|
nemogu vjerovati da je prošlo ovoliko vremena da nisam otvorila svoj blog. Istina posla sve više, ljudi sve manje, sama sranja, plaća pala i opće raspoloženje nikad gore. Svi se pitamo šta nas još čeka bojeći se još gore situacije. Ja načelno nisam pesimist ali ipak kad krene nizbrdo bez da vidiš neki napor da se stvar pokrene na bolje kako ne biti. Nisam se ovom nadala. Uz to ni kod muža nije baš sjajno. Isplaćuju im dio plaće a dio im pišu kao dug koji će im isplatiti kad bude bolje. A to će biti kad??? To nitko ne kaže. Ipak muž mi kaže da ako i ostanem nedaj bože bez posla i plaće da me neće izbaciti iz kuće radi mog minulog rada. Naravni tješi me ali meni to uopće nije utješno. Sad tek donekle mogu shvatiti sve one ljude koji su ostali bez posla i sigurnosti |