I to mi je neki život!

09.01.2006., ponedjeljak

Idem ususret u nepoznato, da li sam blizu ili daleko to ne znam

Objavljujem svoj pismeni rad sa mature iz hrvatskog jezika. Možda nekom bude od koristi. Meni je jako drag. Donio mi je četvorku na maturi, usprkos tome što sam kroz cijelu srednju imala dvicu. Pa eto:

Čini mi se prikladno pisati na ovu temu u zadnjim danima srednjoškolskog obrazovanja kada me itekako progone tjeskoba i sumnja u vlastite odabire. Ljudi govore kako treba živjeti na takav način da nakon što završi ne žalimo ni za čime. Posramljena sam i ogorčena što moram reći da sam potratila svoj život čak i prije nego je on započeo. Čitav moj život bio je i još uvijek jest posvećen izbjegavanju odgovornosti. U sljedećih nekoliko dana moram odlučiti u kojem smjeru želim da moj život krene. Puno bih dala da to netko učini umjesto mene. Na kraju će ispasti da zbog uzalud izgubljena vremena neću moći upisati željeni fakultet i probuditi ću se negdje za 40 godina kao netko koga danas ne podnosim. A tko mi je kriv? Je li moglo ikako drugačije? Željela bih isponova. Konobar, još jedna runda. Ali nigdje ne postoji restart gumb. Je li kasno ikada za promjenu? Za bilo kakvu promjenu potrebno je uložiti iznimnu količinu energije. Tu energiju mislim da ne posjedujem. Ja sam kao većina ljudi koji čekaju, čekaju neki izvanredan događaj, božansku intervenciju, goreći grm. Osjećam se kao britanski počasni stražar, onaj u crvenoj uniformi i dlakavoj kapi koji stoji na mjestu i ne miče se dok mu ne dođe smjena. Stojim i ne mrdam, a ljudi me gledaju kao kakvu atrakciju. Neki se smiju, neki čekaju sa mnom dio vremena, no konočno svi odlaze dalje, a ja ostajem opet sama u svojoj statičnosti i čekam. Zanima me je li Isus zadovoljan poslom koji je obavio? Muhamed? Krišna? Netko? Vama pitanje upućujem: ˝Jeste li zadovoljni nama ili smo ipak samo propali pokušaj?˝Promjena je ipak moguća. Samo da navedem primjer. Imam jednog prijatelja, jednog od meni najdražeg, koji umire. Ima bolest od koje mu se gruša krv u žilama. Genetski defekt, nasljeđen od predaka. U jesen mora na operaciju srca, ugrađuju mu prenosnicu. Mora obaviti tu operaciju ako želi doživjeti 20-tu. Rečeno mu je da ima 75% izgleda da neće preživjeti. Sada on mora u par mjeseci ugraditi čitav jedan životni vijek u sebe. On, kao i ja, žali za propuštenim prilikama. No, on ima ono što ja nemam. On ima mjeru da sve može nadoknaditi. Odjedanput on ima nadmoć nad svima jer on zna da umire i čvrsto je odlučio ne propustiti ništa od šarolike životne ponude. Definitivna sigurnost smrti kao da mu je podarila životnu mudrost i samopouzdanje. Konačnost i prolaznost života koju mi zdravi ignoriramo njemu je jedini oksid prema kojemu se ravna. Zavidim mu. On ima svrhu i smisao. Ja sam samo pasivni promatrač na granici vegetiranja. Voljela bih napisati kako sam prosvjetljena, kako znam što mi je činiti, kako ne sutra, već danas mjenjaM narav. Znam samo da nikad nije kasno za promjene. Znam da prošlost i bUdućnost ne postoje. Imamo samo sada i samo sada imamo priliku promjeniti život. Na kraju dva citata. Prvi je citat jednog filozofa kojemu sam zaboravila ime: ˝Tko će to učiniti ako ne ti; kada ćeš to učiniti ako ne sada!?˝ I drugi, pjevača Gorana Bare, koji se oslobodio droge i koji pjesmom kaže : ˝Vrijeme je da se krene, pokreni se, izmjeni se!˝

- 13:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	siječanj, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

O bljogu

Pišem ono kaj mi se neda pisat na papir, jer me bole prsti.

Linkovi, ko to bože

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

mailaj mi mail:
tajchi03@hotmail.com

Tko sam, što sam!?

Ukratko...
Najbolje je onak započet školski -
ko u leksikonima koje sam znala ispunjavati!
Tajana,
19,
brucošica.
Kad odrastem bit ću turistički vodič
ili šofer, lopov i baraba,
bitno da ima veze s putovanjima => moj svijet.
Još jedna stvar, horoskopni znak BIK.
Ukratko...

˝Sreća je jedino što možemo dati drugima, a da je i sami nemamo.˝
(C.Srva)

˝Uvijek se stječu novi prijatelji, a ne treba s njima živjeti iz dana u dan. Kada se stalno gledaju isti ljudi na kraju oni postaju djelom naših života. A kad su postali djelom naših života, požele također i mijenjati naše živote. Ako nismo onakvima kakvima žele da budemo, naljute se. Jer svi ljudi točno znaju kako treba živjeti naš život. A nikad točno ne znaju kako bi trebali živjeti svoj vlastiti život.˝(P.Coelho)