Uvriježeno je mišljenje da je država najbolji poslodavac te veći broj diplomiranih studenata iskušava sreću u potrazi za poslom u državnim poduzećima. Jednom kada uđete u takvo poduzeće, sigurni ste do penzije. Ako ne dođe do stečaja, otkaz sigurno nećete dobiti. Plaća je uvijek ista, radili vi ili zabušavali. Državna poduzeća ne iskorištavaju radnike, u broju dana godišnjeg odmora više su nego velikodušni.
Sve te argumente slušam od onog dana kada sam ponosno došetala kući s diplomom u ruci. Prva reakcija ukućana je bila:
"Eh, kad bi sad samo našla posao u državnoj službi" (i mirna sam sljedećih 30 godina op.a.)
Dobronamjerni poznanici upućivali su me:
"Samo ne kod privatnika! Crnčit ćeš po cijele dane, a može ti dati otkaz kad god se sjeti!"
I tako, krenem ja stažirati u jedno državno poduzeće. Radno vrijeme počinje u 7.00, ali zaposlenici kapaju do 7.30. Kava se pije do 8.30 uz obavezno čitanje dnevnih novina i pretresanje tekućih obiteljskih problema prisutnih. U 8.30 kreće se raditi laganim tempom do 10h. U 10 prvi kreću na polusatnu marendu. E, sad, kako nemaju svi marendu u isto vrijeme, odnosno možete ju uzeti kad god vama to paše u terminu od 10-13h, tako u tom terminu nitko ništa ne radi. Jer, ili se spremate na marendu, ili čekate nekoga tko je otišao na marendu itd. izgovori su razni. Iako vas nitko, u biti, ni neće pitati zašto ništa ne radite. Tako većina zaposlenika koristi ovo vrijeme za sebe i svoje hobije: čitaju knjige iz knjižnice, proučavaju koeficijente sportske kladionice... U 13h kada su svi opet u punom sastavu, kreće se u nove radne poslove...do 14h. Radno vrijeme traje do 15h, ali u 14h se svi počinju spremati doma. Komično je vidjeti ih kako u kaputima sjede za stolom, a centralno grijanje radi. I znate što čekaju...ako ste pomislili 15h, pogriješili ste. Čekaju da šef ode, pa onda svi za njim. Kaže mi jedna radnica da otkad radi, nikada nije ostala iza 14.30.
Kada sam prvi dan stigla mlada i nadobudna, puna volje i elana-odmah su mi rekli da danas neću ništa raditi, nego samo razgledavati. Imam šta i vidjeti... WC katastrofa, pločice popucale, daska požutjela, papira nema. Odmah sam smanjila unos tekućine, kako ne bih bila prisiljena koristiti dotični WC. Naletim na neraspakirane aparate, dobili su najnoviju tehnologiju samo nitko s njom ne zna raditi.
Prvi dan se nekako rastegnuo na prvi tjedan, a ja još uvijek ništa ne radim i nemam svog stola pa sjedim u prostoriji gdje se pije kava. Šef ne stigne od "silnog" posla razmisliti što bi mi mogao dati raditi. Drugi tjedan, dovukli su mi neki pomoćni stol i dali mi prepisivati nabavne liste-ručno. Pitam ja šta ovdje nema kompjutera?!
"Ima jedan, ali na njemu samo šef radi"
A, dobro, već mi je bilo toliko dosadno da sam pomislila kupiti Sanitar i očistiti WC pa je svaki posao bio dobrodošao. Krenem krasopisom prepisivati nabavne liste, lijepo sam se zabavila cijeli dan. Krajem drugog tjedna odlučila sam se upisati u Gradsku knjižnicu.
Treći tjedan uzimam stvar u svoje ruke i odlazim u skladište. Samoinicijativno pregledavam rokove trajanja. Treba li reći da sam pronašla ambalažu kojoj je rok prošao pred par godina i koja je uredno stajala na policama. Sve sam to makla u jednu kutiju i napisala RASHOD. Moram priznati da im nikada nije bilo jasno zašto sam to napravila kad me nitko to nije tražio. Ljubazno su mi se zahvalili na trudu i objasnili da u skladištu rade ljudi sa srednjom stručnom spremom, pa ne bi bilo u redu da me netko tu vidi.
Kaže mi šef:
"Polako, s vremenom ćete se naviknuti na naš tempo rada."
Da, samo, što ako se ja ne želim na to naviknuti?! Što ako ne želim postati apatični, administrativni zombi?!
Izdržala sam punih mjesec dana. Nakon toga sam prešla kod privatnika.
Kod njega radim punih 8h i zadovoljna sam. A, razlozi su sljedeći:
1. Vrijeme mi puno brže prođe u radu nego u neradu.
2. Na kraju dana imam osjećaj zadovoljstva da sam taj dan nešto napravila.
3. Naučila sam toliko toga u ovih par godina koliko radim, da sada mogu otvoriti svoju firmu ili raditi za bilo koga.
4. WC se sjaji jer i čistačica radi punih 8h.
Što reći na kraju? Vjerojatno se puno osoba ne bi složilo s mojim gledištem, zato sam i napisala ovaj članak. Jer svaka medalja ima dvije strane, svi smo mi različiti i posebni na svoj način, svakome odgovara nešto drugo. Na kraju krajeva, svi mi biramo svoj put u životu i živimo sa svojim izborom!