Dani prolaze,
ja tebe često sjetim se,
prijatelju moj,
znam da nose te
nebom bijeli anđeli,
prijatelju moj,
i ako postoje oni drugi svjetovi,
opet ćemo skupa ja i ti,
tambure zasvirati.
Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih rugoba i ovih nakaza
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja
na hladna proljeća bez slike stradanja
što se baš na nas zalijepe...
Jer moj je život
igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Da te bar mogu probuditi
kavu ti skuhati
u krevet donijeti
pa te poljubiti; al' toga nema i ne postoji.
Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku
na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim
Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Zauvijek s nama u snu Odlaze ljudi,
a bez njih u duši je teže.
Broje se dani,
a s njima i suza sjaj.
A tamo gore, dolaze zore,
plave k'o nebo, plave k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Kad padne večer
ja pogledam gore u nebo.
K'o da ih vidim,
lica su draga sva tu.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama su uvijek tu.
Za sva vremena, za vaša imena,
za sve koji ste
dijelili život sa nama tu...
Za sve vas koji ste
sa pjesmama u snu...
za sve koji ste dijelili život
pjesme će pjevati djeca...
Za sve vas koji ste zauvijek s nama u snu!
K'o da ih srebrom
protkala neč'ja ruka.
Puteve kojim odlaze do neba svi.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Čudni su puti Gospodnji,
al u njih nemoj sumnjati;
pravda na kraju pobjedi,
istina uvijek nađe put
i nikad nije uzalud.
Sjeti se hrabrih koji su
stali pod ovu zastavu;
sve su bitke dobili
i još se jedan bije boj
tamo u zemlji dalekoj...
I zato nemoj pitati
što zemlja čini za tebe
podigni ovu zastavu
i pomoli se za nju
i za vitezove sve
što biju s nepravdom
posljednju bitku za naš Dom
Iza nas duga stoljeća
i krune tuđih kraljeva;
išli smo jedni na druge,
vodili tuđe ratove,
al Bog je dao, prošlo je...
Moj moto: Budi ono što želiš,
a ne što drugi očekuju od tebe
Samo dio sam svemira
Vječnog traženja, nemira
Jedna duša ranjiva.
Slika govori tisuću riječi... Krik koji mi je obilježio cijelu 2007. godinu, daleko najgoru godinu u mom životu... Cijelu godinu, a najviše ovaj mjesec.
Sva je tuga svijeta u meni, a ja ne dam da me pobjedi...
Oduvijek mi je smetalo što ljudi cijene lažne vrijednosti. Neka ponašanja još mogu shvatiti jer se možda iza njih krije nesigurnost, ali način razmišljanja većine ljudi neću nikada shvatiti. Nemojte čekati da vam se dogodi nešto stvarno užasno da shvatite koliko vam netko ili nešto znači. Ne mora vam se dogoditi tragedija da se odlučite promijeniti na bolje.
Dođe mi da se predam kad oko sebe gledam
Imate samo jedan život, i nikada ne znate kada će završiti. Možda još danas... i možda nećete imati priliku ispričati se osobama koje ste povrijedili, makar možda niste htjeli... napraviti nešto što ste uvijek željeli, ali ste čekali pravi trenutak... reći nekome što osjećate, a niste se dosad usudili... Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, svaki dan u tvom životu je poseban.
Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku kadkad nikne divan cvijet
možda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisuću bit ću baš ja
Tko da zna
Nikada ne odustajte od svojih snova zbog malih prepreka. Vrijeme se vratit ne može, a često imamo samo jednu priliku. „Istinski život na zemlji znači utrošiti život u ono što traje duže od života!“ Ne dopustite si da vas pamte po lijepoj odjeći, po frizuri, autu kakvog ste imali, poslu koji ste radili... Neka vas pamte zbog vaše osobnosti, iskrenom osmijehu i dobrim djelima.
Hodaj! Nebo strpljive voli
Hodaj! Možda se ipak sve u dobro pretvori
Prije sam bila idealistica, ali sam zbog drugih potisnula svoje osjećaje i razmišljanja. Bojala sam se tuđih podsmijeha, neprihvaćanja... Ali više ne. Zašto bi svi morali biti isti!? Zašto bi svi morali imati hrpu prijatelja!? I zašto bi nas svi morali prihvaćati!? Više mi znači jedan iskreni prijatelj nego tisuću lažnih. Više mi znače osobe koje me prihvaćaju takvu kakva jesam, nego koji su uz mene samo kad im to odgovara. Uopće me ne boli ako me netko ne voli, a ni ne poznaje me dovoljno. I više me ne zanima ako netko kaže nešto loše o meni, uzalud troši riječi. Vi ste vrijedni samo morate prepoznati snagu u sebi...
Još uvijek slutim neku iskru zanosa
Stvarno mi često dođe da se zatvorim u sobu i plačem cijeli dan... Poželim da svemu dođe kraj... I muče me brojna pitanja bez odgovora. Ali što imam od toga!? Boli, jako boli, ali da li zato moram žaliti, a zaboraviti da je možda nekima stalo do mog života ako meni nije... „Nema života od sjećanja“... Gdje bi bio svijet kada bi svi posustali u svakoj životnoj kušnji... Što dalje idemo sve ćemo češće ostajati bez dragih osoba, ali naš život ide dalje. Mi se samo možemo potruditi da svima ostanemo u lijepom sjećanju i da osobe do kojih nam je stalo to i znaju.
Nije kraj kad pomisliš – kraj
svaki dan nosi nadu, svaka nada snage da
SRETNA VAM NOVA GODINA
I NEKA BUDE LJEPŠA OD OVE, STARE GODINE!
Anđele, počivaj u miru! Znam da si sada na nekom ljepšem mjestu, jer to si zaslužio! Zauvijek u našim srcima i mislima!
Zašto??? PRAZNINA! NEMA SMISLA!!!
Na današnji dan, 17. prosinca okrećem novu stranicu svoga života... Boli, jako boli... i ne mogu se pomiriti s tim. Sada su mi na prvom mjestu prijatelji iz razreda i znam da će nam zajedno biti lakše. Izdržat ćemo i nastaviti, zbog njega, jer bi on to vjerojatno želio!
20. prosinca - SAHRANA
Zapamti ovaj dan, početak je vječnosti…(Dante)
Nema tih riječi kojima se sada može izreći ono što mi osjećamo, ali postoje riječi kojima možemo opisati svoju ljubav prema tebi.
Ako vjerujemo da čovjek svojim poslanjem ispunjava određenu misiju na ovom svijetu, onda, bez obzira na godine, možemo reći da si ju ti ispunio.
Držao si PMG na okupu…volio si sve…i svi su voljeli tebe…i još uvijek je tako…
U našim srcima danas nema mjesta za tugu…ono što osjećamo je neizmjerna ljubav prema tebi…Osjećaš li ju?...Vjerujemo da da…Želimo da znaš koliko te cijenimo…koliko si nam značio…koliko ćeš nam uvijek značiti…
Više ništa neće biti isto…Mi nećemo biti isti…Nedostaješ nam jako…ali znamo da si tu i uvijek ćeš biti…Bit ćeš naš anđeo čuvar i želimo da znaš…VOLIMO TE…Ovo nije situacija koja se trebala dogoditi…ali se dogodila…i podnosimo ju…svatko na svoj način, ali svi s istim ciljem…ZADRŽATI TE NA BILO KOJI NAČIN…
I neka nam ne zamjeri LJUBAV KOJA NADILAZI SVAKI RAZUM što smo sebično željeli to prijateljstvo samo za sebe…PREDAJEMO TE, DEANE, NOVOM SVIJETU I NOVIM PROSTRANSTVIMA U KOJIMA ĆEŠ, VJERUJEMO I NADAMO SE, IMATI BEZGRANIČNU SLOBODU ZA NOVO DAVANJE I PRIMANJE LJUBAVI!!!!!
Ljudi se ne boje smrti…oni se boje da će nakon smrti biti zaboravljeni, ali ti nikada nećeš biti prijatelju…zauvijek ćeš biti u našim srcima…voli te tvoj
4. PMG
“Samo stoj na svijetlu” naziv je dobrotvornog koncerta koji je sinoć održan u prepunom domu kulture u Našicama. U programu su sudjelovali Danijela Pintarić, tamburaški komorni sastav Umjetničke akademije iz Osijeka, pjevački zbor HKD-a Lisinski, puhački orkestar Gradske glazbe Našice, tamburaški orkestar Tamburaškog društva “Dora Pejačević”, te učenici osnovne glazbene škole “Kontesa Dora”. Koncert je jučer održan i u školskoj dvorani Srednje škole Isidora Kršnjavog. Prihod od ulaznica i donacija namijenjeni su liječenju jednog bolesnog člana tamburaškog društva.
Hmm...da je barem tako jednostavno kao što su to izgovorili na vijestima radija Našice. Nije tako jednostavno! I nije mi jednostavno pisati ovo! Ne znam ni što bih napisala... toliko toga mi je u mislima, a prsti nepomično stoje na tipkovnici.
Vjerujem da nam je svima teško, i razredu i orkestru. Toliko mjeseci iščekivanja oporavka... Nekada je lakše ne razmišljati o tome, jednostavno se praviti kao da se ništa ne događa. Al onda kad razmišljam o svemu... ma ne mogu opisat taj osjećaj. Ipak je to 7 godina zajedničkog sviranja, 6 godina zajedno u razredu... I kao što je jedna profesorica jučer rekla: "Ne biste vjerovali da se tako što može dogoditi, da se nije dogodilo nekome iz vašeg razreda!" Nažalost, događa se, i može se svakome dogoditi. Važno je ne gubiti nadu i vjeru! Ali nemam više snage, ni volje... i posustajem...
...Ne moramo pisati o prijateljstvu, ono jednostavno postoji.
Kao što majka ne mora objašnjavati zašto je ustala po noći kada joj je dijete plakalo...
5 stvari o meni koje frendovi neznaju:
- Zanima me genetika stvarno mi je zanimljiva...
- Ne bih mogla bez glazbe, ona je imala i ima veliku ulogu u mom životu
- Ne volim more, bazene i jezera. Imam fobije od toga i jednostavno ne volim!
- Sve svoje probleme gotovo uvijek držim za sebe, i zato možda djelujem kao sretna osoba, ali daleko sam od toga...
- Oduvijek me jako zanimala umjetnost (slikarstvo, fotografija, dizajn, glazba, ples, pa i poezija), ali sam postupno potiskivala tu ljubav i izabrala matematiku =)
5 karakteristika o meni:
- Vjera i ljubav su mi na prvom mjestu
- Previše sam se razočarala u prijateljstvo, pa sam sada prilično oprezna što se tiče toga. Pokušavam biti dobra sa svima, ali se za nikoga ne vežem previše. Znam kome mogu što reći, i na koga se mogu uvijek oslonit, i te osobe mogu uvijek računat na mene.
- Prilično sam osjetljiva (pogotovo na nepravdu) i osjećajna, ali ne pokazujem pred drugima svoje osjećaje
- Ne cijenim ljude po izgledu ili novčaniku
- Idealistica u duši, ali realan pogled na svijet
ISTINA ILI LAŽ???
Istina. Ali to ne znači da baš nikad ne lažem
MRŽNJA ILI OPROST???
Oprost. Uvijek svima sve oprostim, ali ne zaboravim... Ne mogu nikoga mrziti makar mi uništili život...
SLADOLED ILI KOLAČ???
Oboje... Ovisi o tome koji...
MOTOR ILI AUTO???
Auto. Ne bih nikad sjela na motor.
PUTOVANJE ILI UČENJE???
Kakvo je ovo pitanje? Pa putovanje. Obožavam ići u gradove s puno lijepih građevina. I obožavam putovat.
DISKO ILI KAFIĆ???
Kafić… Nisam ja za zadimljene prostore s hrpom ljudi...
NOGOMET ILI KOŠARKA?
Ni jedno. Antitalent za sport sam, i ne zanima me...
LAPTOP ILI KOMP?
Trenutno mi laptop nije potreban, pa komp...
LJUBAV ILI NOVAC???
Ljubav. Bez komentara...
KAD BI MI ZLATNA RIBICA MOGLA ISPUNITI 3 ŽELJE
to bi bile da mi mama ozdravi, da mi tata ozdravi i da ljudi nauče cijeniti prave vrijednosti u životu...
Što me na ljudima prvo privuče?
Skromnost...
Gdje se vidim u budućnosti?
Ako bude sreće s nekim dobrim mužem koji će me razumijeti i cijeniti (he, možda nađem nekog framaša još... ), troje klinaca i poslom u građevini... Voljela bih ostat u Našicama...
BEZ KOJIH LJUDI NE MOGU ZAMISLIT ŽIVOT?
Bez mame, Lare (nećakinja), brace, razreda i
Hm.. Sad bih trebala nekome predati štafetu... Predajem ju Ivani, Ani, Tinchy i Tonki.. Nemojte se jako ljutit Ne morate ako vam je baš frka
P.S. NEMOJTE MI OSTAVLJATI KOMENTARE TIPA "Imam novi post". OVO SAM S RAZLOGOM NAPISALA... JEDNOSTAVNO KOMENTIRAJTE POST I BUDITE UVJERENI DA ĆU VAS POSJETITI. HVALA!
Hvala 
stvarno mi je zanimljiva...
