Osamdesete u filmovima

srijeda , 06.12.2006.

Uhvatilo me ovo prije par dana kad sam vidjela najavu za Flashdance, film koji sam kao klinkica gledala barem sto puta, zamišljajući kako ću kada odrastem sigurno dobiti posao u OLT-u (pokojnoj Osječkoj ljevaonici) i naći si stan koji će izgledati poput skladišta. Posljednji put, ne računam na jučer, sam ga gledala još negdje prije rata (postala sam kao moj pokojni Djeda koji je sve događaje u životu dijelio na razdoblje prije i poslije rata, ali ja mislim na rat '91. naravno).
Daklem, vidjela sam najavu i istog trena sam si odavde skinula pjesmu Flashdance... What a Feeling!
I stvarno je bilo What a feeling! Totalni povratak u djetinjstvo, osnovnu školu, prve susrete s filmovima i soundtrackovima...

Prvi video u susjedstvu je dobio Krešo, najbolji prijatelj/simpatija iz toga doba, pa se kod njega skoro svako prijepodne nas četvero-petero okupljalo i gledalo filmove. Jedna od prvih videoteka u Osijeku je otvorena baš u našem susjedstvu. Zanimljivo, ali još uvijek pamtim raspored kazeta na policama. „Omladinski“ su stajali na polici lijevo, odmah kraj ulaza i pouzdano znam da sam odgledala sve, ali baš sve filmove s te police. Pod „Omladinski“ je stajalo sve što nas je u to doba zanimalo, od Flashdancea do Top Guna. Dečki su doduše često posuđivali i s police „Odrasli“, a mi curice smo se hihotale i tamo i kod Kreše kad smo ih gledali. Do svoje 11. godine pogledala sam više pornića nego prosječan Hrvat, pardon građanin Hrvatske u cijelom svom životu. Valjda zbog toga nikada poslije nisam gledala porniće smatrajući ih filmovima za djecu, tko će znati?! Dosta o pornićima.

Snimila sam si What a feeling! i počela istog trena skakati (tako ja plešem) kao sumanuta po stanu, kasnije i po parku dok sam šetala pse. Nevjerojatno kako glazba utječe na mene - sve drugo mi je istog trena postalo irelevantno. Razmišljam o tome da bih si stvarno trebala složiti jednu kompilaciju „pjesama za dizanje“, ne znam kako bih ih drukčije nazvala.
U sličnom raspoloženju sam sinoć, nakon još jednog napornog dana, dočekala i film. Najbolje što mogu reći je da je bilo zabavno. Pola filma sam provela laprdajući s Ljubavi o filmovima iz osamdesetih, a drugu polovicu sam provela igrajući Trivial Pursuit (e, i o tome moram nešto napisati ovih dana). Pred kraj sam napola spavala, ali Ljubav me trgnula na zadnju scenu „Daj, pogleaj još ovo zadnje, najbolje!“
Eto, do prije par godina sam cijeli film treperila, veselila se i žalostila na odgovarajućim mjestima, a sada... pa tak... to je filmuljak.

Razmišljala sam nakon toga o još nekim filmovima na koje sam svojedobno slično reagirala i baš me zanima kako bih ih danas doživjela. Zapravo ih ne želim ponovno pogledati. Trebaju ostati zaključ-kljač u toj ladici iz djetinjstva, da ih pamtim takve. I da pamtim taj dio sebe.
Nećem danas o svakodnevnim deprama, ne, ne i ne!
Želim složiti popisić tih filmova, barem onih kojih se sjetim, pa ću tada i objaviti ovaj post. Sad je 09:43. Već vidim da ću danas pola radnog vremena provesti razmišljajući, hm, hm, a imam toliko posla. Nećem o deprama!

*****
14:20 (malo radila, malo razmišljala)
Evo popisića, bez nekog reda i poretka:

Annie
Kada razmišljam o klasičnim mjuziklima na um mi prvo padaju Moje pjesme moji snovi, Grease, Priča sa zapadne strane ili My Fair Lady. Ali… sjetila sam se upravo Annie.
Neću više slikica stavljat, čujem da se sporo učitava stranica, ali ovu sam morala.

Provela sam nebrojeno puno Božića i Novih godina baš s Annie, najmedenijom crvenom kovrčavom curicom koju možete zamisliti. Većinu pjesama znam i danas. Tada nije bilo interneta nego sam se oslanjala na Mamino poznavanje engleskog i skidanje pjesama. Htjela sam naravno i kosu poput Anniene pa mi je Mama stavljala krpice u kosu (vikleri su me oduvijek žuljali), ali me nije htjela pofarbati u crveno. I tako sam smeđa i kovrčava skakutala i pjevala po stanu, na sveopće zgražanje gospodina Oca koji mi je pokušavao rastumačiti da je to „drek film“ i ako me zanima glazba neka pogledam tu i tamo koju operu. Moš mislit! Ja sam si zamišljala da sam siroče poput Annie, pa čak i plakala nad svojom zamišljenom sudbinom, ali nisam mu to mogla reći.

The Goonies
Dobro, Gunise sam gledala i kad sam narasla, zadnji put prije nekoliko mjeseci. Imam prastaru kazetu (moram nabaviti dvd). On spada u kategoriju evergreena, ne samo filmova iz djetinjstva i mislim da ću ga obožavati i za 50 godina, iako većinu dijaloga i/ili fora znam na pamet. Neke od njih sam posve prihvatila i dio su mog svakodnevnog izričaja. Na primjer Chunk (debelica) kojemu sve ispada iz ruku, kao i meni: I got it! I got it! I got it! i ispadne mu naravno. Ili Mikey (Corey Feldman, o njemu ću još malo kasnije) kad veli Stef koja udari krivu tipku: It's OK, you're a Goonie and Goonies always mess up... Ja sam definitivno Goonie!

The Lost Boys
Uhu-hu, scary movie: Sleep all day. Party all night. Never grow old. Never die. It's fun to be a vampire! Plus, fatalna kombinacija Corey Feldman i Corey Haim. Nisam znala koji mi je zgodniji. Sandra i ja smo provele sate i sate svađajući se zbog njih odnosno koja će se udati za kojega. Glumili su skupa i u License to Drive i Dream a Little Dream. Sve sam ih gledala milijun puta. The Lost Boys kazetu jednom netko nije vratio u videoteku i otada ga nisam gledala.

Pretty In Pink
Ako ikoga mogu nazvati stručnjakom za osamdesete onda je to sigurno John Hughes. Ovaj film odiše osamdesetima u najboljem smislu. Molly Ringwald mi je tada bila zasigurno najljepša žena na kugli zemaljskoj a ova priča strašno bliska i opipljiva. Nemam pojma što je s njom?! Vidjela sam je još u Requiem for Murder, ali zapravo nakon ovog filma ništa od nje.

Beetlejuice
Michael Keaton i Winona Ryder zasigurno mi nisu na popisu boljih/dražih glumaca, upravo suprotno, nerviraju me oboje, ali su u ovom filmu fenomenalni. Kao i ostali. Tim Burton mi je jedan od dražih režisera, da, da, da, i ovo je prvi njegov film koji sam gledala, tako da ljubav već dugo traje. Gledala sam poslije pozorno i crtiće, ali nisu mi legli. Jedno vrijeme sam se trudila izgledati kao Lydia.

E.T.
U rangu s Gunisima. Milijun puta gledala, smijala se i plakala. Čitala knjigu. Nikada mi nije dosadio. Jedan od najdražih filmova svih vremena. Tu se i Ljubav slaže. Inače, E.T. je jedna od stvari koja nas je zbližila, sasvim slučajno. Kao što Elliot kaže: I'll believe in you all my life. I da, Drew Barrymore mi je još otada jedna od dražih glumica, no matter what, gledala sam sve njezine filmove, baš sve, ali nemojte nikome reći, to znaju samo najbliži.

Dirty Dancing
Ovo je pak slučaj kao i s Flashdanceom. Nije to više to. A kolike sam samo sate provela sa Sandrom i Ninom rewindajući video i uvježbavajući korake za sljedeću školsku čagu sa sedmašima! Soundtrack sam znala od početka do kraja naizust. Pjesme su mi drage i sada ali mi je film bedast. Nedavno sam ga prespavala, toliko o tome. Nisam gledala novu verziju. Ili je to drugi dio?!

Back to the Future
Komada tri. I sva tri volem. Voljela bih ih ponovno pogledati i svako malo u Pauku chekiram jesu li još na mjestu. Nikada se nisam mogla odlučiti koji dio mi je najdraži. Marty McFly je najbolja uloga Majkl Đej Foksa (tako je pisalo kazeti iz osamdesetih pa ne mogu napisati kako bi trebalo). Danas mi jako žao kada vidim kako je bolestan, ali neću opet o deprama.

Raiders of the Lost Ark
Opet komada tri. Ali ovdje znam da mi je Raiders of the Lost Ark najbolji dio, iako sam sve pogledala trilijun puta. Oni su stajali na polici „Avanturistički“ i stvarno su bili avanturistički. Često smo se kao klinci igrali Galaktike (jedna stara serija) i Indijane Đonsa po okolnim vrtovima i garažama. Bed mi bio da nisam dečko ili da Indiana nije cura. Ovako sam uvijek morala glumiti damsel in distress pa sam bila ljuta. Nakon rata ih nisam gledala. Stavljam na popis „ponoviti svakako“, jer mislim da s vremenom nisu izgubili na draži.

Flashdance
Već sam u uvodu napisala sve. Žao mi da sam ga gledala nakon rata. Ali soundtrack moram opet nabaviti. Sve pjesme su so eighties ali praše kako treba. Kako trebam!

A Nightmare on Elm Street
Svojedobno najstrašniji film na svijetu. Gledala sam ga dvaput i bilo je dovoljno. Ne želim ga pogledati opet jer ću skužiti da nije ni približno zastrašujući kao što ga pamtim.

Top Gun
Moram ga staviti na popisić iako mi nikada nije bio poseban. Zato su ga sve moje tadašnje prijateljice naprosto obožavale. Onako kako samo curice mogu nešto obožavati! Sve su naravno obožavale Tom Cruisea (čitale mu prezime „Kruzi“) a meni je Val Kilmer bio draži. Soundtrack je bio fenomenalan za to doba, tako da pamtim situacije u kojima sa Sandrom i Ninom po tisućiti put gledam film, a zapravo čekam glazbene dijelove da malo pjevam. Smiješno mi je bilo kad sam nekoliko godina nakon prvih gledanja filma shvatila da i Meg Ryan glumi u njemu!

I… ne mogu više misliti o filmovima, moram nešto i raditi danas. Na pamet mi ovako padaju još: The Karate Kid, Ghostbusters, Stand By Me, The Princess Bride, An Officer and a Gentleman, Purple Rain, Good Morning, Vietnam i Gremlins.

Slobodno dodajte još koji!