tanuki live

nedjelja, 16.01.2011.

SUNČANI HVAR

SUNČANI HVAR
nedavno sam bio u drušvu gdje se povela priča kako su dalmoši zajebani-
neće prodati ni komadić zemlje nekome tko nije njihova krv-
e sad neznam koliko to stoji, jer u turističkim gradovima uz rivu , zna se tko vodi slastičarne-
ali istiita prića je malo dublje
dakle, kad su mojoj prjateljici pomrli roditelji, odlučila je da ode iz ovog grada- prodala je kuću, i za taj kapital kupila kmadić zemlje na hvaru- u gornjem zoraću-
napuštenom selu-
vlada je obećala dovesti vodu i infrastrkturu-
dakle njen novi teren je bila nekakva kamena štalica za stoku-100 metara od škole jednokatnice-
iza tog terena je bila stara zapuštena uljara i cisterna-
entuzijazmom koji ima- -
srušila je tu štalicu, naravila temelje za buduću kuću i izbetonirala terasicu!
naravno- budući da nas pozna i da zna kako nam konfor nije prioritetan, pozvala nas je-da dođemo kod nje na ljetovanje-
naravno- nije mi puno trebalo nagovaranja, jer pretpostavljam noćenje u šatoru, nad noćenjem u uštogljenom hotelu-
naravno, bili smo oduševljeni zaraćem kao i naša prijateljica-
u selu živi već jedan mladi pa (i jedinui redovni stanovnici tog napuštenog mjesta)r, čiji psi su nas dočekali-pokušali otjerati, ali budući da se nismo dali-
onda smo se morali sprijateljiti!
kad smo došli na betoniranu terasu- bili smo oduševljeni-
prekrasan pogled na more- i skupa sa našom prijateljicom imali smo viziju buduće kuće-
podigli smo šatore-napravili roštilj, popili vino-i dogovor je pao -
sutra rano u jutro na more!
jutro je bilo fantastično-
probudili smo se ne zato što moramo, već zato što smo se dobro naspavali!
na plinskom primusu napravili kavicu, lagani doručak, priredili sendviče, za more, ( jer za boga milog nismo u hotelu)
ali jbga- u jutro poslje kavice , ja se moram posrat-
e sad neću pitati domaćicu gdje je wc, valjda sam iskusni kamper-
selo je prepuno napuštenik kuća, čak škola jednokatnica koju smo pregledali prethodnog dana-
međutim meni je ipak normalnije da to obavim u prirodi-
popeo sam se stotinjak metara više, i uz rub nekakvog recimo uređenog terena i šume,
uz prethodno lupanje nogama po tlu (da rastjeram zmije-jer tako su me ućili- da se zmija zna uvrijediti ako se posereš na nju i hoće te ugristi za nezgodno mjesto)
dakle olakšam se ja sa ugodom- zapanjen onim što sam ostavio, jer bio sam uvjeren da je oralno puno manje ušlo--
no
nakon tako dobrog sranja čovijeka uvijek obuzme nekakva euforija, pozitivna energija-
stuštili smo se mi na more- uživali cijeli dan- pojeli sendviće, a obogtili ih i sa priljepcima- i dogovorili da sutra radimo špagete s plodovima mora, što mi sakupimo-
vraćamo se mi u naš mali kamp, i za mene šok- na zidiću stoji moje govno,
prepoznatljivo moje, autorsko- forenzićki oslikano moje debelo crijevo-
i poruka-
ne serite po mojoj zemlji!

...nakon nekoliko godina, prijateljica je napravila preljepu kuću-ali voda još uvijek nije došla-
ja sam došao još jedamput u posjetu, vidjeti tu ostvarenu želju, u selu je i dalje mladi bračni par-Pero i Višnja- i najljepša kuća u selu koju je napravila moja prijateljica- ima ona i wc-sa skeptićkom jamom ali ima problem jer joj alge zapušuju filtere zbog vode iz cisterne-
sada prodaje kuću-
i uz obećanje da će u selo doći voda- ( kao i prije 10) g
a mene i dalje muči pitanje kome je toliko smetalo moje govno, na terenu koje je i dalje zapušteno, da ga nije mogao baciti pola metra dalje u šikaru, nego ga nositi 100 metara niže!

ok, tuđe govno je uvijek tuđe govno i gledajuć tuđa govna svoja ni ne vidimo!

- 20:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #