|
|
| srpanj, 2009 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
By: .. lilbutevil ..
Blog priča, mislimda je zanimljivije maštati nego i u snovima stajati čvrsto na zemlji jer svu gorčinu i ljutnju mogu izbaciti preko ove priče. Moja pitanja, moje poglede na svijet. Zovem se Agata i za 9 dana ulazim u svijet tinejdžerstva i buntovništva.
Jedna priča s jakom originalnom tematikom
Nadnaravnooo
Jedna velika nesreća u sreći
Jako vjerno opisano:)))
Osjećala sam se mirno. Nisam se tjedan dana vratila u onu kuću. Živim kod Laure. Moje tete. Na drugom kraju grada. Imam svoju sobu jer joj je sin umro pred 2 godine. Teško joj je, ali uspijeva. Ima dobar posao, kolege koji je vole i smatraju ju obitelji. Ja to nikad nisam osjećala od svojih roditelja. Ili brata. Osjećala sam prezir, maltretiranje, samoću. Osjećaj kao i svaki drugi. Osjećala sam se otuđeno zaboravljeno dok sam prolazila kraj njih osjećaj je bio ništavan. Moja soba je bila muška soba. Jedan ormar, blijedo plavi zidovi sa slikama polugolih žena. Vraćala sam se iz trgovine i vidjela onog momka, istog momka sa divnim smiješkom. Osmjehivao se. Hodao je cestom samouvjereno. Pokraj jedne ljepotice. Slične njemu. Srce mi je stalo. Ne, on je moj. U ovih tjedan dana on je u mom umu radio pomutnju. On je taj čiji me osmijeh premda je u mislima ostavljao bez daha, ali odjednom mi se dah počeo skraćivati. Padala sam ne to ne može biti istina. Moj. Moj. Jedina riječ koja mi je u mozgu tutnjala. Moj. Samo moj.
-„Hej, baš sam svojoj divnoj sestrici pričao o onom događaju s lampom nisam trebao“-čula sam glas anđela kako stvara melodiju mojim ušima. Obraćao mi se. Nije me zaboravio. Usporilo mi se disanje.To je on. I stvarno priča sa mnom. Šok. Nevjerica. Poricanje. Tek onda mi se vratilo samopouzdanje. Nije me zaboravio. Sjeća me se. Nezaboravna sam. Htjela sam biti blaža prema njemu.
-„ Pa nisam očekivala vidjeti ovo lijepo lice baš sada. Uljepšao si mi da, ubojico.“-rekla sam se podsmijehom.
-„Iz tvojih usta riječi ubojico zvuče tako čisto i nevino“-rekao je omamljen koliko i ja. Nismo se obazirali na njegovu sestru. Osmijesi na njenom licu su bili slatki i ugodni, ali ne toliko arogantni i svjesni kao ubojičini. Tada sam shvatila ne znam mu ni ime.
-„ Nije li malo čudno da se šećem i odjednom te vidim, ali ti ne znam ime. Ne bi li bilo malo čudno da te oslovim na ubojico?“
-„ Imaš pravo. Ti meni svoje, pa ja tebi svoje. Može?“
-„Znači ko mala djeca u vrtiću. Ja sam Nae Breezeann. Roditelji su mi bili hipiji.“-bili su hipiji ne više sada su dva hladnokrvna stvora koja ne znaju ni ime svoje kćeri koje su joj oni podarili.
-„ Ja sam Milo. Roditelji mi nisu bili hipiji samo su bili malo maštovitiji.“- i počeo se smijati mom imenu. Na glas. Od srca. Divan zvonki smijeh. Odzvanjao je ulicom i mojim ušima. Bio je apsolutno savršen, ali trenutak nije bio. Sestra ga je povukla za rukav i šapnula mu nešto izrazito brzo. Nadnaravno, osjetljivo.
-„Ako smo se sreli jedanput slučajnost, ako smo se sreli dvaput sudbina, ako se sretnemo treći put Bog ima plan s nama“- rekao je pjesnički, i ponosno.
-„ Bravo, pa ti znaš biti i poeta. Dobro si rekao. Bog ima plan.“-rekla sam s pomisli neće on otići od mene ja moram od njega. Okrenula sam se lagano i digla ruku u znak pozdrava.
-„budite pozdravljeni.“ Rekla sam s ironijom u glasu.
-„ Bez brige, Nae Breezeann pozdravljeni smo.“- rekao je s grohotom i prekinuo moju uspomenu na njega jer se stvorila nova. Njega izgovarajući moje ime.
