tavana

Subota. Spremamo se nas dvoje na koncert na Bundeku. Bili smo i prošli put, dojmilo nas se. Idemo opet. Prijateljhica mi šalje poruku da će gledati direktni prijenos na tv-u. Jedinstvena prilika da tako nešto doživim, a da ne plaćam skupe karte i da ne navlačim toaletu i sve to.
Na samom Bundeku nam je lijepo. Šetamo. Držimo se za ruke, pijemo kavu sokove, divimo se labudovima. Nešto oko pola sata prije nego što bi koncert trebao početi zauzimamo mjesto ispred pozornice. Malo je vlažno, ali ne pada kiša, i pripremili smo se. Ljudi dolaze. U grupama, mnogi su kao i mi s nestrpljenjem isčekivali našeg Šuteja i zauzimali mjesta. Tada ja lijepo prijateljici pošaljem poruku da joj čuvam mjesto, ona ne živi daleko kao ja i još uvijek stigne. Koncert je otkazan, veli ona u čudu kako ja to ne znam, bilo je na radio Sljmenu, kako ja mogu čuti radio Sljeme, kad smo odlučili popodne provesti u ugodnoj šetnji Bundekom.U nevjerici pitam ljude koji se motaju oko pozornice i oni mi potvrde. Na licima ljudi koji su zauzeli mjesto oko nas također nevjerica. Neki su razočarani, a nas dvoje smo se nasmijali. Bio je to ionako ugodan izlet, a koncert, vjerojatno je samo odgođen za neki drugi dan, kaže moj dragi, još uvijek stignemo.

Sad kad imam malo više vremena pogledam koji put televiziju. Nije da sam luda za njom, ali bože mo,j, u takvim vremenima živimo, treba biti informiran. Informacija je takva kakva je. Poslušaš više verzija pa složiš svoju vlastitu.
Lijepo sjela s velikom zdjelom salate, ispružila noge i slušam. Veliki broj neženja, Imaju sve za normalan život, ali neće se ženiti. Koji je razlog. Navode oni svoje ali ni jedan ne drži vodu. Čeka kaže onu pravu. Kava bi ona trebala biti?
Gluposti. Moja ljuba kaže da više nema ljubavi. Gledam je i mislim kako su ljudi postali površni, prezaposleni, preoprezni. Nitko od nas koji smo oženjeni nismo našli ideal iz časopisa. To se jednostavno desi. Staneš na ludi kamen i gotovo. Poslije je kao nakon polaganja vozačkog ispita. Ako ti je stalo potrudit ćeš se. Ako želiš poštovanje onda ga prvi pokaži, svaki dan je novi izazov. Ne uzimaš sve zdravo za gotovo. Njeguješ svoju vezu ili brak, i dok ona napreduje ti se osjećaš važno korisno i ne zamjenjivo.
Nisu samo muškarci ti koji se boje braka. Ni curama se ne ide u vezu u kojoj će raditi na poslu i kod kuće, a kad dođu djeca i po noći.Moja prijateljica radi samo za sebe, garderoba joj je sva iz uvoza, putuje. Kad dođe kod mene zavidi mi na obitelji, a ja bih je trebala žaliti što je sama.
Moraš postaviti prioritete.
Ako se odlučiš za brak, potrudi se da uspije, ako želiš biti sam, to je tvoja odluka, i nije te briga za druge i za posljedice. Tužno je samo što oni koji su u braku zavide onima koji nisu i obrnuto.

Ispašče kao da sastavljam kalendar. Ali nije tako. Ponekad se život sastoji od neprekidnog niza događaja koji liče jedan na drugi, toliko, da ne znaš kad jedan dan završava a drugi počinje.
A onda se desi nešto što taj niz prekine i svaki novi trenutak, novi dan, ima svoju boju svoje zvukove. Nisam znala kad prestaje jedno godišnje doba, a nastaje drugo. Nisam primjetila dolazak proljeća ljeta. Iznenadila sam se koliko zelenila ima oko mene, koliko sunca, kako je lijepo sjediti na terasi piti kavu i ne misliti ništa, ne žuriti nigdje.
Ovo je vrijeme kad mogu pročitati koju knjigu, a da mi se ne skuplja prašina na njezinim koricama u spavaćoj sobi pored uzglavlja. Jednom riječju, ljudi moji počinje godišnji odmor. Znam da sve što je lijepo kratko traje, ali je ću uživati trošeći ga dan po dan, ispijati kap po kap, pa koliko traje da traje.

Trinaesti. Pa što? Ja sam ta koja slovim kao prilično realistična osoba. Ne vjerujem u nadnaravno, u krive dane u predskazanja.
To je od mene poprilično hrabro jer uglavnom većina loših stvari dešavale su mi se baš tog trinaestog u mjesecu. Da počnem nabrajati bilo bi dosadno.
Eto i danas sretnem ženu u minimarketu i ona sva sretna priča mi o svom izletu koji je bio prekrasan, žena sretna i zadovoljna, a ja lupim takvu glupost, da sam šokirala i samu sebe. Skužila sam tek kad sam došla kući da je moj komentar bio totalno neprimjeren. Bože moj što mi bi?
Dali je kriv krivi dan, ili moja brzopletost ili moj dugi jezik, ne znam. Grizem se . Pitam se dali se itko živ toliko grize kad učini nešto loše, a taj moj komentar je zbilja bio loš, ili sam samo ja nadarena tom vrlinom.
Blago onima drugima.
Ma baš je dobro imati blog, eto ja istresem dušu i sad mi je lakše.

Kao što rekoh za početak-počinjem.
Kad sam odlučila otvoriti blog imala sam na umu toliko toga za reći ,a sad je oduševljenje splasnulo, pa neka za početak bude započeto. Lijepo vas sve pozdravljam budući i sadašnji prijatelji. Sretno mi bilo.