Ucinili su sve da je zaustave. Dovlacili su kugle i lance, razvlacili konope, zakljucavali resetke, prekrivali oci i usta. Paralizirali su tijelo, ali nisu mogli paralizirati um. Uvjereni u svoju nadmoc, bili su bespomocni. Urlali su i borili se, a ona nije pruzala niti trunku otpora. Unutarnji mir i kristalno jasan cilj bili su njeno oruzje. Znala je ono sto nitko drugi nije - kada svi posustanu, a jednom ce se umoriti, ona ce izvrsiti svoju nakanu. Ucinit ce nesto sto nitko od njih nece - uspjet ce. Nikada im ne bi dozvolila uzitak da vide njenu bol, nikada ne bi pustila patnju na vidjelo. A patila je. I bolilo je.
Ma kog me boga za tebe pitaju,
u sebi molim da me suze ne izdaju
....i sve mi stvari smrde sad na prevaru
Povlacila se u svoj prostor. Tamo je bila sigurnija, tamo je vladala terenom. Ostatak svijeta nije bio namijenjen njoj. Neizostavna glazba, tek jedan slabasni trak svjetla i bujica prizora o kojima je mastala - nista drugo nije bilo potrebno da bi se ponovno oslobodila. Iza umornih ocnih kapaka cucali su deseci mirisa, stotine slika, tisuce okusa i bezbroj uzitaka. I jedno bice. Miris koji se prosipao plahtom nije bio njezin. Bio je to njen cilj. U njemu je trazila stare uspomene, nove izazove, utjehu noci i nirvanu.
U oceanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pjesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
Istrazivala je i dala da bude istrazena. Umjesto glasa, slala je vibracije - tijelom na tijelo. Jezikom umjesto olovke, na kozu umjesto papira, obostrano. Prstima je u njezne dlanove ucrtavala simbole, slala poruke koje su samo ti dlanovi razumjeli. Vrijeme nije postojalo, vazno je bilo upoznati, podijeliti i uzivati.
Vrijeme nije vazno,
samo je zivot vazan.
Svijeca se ugasila nenamjernim dahom.
