to da sam feministkinja!

Sretan Osmi mart svim suputnicama!