MySpace

object width="425" height="350">

PjEsMiCe............

.......PjEsMe.........















rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.



Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.



Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.



Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.



Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.



Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.



Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.



I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Doma na cesti


Ležah u prašini kraj ceste.

Niti vidjeh lice njegovo

niti on vidje lice moje.



Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.

Niti vidjeh njegove ruke

niti on vidje ruke moje.



Istok postade ko limun zelen.

Zbog ptice jedne otvorih oči.



Tada doznah koga sam ljubila

čitav život.

Tada on dozna kome je ruke

grlio uboge.



I uze čovjek zavežljaj, i krenu

plačući u svoj dom.

A dom je njegov prašina na cesti

kao i moj dom.



Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine? kako bih je
preko tebe uznio u visine?
O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.
Al' sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.
Glas dviju struna, o mi to jesmo!
Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?
O, slatka pjesmo!



Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen.



Vraca li se okus
Kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim
Kuda me to moglo odvesti
Osmijeh mi se vraca
Neces me prepoznati
Kao na slobodi opet ucim jesti hodati


Otkako te ne volim
Opet nocu kisilo je
Izgubljeni zvuci boje
Ni sa kim in ne dijelim
Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka masa
Prazno mi je ali lakse
Otkako te ne zelim

Pitao sam ljude
Kolko ce to trajati
Moze li se umrijeti
Hocu li se poslije kajati
Gnjavio sam ljude
Pravio sam paniku
Prejako je svjetlo
Samo da se oci na nju naviknu

Otkako te ne volim
Opet nocu kisilo je
Izgubljeni zvuci boje
Ni sa kim in ne dijelim
Otkako te ne volim
Netko mi iz vlaka masa
Prazno mi je ali lakse
Otkako te ne zelim
Otkako te ne volim



Moje je tijelo od sna i bez težine.
Ja sam putnik u eterske svježine
i u milovike oblakove ležine.

Iz područja sam prizraka i fantoma
kao cvijet okusa haoma,
kasna basma iz mirisnog doma.

Zvijezdo Ljubavi, baci trak na terasu;
Zvijezdo Ljubavi, moj bože i moj spasu.
(zaravan u lječilištu)




MOME SU SRCU DOVOLJNE

Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši
_________________
Ništa nije ni crno ni bijelo samo po sebi, sve ovisi iz kojeg kuta gledamo.




PAULA


Nicega drugog nema u ovoj pjesmi - sem tvog lica.
Nicega drugog nema ovdje - sem tvojih zednih, kao
noc sivih ociju.

Kej se u jezero pruzio pravo kao puscana cijev
Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oci, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkackih konja.
Zbog neceg drugog mislim na tebe ujutru na keju.

Tvoje su ruke sladje no hljeb orahove boje kad me
se taknes.
Tvoje se rame ocesalo omoju ruku - jugozapadni
vjetar krstari kejom.
Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kazem:

Nicega drugog nema u ovoj pjesmi - sem tvoga lica.
Nicega drugog nema ovdje - sem tvojih zednih,



TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema




Kazete mi da zatvorim vrata
Vrisnili bi od znatizelje
da samo znate sto je iza
Tamo je jedan klavir
s prasnjavim tipkama
i rastimanim strunama
Iza vrata sjedi ona za klavirom
i ne svira vise
oh to je tako davno bilo

Slusao sam je
Dok je svirala klavir
i kad bi pocela svirati
zadrzao bih dah

Rekla mi je
da ce zauvijek ostati sa mnom
mada se to samo tako cinilo
svirala je samo za mene
ulazio sam jos pod kozu
u zanosu bjesa
zatvaram vrata
pitaju me o njoj

Otvorena su vrata
Oh kako vristite
Cujem majku kako moli
I oca koji ulazi
ta tjerate je od klavira
i ne vjerujete mi
da sam smtrno bolestan
od brige i patnje



PRIBLIŽAVANJE OLUJE



PogIedaj one oblake, Vera, zašto šutiš

Nisam, zaboga, životinja, aIi evo kiše

Kako je naglo zahIadnjeIo

DaIeko smo od grada



U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi

darovala

Mi smo sada jedno i čemu govoriti

Žuti oblaci obično donesu tuču

Sve je već nijemo, zrikavci i žito



Ako ti želiš, možemo i ostati

Bojim se za tebe, za mene je svejedno

Gromovi su opasni u poljima

A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)



Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim

iz klasja

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o

mijenama

Ne plači, Vera, to su samo živci

I oni slute oluju



Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji

Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes

Zakopčaj haljinu, gIe i cvijeće se zatvara

Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi



Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati

sveto

MoIim te brže koračaj i nemoj se osvrtat




Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.



Svjetlost

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa



Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa vece.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo cisto bolje
i -- cisto ravan put do srece.



Zbog tog što ti ruke ne uspjeh zadržati same,
Zbog tog što sam slane ja izdao usne i nježne,
U tamnoj akropoli moram jos čekat da svane.
O, kako ih mrzim, te mirisne brvnare dnevne.

Opremaju ahejski muževi konje sred tame,
I zubata pila po stijenkama oštro zagrebe,
I nikako suha u venama vreva da stane,
I nema ni imena, odljevka, zvuka za tebe.

Pa kako sam mogao mislit na povratak prije,
I kako sam smio? I zašto se odmah othrvah?
Još mrak se ne rasu, ni pijetao pjevao nije,
A sjekira vrela ni zasjekla nije jos drva.

Ko prozračna suza na zidu je izbila smola,
I osjeća grad u svim drvenim rebrima škripu,
Al šiknu ka stubama krv, i na juriš je pošla,
I lik onaj zamamni prisni se mužima triput.

Gdje mila je Troja? Gdje carski, gdje dom djevičanski?
Kućerak ce Prijamov visok bit uskoro smrvljen.
I drveni suhi dažd pada od strelica lakih,
I šikljaju strelice druge iz zemlje ko grmlje.

I ubod se posljednje zvijezde već gasi bez bola,
I osvit u prozor će pokucat meni po lasti.
I spori dan, poput u slami tek prenutog vola,
Niz ulice, hrapave od sna dugačka, se klati.