četvrtak, 15.09.2011.
Snovi...
Evo, i šta da ja sad radim s ovim blesavim blogom? Ulogiram se nakon nekoliko mjeseci s TOČNIM imenom i TOČNOM lozinkom, a oni mene traže da napravim novi blog??? A ja htjela nazad na onaj stari!!! I sad nemam pojma kako se na njega nazad ulogirat i sad moram novi radit, ma fak ju, madrfakeri... Dođe mi da ubijem nekoga, majke mi... 
UGLAVNOM, meni ponovo došla volja za pisanjem! Pa to je dobro, na neki način, jel? Iako mi je Dragi danas lijepo galantno rekao da ja nemam dovoljno dobar vokabular, s čime me je ubio u pojam, ali nema veze, ubij mi svaku volju i nadu da radim nešto šta me usrećuje, i ja tebe volim, ljubavi...
Inače, moj san, nekad davno u osnovnoj, bio je da pišem knjige i ilustriram ih (stvarno, imam to zapisano u nekom leksikonu!), ali očito do toga neće nikad doći jer mi je vokabular očito zakurac (ispričavam se na jeziku, ali nema ljepšega načina da se izrazim.) Tako da ću se zadovoljavat (ne sexualno, da ne bi netko nešto pomislio >.>) pisanjem bloga kojeg nitko ne čita. 
I tako meni uništena zadnja nada da bih mogla postati netko i nešto, ali dobro, zašto bi Tamara imala snove? Ne, to je zabranjeno, ne smije se maštat ni o čemu, moram cijelo vrijeme stajat čvrsto na zemlji i čuvat sve te pomiješane i zbrkane ideje u svojoj glavi i ne daj bože da ikad itko čuje za njih! (za neke i bolje da ne, vjerujte mi...) Iskreno, namjeravala sam početi pisati roman na netbooku pred neko vrijeme, ali, kao i sve ostalo, od toga nije ostalo apsolutno ništa... Možda, kada budem bila dovoljno spremna i kada mi ideje počnu punit glavu, kao šta ovaj kabel sada puni moj netbook nakon dosta vremena, možda, ali samo možda tada nešto i stavim na papir... Ili Word na netbooku... Tko zna, možda jednoga dana budete moje ime viđali na profilovim policama? A možda i ne? Tko zna, ako jednoga dana usavršim svoj vokabular, možda neću samo sjediti na krevetu i pisati nešto šta nitko ne čita (osim eventualno Patrika i Maje), možda će jednoga dana moj fan tražiti ovaj blog? Ali sve ovo su samo snovi, a ja mislim da je sanjati zdravo. Ne pretjerano, toliko da pobrkaš stvarnost sa snovima, ali ponekad ne škodi, ponekad te to može odvesti na sretnije mjesto, mjesto gdje je sve kako ti želiš, kako si oduvijek željela da bude i pomisliš: 'Nekada sam samo sanjala o ovome...' i nasmiješ se jer shvatiš da snovi ne ostaju uvijek samo snovi, nego se pretvore u najljepšu moguću javu i moraš se uštipnuti i uvjeriti samu sebe da će ovo stvarno potrajati i da te niti jedna budilica, noćna oluja, mačka ispod otvorenog prozora ili pas koji ti uletava u sobu neće probuditi iz tog predivnog sna... Samo trebaš sanjati, truditi se, biti strpljiv, čekati i čekati, i tko zna, možda jednoga dana baš ovaj san o kojemu trenutno sanjaš postane tvoja najljepša java...
- 20:52 -
