Trideseti travnja. Skupila sam skoro 10,000 potpisa potpore. PONOSNA sam i optimistična. Nije lako biti žena u utrci protiv muškaraca. Još je teže činiti to bez potpore stranke, njenog brojnog članstva, novca, donatora. Moji su volonteri i povjerenici u gradskim četvrtima odradili nevjerojatan posao. Građani Zagreba prepoznali su me kao nekog tko doista VOLI NAŠ GRAD i njegove ljude, nekog tko želi i može Zagrebu donijeti promjene, onaj ljepši, bolji, kvalitetniji život kojeg svi priželjkujemo, a zaboravili smo VJEROVATI da je moguć.
Gledam press clipping u kojem se, u članku 24 sata, kao kandidati u „borbi za Zagreb“ navode samo Mesić, Bandić i Kregar. Borba za Zagreb. Strašno, kao da je Zagreb nešto što treba ZGRABITI. Zagreb je GRAD S DUŠOM, njegovi građani se sjećaju doba kad je ta duša mirisala Zagrebačkim parkovima i ulicama.
Zagreb treba voljeti, o njemu se brinuti. Zagrebu treba brižna ženska ruka.
Što me podsjeća na moju majku – ne sjećam se čišćih ruku od ruku moje majke. Moj otac je u mene ugradio osjećaj za pravdu, za čast, za poštenje, a majka osjećaj za lijepo, za pristojno, za čisto i nježno. Vrijeme je da te dragocjenosti koje sam dobila od svojih roditelja prenesem gradu koji volim.
Ne znam što bih mislila o medijima. U totalnoj sam blokadi, ne mogu je probiti ma što činila. Nemam namjeru projahati Trenkovom gola da bi me primijetili. Niti se potući s protukandidatom (smijeh). Iako je moj rezultat mjeren brojem potpisa potpore građana treći ili četvrti po redu, sugrađani s kojima razgovaram govore mi da me „nigdje nema“. Neki ne znaju ni da sam se kandidirala za gradonačelnicu. Kako će i znati kad većina medija gura tri sveprisutna kandidata, na taj način smanjujući šanse drugim kandidatima.
Nadam se da se to ne događa zato što sam žena. Nije lako biti žena u Hrvatskoj. U Zagrebu. Gdje tempo života melje ljude, ponajviše žene i majke koje drže tri ugla svog doma. Na televizijama se vrte reklame koje pozivaju žene da se uključe u društveni i politički život, a kad to doista pokušaju.. Ne dam se, što me više istiskuju, to sam čvršča i odlučnija i nemam se namjeru maknuti u stranu.
LJUTI me kampanja „mutna“. Mutni su oni koji iskorištavaju činjenicu da građani nisu do u detalje upoznati s načinom na koji politički život grada i države živi. Istina, komplicirano je, nejasno, netransparentno.
Neistinito i zlonamjerno trpa me se u isti koš sa nosiocima izvršne vlasti. Izvršna vlast je gradonačelnik i Poglavarstvo grada. Moja Nezavisna lista nije imala niti jednog člana u Poglavarstvu. Ne možemo i ne želimo biti prozivani za stvari na koje nismo imali nikakav utjecaj. Ja sam, kao Predsjednica Skupštine, imala ovlasti brinuti o regularnosti rada Skupštine, predlagati mjere, rješenja problema koje su mi svaki tjedan prezentirali građani. Posjetila sam preko 700 građana, jedan-na-jedan. Znam što u gradu treba promijeniti. Pokušala sam sa svoja 4 zastupnika donijeti Zagrebu makar zaokret, ako ne preokret. Ali 4 glasa su bila jednostavno preslaba. Ništa neću moći učiniti ako građani ne uvide da stranke i stranački kandidati imaju obvezu prema samima sebi, lojalni su prije svega svojim interesima, ne građanima i gradu..
Kako prepoznati DOISTA NEZAVISNOG kandidata? Defamiran je, vrijeđan, napadan, od velikog broja medija ignoriran, bez novca kojim može brzinski kupiti simpatije i ugled. Kao David protiv Golijata, kao Don Quijote, ako hoćete. Ali ako nestanu Davidi, Golijati će nas proždrti.
Zato SKIDAM KAPU STUDENTIMA. Hrvatska nije izgubljena dok ima svoju mladež, neiskvarenu oportunizmom. Mladi su jedini pravi ljevičari, jedina istinska pokretačka snaga na svijetu. Podržavam ih ne samo zato što sam ja besplatno studirala, ne samo zato što mislim da ako želimo biti društvo znanja to znanje ne smije biti dostupno samo imućnima, ne samo zato što držim da je bitnije da se mladi školuju nego .. no, i sami znate na što se troši novac nas građana.
Nemam puno vremena za blogiranje. Ali ovo je jedino mjesto gdje doista mogu reći što mislim, a da me se ne cenzurira.
TH