Dani prolaze,
ja tebe često sjetim se,
prijatelju moj,
znam da nose te
nebom bijeli anđeli,
prijatelju moj,
i ako postoje oni drugi svjetovi,
opet ćemo skupa ja i ti,
tambure zasvirati.
Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih rugoba i ovih nakaza
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja
na hladna proljeća bez slike stradanja
što se baš na nas zalijepe...
Jer moj je život
igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Da te bar mogu probuditi
kavu ti skuhati
u krevet donijeti
pa te poljubiti; al' toga nema i ne postoji.
Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku
na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim
Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Zauvijek s nama u snu Odlaze ljudi,
a bez njih u duši je teže.
Broje se dani,
a s njima i suza sjaj.
A tamo gore, dolaze zore,
plave k'o nebo, plave k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Kad padne večer
ja pogledam gore u nebo.
K'o da ih vidim,
lica su draga sva tu.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama su uvijek tu.
Za sva vremena, za vaša imena,
za sve koji ste
dijelili život sa nama tu...
Za sve vas koji ste
sa pjesmama u snu...
za sve koji ste dijelili život
pjesme će pjevati djeca...
Za sve vas koji ste zauvijek s nama u snu!
K'o da ih srebrom
protkala neč'ja ruka.
Puteve kojim odlaze do neba svi.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Čudni su puti Gospodnji,
al u njih nemoj sumnjati;
pravda na kraju pobjedi,
istina uvijek nađe put
i nikad nije uzalud.
Sjeti se hrabrih koji su
stali pod ovu zastavu;
sve su bitke dobili
i još se jedan bije boj
tamo u zemlji dalekoj...
I zato nemoj pitati
što zemlja čini za tebe
podigni ovu zastavu
i pomoli se za nju
i za vitezove sve
što biju s nepravdom
posljednju bitku za naš Dom
Iza nas duga stoljeća
i krune tuđih kraljeva;
išli smo jedni na druge,
vodili tuđe ratove,
al Bog je dao, prošlo je...
Moj moto: Budi ono što želiš,
a ne što drugi očekuju od tebe
Ne znam zašto sam ovo stavila na blog... Nemam neki posebni razlog. Na tekst sam naišla na blogu jednog prijatelja i jednostavno mi se svidio...
Voze se dvoje mladih na motoru.
Djevojka: "Nemoj tako brzo, smanji!!!!!"
Momak: "Ne baš je ludo..."
Djevojka: "Nije mi prijatno, molim te"
Momak: "Kaži da me voliš!"
Djevojka: "Znaš da te volim!"
Momak: "Zagrli me"
(djevojka ga zagrli)
Momak: "Molim te uzmi moju kacigu sa glave meni je tijesna
i stavi je sebi na glavu!!!"
Slijedeće jutro u novinama:
Motor imao saobraćajnu nesreću, jer su kočnice popustile,
dvije osobe su bile na motoru - jedna je preživjela,
a druga poginula.
ISTINA JE da je momak ustanovio na pola puta da su kočnice popustile,
a to nije želio reći svojoj djevojci...
Želio je posljednji put čuti njene riječi - VOLIM TE!
Želio je posljednji put osjetiti njen - ZAGRLJAJ!
Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na svoju glavu,
jer je želio da ona preživi iako je to značilo da će on poginuti...
AKO VOLIŠ NEKOG RECI MU DOK JOŠ NIJE KASNO