Prošli tjedan doživjela sam nezaboravno iskustvo zvano - vađenje umnjaka. Dok su me otpuštali doma, obraščića natečenih poput netom ispečenih domaćih buhtli dobila sam uputstvo da se ne smijem smijati i pričati.
Dobro - mislim si – neće mi to biti tako teško...
Nisam neka brbljavica koja mora sve komentirati, znam pisati, mobiteli imaju SMS poruke… i nije mi nešto do smijeha… E, tu sam se prevarila! Tek kad mi se svaki pokušaj osmijeha pretvorio u bolni grč, shvatila sam da svojih 17 mišića za smijeh koristim puno češće nego što sam mislila!
Uglavnom, nasmijem se svaki put kad uđem u neku prostoriju, kad naletim na nekog od ukućana (neću ga valjda pozdravljati, osmijehom mu dam do znanja da nije nevidljiv), kad prođem pored ogledala nasmijem se sama sebi, nasmijem se svaki put kad pročitam SMS poruku, smijem se dok čitam knjigu, dok gledam TV, kad krene pjesma na radiju koja mi se sviđa.
Smijem se kad mi je smiješno, smijem se kad sam zbunjena, kad ne znam ništa pametnije reći, kad izražavam odobrenje, prihvaćanje, simpatiju, podršku. Smijem se vicevima, smijem se glupostima, smijem se drugima, još više sebi i to u brk. Smijem se sebi kako sam pametna, smijem se kako sam bedasta, smijem se kad nešto zeznem. Često se smijem, a ni ne znam zbog čega, smijem se bez veze.
Smiješim se dok se umivam, dok stojim ispred ormara i smišljam što obući, dok jedem, čak sam se uhvatila da se nasmijem dok kuham (nevjerojatno), dok razmišljam, dok ležim, dok ne radim ništa… Najmanje se smijem dok spavam! Zato, pošto se ne smijem smijati idem spavati. Laka vam noć!
I samo nek mi još netko kaže da sam ozbiljna!
