[ovo je pisano u jednom od "onih", krivih trenutaka, a nastavlja se na proslu "pjesmu", kad sam uspio samom sebi priznati koliko sa obicnim osmjehom skrivam stvari... prvo sam mislio da je necu objaviti niti pokazati ikome, no ipak, neka reakcija koju je to probudilo u meni... eto, ipak ce osvanuti na netu, ako nista drugo, kao podsjetnik. svi imamo proslost, zar ne? i tesko ju je zaboraviti, jer, na greskama se uci, ali koliko god neke greske bile slatke pa ih ponavljali, jednom mora doci vrijeme da naucimo da guranje ruke u vatru bas i nije najisplativija investicija...]

lazem dok se smijem...
ne lazem namjerno...
ali lazem...
jer se smijem...
smijehom pokusavam reci da sam sretan...
i lazem dok se smijem...
ali nerazmisljam o tom smijehu...
jer da razmisljam, znao bih da nisam sretan...
jer znam da sam samo s tobom bio doista sretan...
i da se sada smijem samo da lazem...
sebe, druge...
da lazem da sam sretan...
a nisam...
jer fali mi moja sreca...
koju sam s tobom imao...
ali lazem...
jer ti nisi bila sretna...
jer da jesi, bili bi sretni zauvijek...
i smijem se...
ili lazem...
da sam sretan...
a nisam...
da si bila sretna...
a nisi...
jer kod drugih si trazila srecu...
i smijem se da svi vide...
kako lazem...
jer nisam sretan...


[i sad sam, po tko zna koji put, odlucio okrenuti novu stranicu u zivotu. ali vidi vraga, sad me i ide. napokon opet mogu biti sretan ne zbog toga da prikrivam tugu, nego zato da budem sretan. yehey. pozdrav svima, nadam se da se vidimo u bluesu :) ]