Kad dijete živi s pomajkom ili poočimom - Stranica za upoznavanje
ponedjeljak , 24.12.2018.Grass Ginter - Korakom Raka
Click here: Kad dijete živi s pomajkom ili poočimom
Tanja Perić-Polonijo: Hrvatske narodne uspavanke, pjevanka uz CD, Izdavač Profil, Zg 2001. Pokušao sam ti o tome pričati prije nego što si nas napustio, ali nisi bio u stanju razmišljati o potrebama klana. «12, vukao za crvenkastu bradu.
To se čulo čak i od ljudi koji su se nakon rata od početka pravili uvjerenim antifašistima. Bila je ukočena u njegovim rukama, plačući, njezino malo lice iskrivljeno kao da pokušava biti glasnija od oluje koja je bjesnila vani, njezine sićušne ružičaste šake stisnute od bijesa. Kad je Gabi onda sasvim potajno bila prestala uzimati pilulu te nedvojbeno stajala trudna preda mnom i odvukla me u matični ured, istom što je to derište bilo tu i buduća pedagoginja opet na studiju, bilo mi je jasno kao sunce: Od sada ništa više neće ići.
Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak: - Idi na nastavu, Donale, i nemoj gubiti vrijeme Ijuteći se na to što neupućeni ljudi govore o svojim nadređenima. Sve što se dogodilo poslije, uključujući i sudski postupak, ostavilo je doskora za sobom i počinitelja i žrtvu i dobilo na važnosti.
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821. « - upita netko tko nije ja. Zato što mi je mati neprestano... Zato što kao onda kad se vapaj nadvio nad vodom htjedoh vrištati, a ne mo-goh... Zato što tek sada... Još riječi imaju teškoća sa mnom. Netko tko ne voli izgovore upire prstom u moje zvanje. Još kao mladac - vješt riječima, volonter u jednim Springerovim1 novinama, domalo umješno svladao krivinu, mrcvario se kasnije za »taz«-ove2 retke protiv Springera, pisao zatim sažetke kao plaćenik obavještajnih ureda i dugo vrijeme kao slobodnjak - znao sam, kaže, sve svježe događaje sažeti u članke. Pa može biti, rekoh. No netko poput nas nije učio ništa drugo. I ako sad moram početi odmatati samoga sebe, sve što mi je išlo naopako pripi-sat će se potonuću jednog broda, jer, naime, mati tad bijaše tik pred porodom, jer sam općenito samo slučajno živ. I već sam ponovno nekome na usluzi, no za sada mogu ostaviti po strani svoje majušno »ja«, jer ova priča započela je prije mene, pred više od sto godina, i to u mecklenburškoj prijestolnici Schwerinu, koja se pruža između sedam jezera, koja se sa Schelfstadtom i jednim tornjevitim dvorcem legitimira na razglednicama i koja je, prošavši ratove, vanjštinom ostala neoštećena. Na početku nisam vjerovao da bi jedan od povijesti odavno otpisan mali provincijski grad mogao privući bilo koga osim turista, no onda je polazno mjesto moje priče iznenada postalo aktualno na internetu. Netko bezimen - s podacima, imenima ulica i školskim svjedodžbama što su se odnosile na osobe davao je obavijesti, htio je za sitnog trgovca prošlošću poput mene svakako otkriti bogato nalazište. Još kad su se te stvari pojavile na tržištu, nabavio sam sebi jedan Mac s modemom. Moje zvanje iziskuje to pozivanje informacija što vagabundiraju diljem svijeta. Naučio sam donekle baratati svojim računalom. Ubrzo mi riječi poput browser i hyperlink više nisu bile španska sela. Klikom miša pribavljao sam informacije za uporabu ili za odbacivanje, počeo sam iz hira ili dosade skakati iz jednog chatrooma u drugi i reagirati na najbedastiji junk-mail, zakratko sam bio i na dva porno-sitea, i nakon besciljnog pretraživanja nabasah napokon na homepages u kojima su takozvani prekjučerašnji, ali i novopečeni mladonacisti na stranicama mržnje istakali svoju tupoglavost. I odjednom - s imenom jednog broda kao rječju za pretraživanje - »kliknuo« sam pravu adresu: www. Gotskim slovima nekakva »Družina Schwerin« verglala je sočne parole. Puka naklapanja u svezi s događanjima iz nedavne prošlosti. Više za smijeh negoli za povraćanje. Od tada je utvrđeno čija krv ima svjedočiti. No ne znam još je li se, kao što sam učio, ima odvrtjeti prvo jedan, pa onda drugi i potom ovaj ili onaj životopis ili pak vremenu prije moram iskosa presijecati put, otprilike na način rakova, koji bočnim kretanjem stvaraju privid hodanja natraške, a ipak brzo napreduju. Samo toliko je izvjesno: Priroda ili točnije rečeno Baltičko more svemu je onome što ovdje valja izvijestiti već više od pola stoljeća reklo svoje da i svoj amen. Najprije je na redu netko čiji je nadgrobni spomenik razvaljen. Po završetku škole - srednje obrazovanje - započelo je njegovo bankarsko naukovanje, koje je neupadljivo završio. O tome se ništa nije našlo na internetu. Tamo se samo na upravo njemu posvećenoj web-stranici kao »mučenika« veličalo 1895. Tako su nedostajali podaci o njegovu načetom grkljanu, njegovoj kroničnoj bolesti pluća koja ga je omela da u Prvom svjetskom ratu bude hrabar. I dok je Hans Castrop, mlad čovjek iz hanzeatske kuće, na zapovijed svog pronalazača morao napustiti Začarani brijeg4 da bi na 994. Wilhelm Gustloff našao je posao u jednoj zvjezdarnici kao pomoćnik. Istom što je to istraživačko mjesto pretvoreno u zakladu Saveza švicarskih kantona, promaknut je u tajnika zvjezdarnice, ali mu je ipak ostalo vremena da kao putujući predstavnik društva za osiguranje pokućstva dodatno zarađuje, i tako je sporednim zanimanjem upoznao kantone Švicarske. Istodobno je i njegova žena Hedwig bila marljiva; ispomagala je kao tajnica kod nekog židovskog odvjetnika imenom Moses Silberroth, ali se nije trebala svladavati zbog svog nacionalističkog uvjerenja. Do ovog mjesta činjenice odaju sliku građanskog bračnog para, koji je, međutim, kako će se pokazati, samo hinio način života prilagođen švicarskom smislu za privređivanje; jer na početku prikriveno, a kasnije posve otvoreno — i zato što je poslodavac to dugo podnosio — tajnik zvjezdarnice uspješno r je iskoristio svoj prirođeni talent za organizaciju: stupio je u Partiju, i do početka tridesetšeste medu rajhovskim Nijemcima i Austrijancima koji su živjeli u Švicarskoj pridobio je nekih šesto članova, diljem zemlje ih skupio u mjesne grupe i obvezao pod zakletvom za nekoga koga je Providnost izmisli la kao vodu. Međutim, za zemaljskog grupovodu imenovao ga je Gregor Strasser, koji je bio zadužen za organizaciju stranke. Strasser, koji je pripadao lijevom krilu, nakon što se tridesetdruge iz prosvjeda protiv bliskosti svog Vode s velikom industrijom odrekao svih dužnosti, ubrojen je dvije godine kasnije u Rohmove pučiste i likvidiran od vlastitih ljudi; njegov brat Otto spasio se bijegom u inozemstvo. Gustloff je potom morao sebi potražiti neki novi uzor. Kad je na temelju jednog upita postavljenog u Malom vijeću Graubun-dena neki redarstveni službenik za strance htio od njega saznati kako on to usred Švicarske shvaća svoju službu zemaljskog grupovode NSDAP-a5, kažu da je odgovorio:« Na svijetu najviše volim svoju ženu i svoju majku. Kad bi mi moj Voda zapovijedio da ih ubijem, poslušao bih ga. « Ovaj su citat na internetu osporavali. Takve i druge laži u svojim je podvalama izmislio Židov Emil Ludwig, tvrdilo se u ponuđenom chatroo-mu Družine Schwerin. Štoviše, utjecaj Gregora Strassera na mučenika ostao je i dalje djelotvoran. U svom svjetonazoru Gusdoff je, tvrdilo se, pred nacionalnim stalno isticao ono socijalističko. Doskora su medu chatterima bjesnile borbe različitih krila. Virtualna noć dugih noževa6 tražila je žrtve. No onda je svim zainteresiranim korisnicima interneta dozvan u pamćenje jedan datum koji je imao važiti kao dokaz Providnosti. Ono što sam ja sebi pokušao objasniti kao puki slučaj, funkcionara Gusdoffa je uzdignu-lo u nadzemaljske povezanosti: 30. On stoji tu kao klinastim pismom uklesan u granit. Taj prokleti datum kojim je sve započelo, što se nadasve povećao, dosegao vrhunac, došao do kraja. I ja sam, zahvaljujući majci, datiran na dan nesreće koja se nastavlja; suprotno tome ona živi prema nekom drugom kalendaru i ne priznaje ni slučaj ni slične objasnitelje svega i svačega. «, dovikuje ona, koju nikad posvojno, ne nazivam »moja«, već uvijek samo »mati«. »Mogao se brod krstiti po bilo kome i opet bi bio otišao pod vodu. Htjela bih samo znati što je taj Rus mislio kad je izdao zapovijed da se pošalju one tri stvari - ravno na nas... « Tako ona još uvijek rogobori, kao da od tada nije proteklo more vremena. Razvlače se riječi, mijese rečenice. Za krumpir ona kaže »gomolj«, za skutu »grušalina« i »oslić« kad kuha mladi bakalar u umaku od gorušice. Materini roditelji, August i Erna Pokriefke, koji bijahu iz Koschneidereia7, nazivani su Košnevcima. Ona je, međutim, odrasla u Langfuhru. Ne potječe iz Danziga, već iz tog razvučenog predgrađa što se stalno širi prema polju, iz ulice zvane Elzina ulica, koja je djetetu Ursuli, koju su zvali Tulla, vjerojatno predstavljala dostatan svijet, jer kad priča o onome, kao što to kaže mati, »što je bilo pred mnogo ljeta«, onda se, doduše, tu često radi o zabavi pri kupanju na obližnjoj plaži Baltičkoga mora ili sanjkanju u šumama južno od predgrađa, no najčešće svoje slušatelje sili na dvorište najamne kuće u Elzinoj ulici 19 i odande, pokraj psa ovčara na lancu, Harasa, u stolariju kojoj su radni šum određivale kružna i tračna pila, glodalica, tokarski stroj i jedna velika blanjača s prigušivačem zvuka. »Još kao mlada cura smjela sam miješati koštano ljepilo u loncu... « Zato je dijete Tulla, gdje god stajala, ležala, hodala, trčala ili čučala negdje u kutu, širila onaj legendarni vonj koštanog ljepila. Nije čudo, dakle, da je mati, kad smo se odmah poslije rata smjestili u Schwerinu, izučila stolarski zanat u Schelfstadtu. Kao »preseljenici«, kako se to zvalo na Istoku, odmah su joj dodijelili naučničko mjesto kod jednog majstora, čija je ruševna radionica sa četiri blanjače i stalno grgoljećim ljepilom slovila kao starosjedilačka. Odande nije bilo daleko do Ulice Lehm, gdje smo ja i mati imali nad glavom krov od katranaste ljepenke. No da nakon nesreće nismo na kopno došli u Kolbergu, da nas je torpedni čamac Lav štoviše doveo u Travemiinde ili Kiel, dakle na Zapad, mati bi kao »istočni izbjeglica«, kako se to tamo nazivalo, također zasigurno postala stolarskom naučnicom. Ja kažem slučaj, dok je ona od prvog dana mjesto našeg prisilnog smještaja smatrala predodređenim. »I kad je točno taj Rus, koji je bio kapetan na podmornici, imao rođendan? Pa ti inače znaš sve točno u dlaku... « Ne, tako kao kod Wilhelma Gustloffa - i kao ono što sam skinuo s in-terneta - ja to ne znam. Bio sam u mogućnosti iščeprkati samo godinu rođenja i još nekoliko činjenica i pretpostavki, ono što novinari nazivaju pozadinskom gradom. Alexander Marinesko rođen je 1913. Njegova mati podrijetlom je iz Ukrajine. Otac je bio Rumunj i svoju iskaznicu potpisao je još kao Mari-nescu prije nego što je zbog pobune osuđen na smrt, ali je u posljednjoj minuti uspio pobjeći. Njegov sin Alexander rastao je u lučkoj četvrti. I kako su u Odesi Rusi, Ukrajinci i Rumunji, Grci i Bugari, Turci i Armenci, Cigani i Židovi živjeli jedni uz druge, govorio je nekom mješavinom svakojakih jezika, no unutar njegove momačke bande mora da su ga razumjeli. Ma koliko se kasnije trudio 1 govoriti ruski, nikad mu nije polazilo za rukom da svoj jidiškim umecima prošaran ukrajinski očisti od očevih rumunjskih psovki. Kad je već bio dočasnik na trgovačkom brodu, ismijavali su ga zbog njegova šatrovačkog jezika; no tijekom godina vjerojatno je mnoge napustio smijeh, ma koliko komično su u kasnije vrijeme mogle zvučati zapovijedi zapovjednika podmornice. Vrteći godine unatrag, sedmogodišnji Alexander mora da je s prekomorskog keja gledao kako preostale trupe »bijelih« i borbom izmučeni ostatak britanskih i francuskih intervencionističkih armija, bježeći naglo, napuštaju Odesu. Zakratko potom doživio je ulazak »crvenih«. Događale su se čistke. Onda je građanski rat gotovo prošao. I kad su nekoliko godina kasnije strani brodovi opet smjeli pristajati u lučke bazene, dečko je - kažu -izdržljivo, a doskora i vrlo spretno ronio za kovanicama što su ih lijepo odjeveni putnici bacali u bočatu vodu. Njegov čin pokrenuo je nešto što je dokazalo privlačnu snagu i nije se dalo zaustaviti. Budući da je htio ne htio nekoga iz Schwerina učinio mučenikom pokreta, a mladića iz Odese junakom baltičke flote s ordenom crvene zastave, za sve vrijeme ne gine mu optuženička klupa. Takve i slične optužbe pročitao sam, postavši u međuvremenu pohlepan, u uvijek jednako potpisanom homepageu: »Židov je pucao... « Manje je jednoznačno, kao što u međuvremenu znam, naslovljen jedan polemički spis što ga je partijski drug i rajhovski govornik Wolfgang Die-werge dao objaviti u nakladi Franz Eher, Miinchen8 godine 1936. Po logici ludila Družina Schwerin nije znala objaviti više od onoga što je navodio Diewerge: »Na ruti očišćenoj od mina kod Stolpmiindea nikada ne bi bilo došlo do najveće pomorske katastrofe svih vremena da nije bilo Zidova. « U chatroomu se moglo u tom malo na njemačkom malo na engleskom smućkanom blebetanju ipak pročitati da je Diewerge uskoro nakon početka rata bio intendant državne radio-postaje Danzig, jedan drugi znao je nešto o njegovim djelatnostima za vrijeme poraća; navodno je, povezan s drugim nacističkim glavešinama, kao na primjer s kasnijim zastupnikom FDP-a9 u saveznom parlamentu Aschenbachom, potkopao sjevernorajnsko-westfalske liberale. Također je, dopunio je netko treći, bivši nacionalsocijalistički stručnjak za propagandu tijekom sedamdesetih godina u korist FDP-a održavao bešumni uređaj za pranje dobrovoljnih priloga10, i to u Neuwiedu na Rajni. Napokon su se u do ruba pun chatroom ipak još ugurala pitanja o počinitelju iz Davosa, na koja su jasni odgovori stavili točku. Četiri godine stariji od Marineska i četrnaest godina mladi od Gustloffa, rodio se 1909. Kod kuće se govorilo hebrejski i njemački, u školi je David učio govoriti i pisati srpski, no osjetio je i svakodnevnu mržnju spram Židova. Ovdje se samo pretpostavlja: on se uzalud trudio nositi se s time, jer mu konstitucija nije dopuštala snažnu obranu, a vješta prilagodba prilikama bijaše mu mrska. S Wilhelmom Gustloffbm imao je David Frankfurter nešto zajedničko samo u jednome: dok je onaj bio prikraćen svojom plućnom bolešću, dotle je ovaj od djetinjstva patio od kroničnog zagnojenja koštane srži. No dok je Gustloff svoju boljku ubrzo izliječio u Davosu te kasnije kao zdrav partijski drug postao valjanim, bolesnom Davidu nisu mogli pomoći nikakvi liječnici; uzalud je morao pretrpjeti pet operacija; beznadan slučaj. Možda je baš zbog bolesti započeo studij medicine; po savjetu obitelji u Njemačkoj, gdje su već studirali njegov otac i otac njegova oca. Stalno bo-ležljiv te stoga sa slabom sposobnošću koncentracije, pao je, kažu, na fizici i na kasnijim ispitima. Onda je - kao što se nedavno slavilo na internetu - tog triput prokletog datuma započela godina preuzimanja vlasti. Strastveni pušač David doživio je u Frankfurtu na Majni ono što se ticalo njega i drugih studenata. Vidio je kako se spaljuju knjige židovskih autora. Njegovo studentsko mjesto u laboratoriju odjednom je obilježila Davidova zvijezda. Na svojoj koži osjetio je nalet mržnje. Studenti koji su iz svega grla sebe ubrajali u arijsku rasu ružili su njega i druge. Zato je pobjegao u Švicarsku i u Bernu, tobožnjem sigurnom mjestu, nastavio je roditeljima pisati vedra i pozitivnim raspoloženjem prožeta pisma što su zavaravala oca koji je plaćao njegovo uzdržavanje. Kad mu je godinu dana potom umrla mati, prekinuo je studij. Možda zato da bi potražio oslonac kod rođaka odvažio se na još jedno putovanje u Rajh - gdje je u Berlinu nedjelotvorno gledao kako mu je strica koji je kao i njegov otac bio rabin neki mlad čovjek, vičući glasno »Zidove, hep, hep! «12, vukao za crvenkastu bradu. Slično stoji i u romanesknom spisu Emila Ludwiga »Smrt u Davosu«, što ga je taj uspješan autor 1936. Družina u Schwerinu na svojoj webstranici to opet nije znala bolje, ali zato drukčije, uzevši ponovno za riječ partijskog druga Diewergea, budući da on u svom izvještaju kao svjedok citira rabina dra Sa-lomona Frankfurtera koga je saslušavalo berlinsko redarstvo: »Nije istina da me je za bradu koja je uostalom crna, a ne crvena vukao neodrastao mladić, vičući pritom: 'Židove, hep, hep! David 1 Frankfurter vratio se, međutim, u Bern i mora da je zbog više razloga bio očajan. Prvo, ponovno je započelo njegovo do tada neuspjelo studiranje, drugo, ionako je, pateći tjelesno od trajnih bolova, patio zbog smrti majke. Osim toga, njegov kratak posjet Berlinu izazvao je u njega tjeskobu kad je u domaćim i stranim novinama pročitao izvještaje o koncentracijskim logorima u Oranienburgu i Dachauu i drugdje. Tako mora da mu se koncem tridesetpete pojavila i ponavljala pomisao na samoubojstvo. Kasnije kad je sudski proces bio u tijeku, u stručnom mišljenju što ga je naručila obrana stajalo je: »Frankfurter je iz unutarnjih duševnih razloga osobne naravi došao u psihološki neodrživu situaciju koje se morao osloboditi. Njegova depresija rodila je ideju o samoubojstvu. Međutim, svakome imanentan nagon za samoodržanjem skrenuo je metak od sebe na drugu žrtvu«. Na internetu nije na to bilo domišljatih komentara. No sve više me obuzimala sumnja da se pod fingiranom adresom www. Netko tko je kao i ja nakoso njuškao za vonja-vim obilježjem13 i sličnim izlučevinama povijesti. To sam bio i ja kad mi je germanistika postala ubitačno dosadnom, a publicistika na institutu Ono Suhr odveć teorijskom. U početku, kad sam napustio Schwerin i potom iz Istočnog Berlina brzom gradskom željeznicom prešao u Zapadni. Berlin, još sam se, kao što sam na rastanku obećao majci, prilično trudio i bubao kao štreber. Bilo mi je -malo prije izgradnje Zida14 - šesnaest i pol godina kad sam primirisao slobodu. Stanovao sam u Schmargendorfu blizu Rosenecka kod materine školske drugarice Jenny, s kojom je navodno doživjela mnogo ludih stvari. Imao sam svoju sobu s krovnim prozorom. Bijaše to zapravo jedno lijepo doba. Mansardni stan tetke Jenny u Karlbadskoj ulici izgledao je kao izba za lutke. Na stolicama, konzolama, pod staklenim zvonima stajale su porculanske figurice. Najčešće plesačice u tutu-suknjici, stojeći na vršcima papučica. Neke u riskantnom položaju, sve s malenom glavicom na dugačkom vratu. Kao mlada cura tetka Jenny bila je balerina i prilično čuvena, dok joj pri jednom od mnogih zračnih napada koji su rajhovsku prijestolnicu sve više sravnjivali nisu osakaćena oba stopala, tako da mi je sad šepesajući, a sad opet s još uvijek gracioznim pokretima ruku, uz popodnevni čaj servirala svakojake grickalice. I slično lomnim figuricama u smiješnoj mansardi njena mala pokretljiva glava na sad suhom vratu stalno je pokazivala osmjeh, koji kao da je bio zaleđen. Također je često drhturila i pila puno vruće limunade. Rado sam stanovao kod nje. A kad je govorila o svojoj školskoj drugarici — »Moja draga Tulla nedavno mi je tajnim putem poslala pisamce... « - časomice sam dolazio u napast da mater, to prokleto žilavo đubre, malo zavolim; no onda me opet živcirala. Njezini iz Karlbad-ske ulice u Schwerinu prokrijumčareni kasiberi sadržavali su gusto nabacane, podvučene i do bezuvjetnosti pojačane opomene, koje su me, upotrijebivši materine riječi, imale »gnjaviti«: »On mora učiti, učiti! Zato, samo zato sam dečka poslala na Zapad, da nešto napravi od sebe... « U njihovoj doslovnosti koja mi se gnijezdila u uhu to je značilo: »Ja živim još samo zato da moj sin jednoga dana bude mogao svjedočiti«. I kao glasnogovornik svoje prijateljice tetka Jenny me opominjala blagim glasom, koji je, međutim, uvijek pogađao glavnu stvar. Nije mi preostalo ništa drugo nego bubati marno. Tada sam s jednom hordom ostalih prebjega iz istočne republike mojih godina pohađao gimnaziju. U predmetima pravna država i demokracija morao sam puno toga nadoknaditi. Uz engleski je došao francuski, ali zato više nije bilo ruskog. Počeo sam shvaćati kako, zahvaljujući kontroli nezaposlenosti, funkcionira kapitalizam. Nisam bio odličan đak, ali ono što je mati od mene tražila, napravio sam: položio sam maturu. I inače, u svemu što se usput zbivalo s djevojkama, stajao sam prilično dobro i nisam čak oskudijevao u novcu, jer mi je mati, kad sam s njezinim blagoslovom prebjegao klasnome neprijatelju, dala još jednu adresu na Zapadu: »To je tvoj tata, tako bar mislim. On mi je bratić. Taj me je napumpao, prije nego je morao u soldačiju. On to tako misli. Piši mu jednom kako ti ide, kad budeš preko... « Ne valja uspoređivati. No što se tiče novca, uskoro mi je krenulo kao Davidu Frankfurteru u Bernu, kome je daleki otac mjesečno polagao popriličnu svotu na račun u Švicarskoj. Materin bratić - pokoj mu vječni - zvao se Harry Liebenau, bio je sin stolarskog majstora u negdašnjoj Ulici Lehm, od kraja pedesetih živio u Baden-Badenu i kao urednik za kulturu na Južnonje-mačkom radiju pripremao je noćni program: lirika prije ponoći, kad bi slušale još samo schwarzwaldske jele. Kako nisam htio trajno biti na kosti materine školske drugarice, odmah sam u jednom zgodnom pismu iza završne fraze: »Tvoj tebi nepoznati sin« lijepo i čitljivo obznanio broj svog računa. Očigledno predobro oženjen, nije, doduše, odgovorio, ali je točno svaki mjesec teška srca plaćao daleko više od najniže alimentacije, okruglo dvjesta markica, što je tada bio dobar novac. O tome tetka Jenny nije ništa znala, no vjerojatno je poznavala materina bratića Harrvja, makar samo površno, kako mi je naletom crvenila na licu kao u lutke više priznala negoli rekla. Početkom šezdesetsedme, uskoro nakon što sam odmaglio iz Karlbadske ulice, preselio u Kreuzberg i potom odbacio studij te počeo raditi u Sprin-gerovom »Morgenpostu« kao volonter, prestala je novčana blagodat. Svom ocu-platiši nakon toga nikada više nisam pisao, najviše jednom božičnu 1 čestitku, više ne. Pa i zašto bih. Zaobilaznim putem mati mi je na jednom kasiberu natuknula: »Njemu ne moraš previše zahvaljivati. Zna on već zašto mora pljunuti lovu... « Otvoreno mi tada nije mogla pisati, jer je u međuvremenu u jednom velikom pogonu u narodnom vlasništvu vodila stolarsku brigadu koja je planski proizvodila namještaj za spavaće sobe. Kao drugarica nije smjela održavati veze na Zapadu, zacijelo ne sa svojim sinom koji je pobjegao iz istočne republike, koji je u kapitalističkom borbenom tisku najprije pisao kratke a onda poduže članke protiv komunizma sa zidom i bodljikavom žicom, što joj je zadavalo dosta poteškoća. Pretpostavljao sam da materin bratić nije želio više plaćati zato što sam ja, umjesto da studiram, pisao za Springerove huškačke listove. U neku ruku imao je i pravo na svoj usrano liberalan način. Onda sam uskoro nakon atentata na Rudija Dutschkea15 otišao od Springera. Od tada sam bio podosta lijevo nastrojen. Kako se tad puno toga događalo, pisao sam za veći broj poluprogresivnih listova i prilično dobro živio, čak i bez triput veće alimentacije. Taj gospodin Liebenau ionako nije bio moj otac. Njega je mati samo gurnula u prvi plan. Od nje znam da je urednik noćnog programa krajem sedamdesetih, još prije nego što sam se oženio, umro od kljenuti srca. Bio je materine dobi, nešto iznad pedeset. Od nje sam u zamjenu dobio imena drugih muškaraca koji bi, kako reče, došli u obzir kao očevi. Jednoga za koga se pretpostavlja da je mrtav mora da su zvali Joachim ili Jo-chen, a jednog već postarijega, koji je navodno otrovao dvorišnog psa Ha-rasa, Walter. Ne, ja nisam imao pravoga oca, već samo izmjenjive fantome. Tri junaka koji bi mi sada imali biti važni stajala su bolje u tom pogledu. Mati svakako ni sama nije znala tko ju je obremenio kad su je s roditeljima prijepodne 30. Onaj po kome je brod kršten mogao je kao oca navesti jednog trgovca, Hermanna Gustloffa. A onoga kome je uspjelo potopiti prenakrcani brod, budući da je kao dečko pripadao lopovskoj bandi koja se navodno zvala »Blatnve«, prilično često je u Odesi batinao otac Marinesko, što mora da je bila osjetna očinska potpora. A David Frankfurter, koji se putujući iz Berna u Davos pobrinuo za to da se brod mogao nazva ti po jednom mučeniku, imao je za oca čak pravoga rabina. Ali i ja koji nemam oca najzad sam postao ocem. Što li je mogao pušiti? Juno, poslovično okruglu cigaretu? Možda, slijedeći modu, one sa zlatnim usnikom? Ne postoji slika na kojoj je on kao pušač, osim jedne novinske fotografije koja ga koncem šezdesetih godina, za vrijeme napokon kratko odobrena boravka u Švicarskoj, predstavlja s tim tinjajućim štapićem kao starijeg gospodina koji će ubrzo za putu iz Berna za Davos, Wilhelm Gustloff nalazio se na organizacijskom putovanju. Tijekom tog putovanja posjetio je više mjesnih grupa NSDAP-a u inozemstvu i osnovao nova povjerenstva Hitlerove mladeži i Saveza njemačkih djevojaka, skraćeno BDM. Kako je njegovo putovanje bilo u tijeku koncem siječnja, bit će da je u Bernu i Ziirichu, Glarusu i Zugu pred raj-hovskim Nijemcima i Austrijancima svaki put održao ushićujući govor u povodu treće obljetnice preuzimanja vlasti. Budući da mu je već prethodne godine njegov poslodavac, zvjezdarnica, na izričit zahtjev socijaldemokratskog zastupnika bio dao otkaz, slobodno je mogao raspolagati svojim vremenom. Bilo je, doduše, stalnih unutaršvicarskih prosvjeda zbog njegovih agitatorskih aktivnosti - u lijevim novinama nazivali su ga »diktator iz Da-vosa« i Nacionalno vijeće Bringolf tražilo je njegov izgon - ali u kantonu Graubunden kao i u cjelokupnom savezu nalazio je dovoljno političara i činovnika koji su ga potpomagali - ne samo novčano. Uprava lječilišta Davos redovito mu je kao slučajno dostavljala popise imena pridošlih lječilišnih gostiju, od kojih je on rajhovske Nijemce nakon toga, dokle god je trajalo liječenje, ne samo pozivao na partijske priredbe, nego i zahtijevao da dolaze; neopravdano nepojavljivanje bilježilo se poimence i dojavljivalo nadređenim mjestima u Rajhu. U vrijeme dok je student koji je pušio putovao željeznicom, a koji je u Bernu bio zatražio jednosmjernu, a ne povratnu kartu, dok se kasniji mučenik potvrđivao u službi svoje stranke, brodski dočasnik Alexander Mari-nesko već je iz trgovačke mornarice bio prešao u crnomorsku flotu s ordenom crvene zastave, u čijoj je nastavnoj diviziji polazio navigacijski tečaj i usavršio se za upravljača podmornice. Istodobno je bio član omladinske organizacije Komsomol i potvrdio se - što je u službi nadoknađivao učinkom - kao pijanac u slobodno vrijeme; na brodu nikada nije imao bocu u ruci. Doskora je Marinesko kao navigacijski časnik dodijeljen jednoj podmornici, Sch 306 Pische; ova ubrzo potom u more porinuta brodska jedinica je nakon početka rata, kad je Marinesko na jednoj drugoj podmornici već bio časnik, naletjela na minu i potonula sa cjelokupnom posadom. Iz Berna preko Ziiricha, zatim pokraj različitih jezera. Partijski drug Diewerge u svome spisu koji naknadno ocrtava put studenta medicine nije se zadržao na opisu krajobraza. A i pušač cigarete na cigaretu u trinaestom semestru vjerojatno je uočio samo malo od gorskih lanaca što su mu dolazili ususret i naposljetku suzili obzorje, u najboljem slučaju neku kuću, stablo i brijeg pokriven snijegom te svjetlosne promjene pri prolazu kroz tunele. Početkom godine koja je imala ući u povijest kao godina berlinske olimpijade, fašistička Italija još nije bila pobijedila daleko carstvo negusa Abesiniju, a u Španjolskoj nazirala se ratna opasnost. U Rajhu je napredovala gradnja državnog autoputa, a u Langfuhru majci je bilo tek osam i pol godina. Dvije godine prije toga prilikom kupanja u Baltičkom moru bio se utopio njezin brat Konrad, gluhonijemi kuštravac. On je bio njezin brat-ljubimac. Zato je četrdesetšest godina kasnije moj sin morao na krštenju dobiti ime Konrad; no općenito ga zovu Konny, a u pismima njegove djevojke Rosi oslovljava se kao »Conny«. U Diwergea stoji da se zemaljski grupovođa, umoran od uspješnog puta kroz kantone, vratio 3. Frankfurter je znao da će on stići u Davos 3. Osim dnevnih novina redovito je čitao i partijski list »Der Reichsdeutsche« što ga je izdavao GustlofF, u kome su stajali pribilježeni termini. David je znao skoro sve o svom ciljnom objektu. On ga je potpuno inhalirao u sebe. No je li znao da je godinu prije bračni par GustlofF od ušteđevine dao sebi u Schvverinu sagraditi kuću od prepeke, brižljivo namještenu za planirani povratak u Rajh? I da su oboje svesrdno željeli imati sina? Kad je student medicine stigao u Davos, pao je novi snijeg. Na snijeg je sjalo sunce i lječilište je izgledalo kao na razglednicama. Putovao je bez prtljage, no ipak sa čvrstom namjerom. Iz dnevnika »Basler Nationalzeitung« izrezao je fotografiju Gustloffa u uniformi: muškarac visoka rasta koji se trudio odlučno gledati i koji je zbog ispale kose imao visoko čelo. Frankfurter je odsjeo u Lavu. Morao je čekati do utorka, 4. Taj dan u tjednu u Židova se zove »ki tow« i slovi kao sretan dan; informacija koju sam našao na internetu. Na sad mi već prisnom homepageu tog datuma se spominjao mučenik. Pušeći u sjaju sunca na snijegu kojega je gornji sloj bio smrznut. Svaki korak je škripio. U ponedjeljak je bilo razgledavanje grada. Ponovno na promenadi lječilišta tamo-amo. Kao gledatelj medu gledateljima neupadljiv na jednoj hokejaškoj utakmici. Neusiljeni razgovori s gostima lječilišta. Dah se bijelio pred ustima. Sve je bilo pripremljeno. S jednim bez poteškoća kupljenim revolverom vježbao je u blizini Berna na streljani Ostermundigen, što je bilo dozvoljeno. Ma koliko pobolijevao, njegova ruka pokazala se mirnom. U utorak mu je, sada na licu mjesta, pomogao otpornom bojom ispisan putokaz »Wilhelm GustlofF NSDAP«: od promenade lječilišta cesta se 17 razdvajala »Kod perivoja« i vodila do kuće broj tri. Plavkasto ožbukano zdanje s niskim krovom na čijem je oluku visjela ledena svijeća. Mali broj uličnih lanterni suprotstavljao se večernjoj tami. Toliko što se tiče pogleda izvana. Daljnje pojedinosti ostale su beznačajne. O tijeku čina izjavu su kasnije dali samo počinitelj i udovica. Uvid u unutrašnjost dotičnog dijela stana dobio sam na slici koja je na spomenutom homepageu imala ilustrirati uvučeni tekst. Fotografija je očito napravljena poslije čina, jer tri svježa buketa cvijeća na stolovima i na komodi i jedna rascvala lončanica prostoru daju izgled spomen-sobe. Nakon zvuka zvonca otvorila je Hedwig Gustloff. Jedan mlad muškarac, za kojega je kasnije izjavila da je imao blage oči, zamolio je za razgovor sa zemaljskim grupovodom koji je stajao u hodniku i telefonski razgovarao sa stranačkim drugom drom Habermannom iz povjerenstva Thun. U prolazu Frankfurter je navodno načuo riječ »židovske svinje«, što je gospoda Gustloff kasnije osporavala: Taj izbor riječi bio je stran njezinom suprugu, mada je rješenje židovskog pitanja smatrao neodgodivim. Odvela je posjetitelja u radnu sobu svoga muža i zamolila ga da sjedne. Nije posumnjala ni u što. Često su dolazili nenajavljeni molitelji, medu njima u nevolju zapali istomišljenici. Student medicine koji je sjedio u kaputu sa šeširom na koljenima s fotelje je vidio pisaći stol, zatim sat u blago zaobljenom drvenom kućištu, iznad sata počasni bodež SA-a16. Iznad i bočno od počasnog bodeža bilo je u nepravilnom rasporedu više slika Vode i rajhovskog kancelara, crnobijeli i šareni sobni ukras. Nije bilo moguće uočiti nijednu sliku pred dvije godine ubijenoga mentora Gregora Strassera. Sa strane model neke jedrilice, vjerojatno Gorch Fock. Fotografirano rezano cvijeće na pisaćem stolu vjerojatno je već prije izvršenog čina ispunjavalo vazu koju je gospoda Gustloff s ljubavlju aranžirala u znak pozdrava mužu nakon naporna puta, usto i kao zakašnjeli rođendanski pozdrav. Na pisaćem stolu sitne stvari i puno nemarno složenih papira: možda izvještaji mjesnih grupa iz kantona, zacijelo prepiska sa službenim mjestima u Rajhu, vjerojatno nekoliko prijetećih pisama koja su nedavno pristigla poštom; no Gustloff je bio odbio zaštitu redarstva. Stupio je u sobu bez žene. Kršan i zdrav, jer godinama već nije imao tuberkulozu, pošao je u civilnoj odjeći prema posjetitelju koji se nije podigao iz fotelje, nego je odmah čim je izvadio revolver iz džepa zimskoga kaputa pucao sjedeći. Naciljani hici su na grudima, vratu i glavi zemaljskog grupovode napravili četiri rupe. Bez krika se srušio ispred uokvirenih slika 1 svoga Vode. Odmah potom u sobi se našla njegova žena, vidjevši najprije u pravcu pucnja još usmjereni revolver, potom svoga oborenog muža koji je, dok se priginjala nada nj, stao krvariti iz svih rana. David Frankfurter, putnik bez povratne karte, stavivši šešir na glavu, neometen od zaplašenih sustanara kuće, napustio je mjesto svoga promišlje-nog čina, lutao neko vrijeme uokolo po snijegu, pritom više puta pao; znajući telefonski broj za poziv u hitnim slučajevima, u jednoj telefonskoj govornici optužio je sebe kao počinitelja, pronašao najzad najbližu dežurnu redarstvenu postaju i predao se kantonalnom redarstvu. U zapisnik dežurnog službenika dao je najprije sljedeću rečenicu i kasnije je ponovio pred sudom, ne mijenjajući je: »Pucao sam, jer sam Židov. Potpuno sam svjestan svoga čina i nipošto se ne kajem. « Potom je tiskano mnnoštvo papira. Ono što se kod Wolfganga Diewer-gea naziva »kukavičkim ubojstvom«, u romansijera Emila Ludvviga preraslo je u »borbu Davida protiv Golijata«. Pri ovoj suprotnoj ocjeni ostalo se sve do digitalno umrežene sadašnjosti. Sve što se dogodilo poslije, uključujući i sudski postupak, ostavilo je doskora za sobom i počinitelja i žrtvu i dobilo na važnosti. Junaku biblijskog formata koji je s jednostavno obrazloženim činom htio pozvati svoj mučeni narod na otpor stajao je nasuprot mučenik nacionalsocijalističkog pokreta. Obojica su imali ući u knjigu povijesti u natprirodnoj veličini. Počinitelj je, međutim, doskora dospio u zaborav; ni mati, dok je još bila dijete i kad su je zvali Tulla, nikad ništa nije čula o nekakvu ubojstvu i ubojici, već samo bajkovite stvari o brodu koji je blistao bjelinom i krcat radosnim ljudima išao na duge i kratke plovidbe za udrugu koja se zvala »Kraft durch Freude«. Radilo se o Kleistu, Grabbeu, Biichneru, samim genijima u bijegu. »Između klasike i moderne« zvalo se jedno od njegovih predavanja. Sviđao sam se sebi medu mladim literatima i još mladim knjižarkama u konobi Waitzkeller, gdje se čitalo nedovršene tekstove i o njima raspravljalo. U Carmerovoj ulici sam čak pohađao i tečaj po američkom modelu kreativnog pisanja. Dvana-estak uzdanica, talenti bijahu tamo. U mene zacijelo nije dospjelo do te razine, uvjeravao me jedan od docenata, koji je nas početnike s temama poput »telefonskog dušobrižništva« htio potaknuti na epsku zamisao. U mene je možda dosezalo do kolportažnog romana. No sad me ipak izvukao iz poto-nuća: podrijetlo moje sfušane egzistencije jedinstven je događaj, egzemplaran i stoga vrijedan pričanja. Neki talenti od onda već su mrtvi. Dvojica-trojica izišla su na glas. Suprotno tome, moj nekadašnji docent čini se da je bezuspješno pisao, jer me inače ne bi bio angažirao kao ghostvvritera. No ja neću dalje korakom raka. Zapinje - rekoh mu - ne isplati se. Bile su to samo dvije lude, jedan kao i drugi. Baš mi se on žrtvovao, kako bi svom narodu pružio primjer za junački otpor. Zidovima nakon tog ubojstva nije bilo ni za mrvu bolje. Teror je bio zakon. I kad je dvije godine kasnije Židov Herschel Grunspan u Parizu ustrijelio diplomata Ernsta von Ratha, odgovor bijaše rajhovska Kristalna noć20. A što je nacistima, pitam se, donio jedan mučenik više? Lijepo, jedan brod kršten je po njemu. I ponovno sam na tragu. Ne zato što mi je Stari za vratom, već više zbog toga što je mati uporno ostajala pri svojemu. Još u Schwerinu, gdje sam, kad god se nešto svečano predavalo javnosti, s maramom oko vrata i u plavoj košulji morao lakrdijati uokolo, stalno me gnjavila: »Kako je mrzlo bilo more i kako su dječica sva bila glavicama prema dolje. To si nam dužan kao sretno preživjeli. Jedanput ću ti pričati potanko, i onda ćeš zapisati... « Ali ja nisam htio. Ta nitko nije htio o tome ni čuti, tu na Zapadu ne, a na Istoku uopće ne. Gustloffi njegova prokleta priča desetljećima bijahu tabu, u neku ruku za cijelu Njemačku. Mati mi usprkos tome nije prestajala dosađivati putem kurirske pošte. Kad sam odbacio studij i naginjući prilično udesno počeo pisati za Springera, mogao sam pročitati: »On je revanšist. On se zalaže za nas protjerane. On će to zasigurno tiskati u nastavcima, tjednima... « I kasnije, kad su mi »taz« i drugi lijevi gnjavatori išli na živce, tetka Jenny bi mi, uvijek kad bih s njom bio za stolom uz šparoge s mladim krumpirom u Habela na Rosenecku, uz desert isporučivala materine opomene: »Moja draga prijateljica Tulla još uvijek polaže u tebe velike nade. Poručuje ti neka ti to ostane sinovskom dužnošću da napokon izvijestiš cijeli svijet... « No ja sam i dalje šutio. Nisam dao da me prisiljavaju. Sve te godine kad sam kao slobodnjak objavljivao podulje članke za časopise o prirodi, kao na primjer o biodinamičkom uzgoju povrća i zaštiti okoliša u njemačkim šumama, pa i ispovijesti na temu »Nikad više Auschwitz«, uspijevalo mi je isključiti okolnosti moga rođenja, dok koncem siječnja devedesetšeste nisam najprije kliknuo desnoradikalni stormfront homepage21, uskoro potom naišao na nekoliko stvari koje se odnose na Gustloffa i potom na web-strani-ci www. Napravio sam prve bilješke. Htio sam znati kako je moguće da ta provincijska veličina - i to od ona četiri hica u Davosu - odnedavna mami surfere. Usto vješto sačinjeni homepage. Montirane fotografije schwerinskih lokaliteta. Između toga zgodne upitne rečenice: »Želite li nešto više saznati o našem mučeniku? Da vam napravimo dio po dio njegove story? Kladio bih se da tu netko pliva solo po inter-netu. Ovom govnosmede izniklom sjemenu kao nagnojena gredica služila je jedna te ista glavica. Činilo se zgodnim i nije čak ni bilo glupo ono što je taj zvekan stavio na mrežu o »Kraft durch Freude«. Fotografije nasmijanih putnika brodom na godišnjem odmoru. Radosti kupanja na plažama otoka Riigena. O tome je mati, naravno, znala malo. »Kraft durch Freude« u nje je uvijek glasilo »Kaadeef«. U langfuhrskim kinematografima kao desetgodišnja-kinja u »žurnalu popraćenom zvucima foksa« vidjela je ovo i ono, ali i naš »Kaadeef« brod prilikom njegove prve plovidbe. Osim toga, otac i mati Pokriefke, on kao radnik i partijski drug, ona kao članica organizacije »NS-Frauenschaft«22, bili su u ljeto tridesetdevete na Gustloffu. Jedna mala grupa iz Danziga — tada još slobodna država - smjela je putovati uz posebno odobrenje za Nijemce u inozemstvu, takoreći u posljednjoj minuti. Cilj sredinom kolovoza bili su fjordovi Norveške, prekasno za ponoćno sunce kao dodatak. Kad sam bio dijete, mati me je, kad je to vječno trajno potonuće opet jednom bilo nedjeljna tema, svom predanošću na langfuhrskom uvjeravala kako joj je njen otac oduševljeno pričao o grupi Norvežana u narodnim nošnjama i njhovim narodnim plesovima izvedenim na palubnom sunčali-štu KdF-broda. »A moja mama nije mogla prestati sanjati o bazenu koji je cijeli bio opločen šarenim slikama, u kojemu su poslije gusto zbijene morale čučati sve mornaričke pomoćnice, dok taj Rus nije sa svojim drugim torpedom točno tu od tih mladih puca napravio pire... « No Gustloffse nije počeo ni graditi, a kamoli da bi bio porinut u more. Osim toga, moram se vratiti unatrag, jer su nadležni suci u kantonu Grau-biinden, tužitelj i branitelji odmah nakon smrtonosnih hitaca stali pripremati proces protiv Davida Frankfurtera. Postupak se trebao riješiti u Churu. Kako je počinitelj priznao svoj čin, moglo se računati da suđenje neće dugo trajati. U Schwerinu su, međutim, počeli organizirati svečanosti koje su naređene sa samoga vrha, a imale su se održati odmah nakon prijevoza posmrtnih ostataka i urezati u sjećanje narodne zajednice. Sto li se sve tim naciljanim hicima nije diglo na noge: marširajuće SA-kolone, počasni dvoredi, nositelji vijenaca i zastava, uniformirana čeljad s bakljama. Uz muklo bubnjanje i žalobnim korakom prodefilirali su vojnici Wehrmachta23, stajao je tu od žalosti ukočen ili iz puke znatiželje zbijeni puk. Nekoć je više nepoznati partijski drug u Mecklenburgu bio samo jedan od mnogih zemaljskih grupovoda inozemne organizacije NSDAP-a; no mrtvi Wilhelm Gustloff napuhan je sad u lik koji je neke od govornika na podiju po svoj prilici bacao u očaj, jer im je u traganju za usporedivom veličinom padao na um samo onaj nadmučenik24 što je dao ime pjesmi koja se u službenim zgodama - a bilo ih je mnogo - svirala i pjevala poslije himne: »Dignimo zastavu... « U Davosu su svečanosti protekle u malom opsegu. Crkva evangeličke općine lječilišta, zapravo kapelica, odredila je mjeru. Ispred oltara, pokriven zastavom s kukastim križem, stajao je lijes. Na njemu mrtvačev počasni bodež, ručna vrpca i SA- kapa, sve to poredano u mrtvu prirodu. Oko dvjesta partijskih drugova bilo je došlo iz svih kantona. Usto su i švicarski građani pred kapelicom izrazili svoje političko uvjerenje. Tu zapravo jednostavnu žalobnu svečanost u svjetski poznatom plućnom lječilištu u isječcima je prenosio Njemački radio, a preuzele su je sve postaje na području Rajha. Govornici su pritom zahtijevali da se zadržava dah. No ni u jednom komentaru i ni u jednom od mnogih govora koji su kasnije održani na drugim mjestima nije imenom spominjan David Frankfurter. Njega se stalno i jedino nazivalo židovskim »ubojicom iz potaje«. Pokušaji T suprotne strane da boležljivog studenta medicine svim sredstvima učine junakom, stavljajući ga zbog njegova podrijeda na pijedestal »jugoslavenskog Wilhelma Telia«25, od švicarskih su patriota na književnom njemačkom lju-tito odbačeni, ali su pojačali pitanje o onima što stoje iza mladića koji je pucao; doskora su kao oni što vuku konce označene židovske organizacije. Naredbodavac »kukavičkog ubojstva« jest organizirano svjetsko židovstvo. U međuvremenu je u Davosu stajao spreman poseban vlak za prijevoz lijesa. Pri njegovu odlasku zvonila su crkvena zvona. Na putu je bio od nedjelje ujutro do ponedjeljka navečer, zaustavio se prvi put na rajhovskom području u Singenu, radi svečanog kratkog zadržavanja svratio u gradove Stut-tgart, Wiirzburg, Erfurt, Halle, Magdeburg i Wittenberg, gdje su nadležni gaulajteri26 kao i počasni stranački izaslanici na peronima lesu u lijesu »izručivali« posljednji pozdrav. Ovu riječ iz početnice za smisao i ton uzvišenosti otkrio sam na inter-netu. Na web-stranici u tekstu unesenih izvještaja naprosto ne samo da se pozdravljalo na svojedobno uobičajen i od talijanskih fašista preuzet način s desno uzdigutom rukom, već su se štoviše našli na peronima i na svim žalobnim skupovima radi »izručenja« posljednjeg pozdrava; stoga se pod www. Tek nakon toga je Družina Schwerin smatrala vrijednim spomenuti Beetho-venovu »Eroicu« koju je intonirao mjesni orkestar. Ipak je sred tog diljem svijeta oglašenog umobolništva zamijećen i jedan kritički sporedan ton. Neki chatter ispravio je informaciju o počasnom pozdravu odreda Wehrmachta vojniku s bojišnica Wilhelmu Gustloffu o kome izvještava citirani »Volkischer Beobachter«, navodeći da onaj kome su ukazane takve počasti zbog plućne bolesti nije mogao sudjelovati u Prvom svjetskom ratu i dokazati se hrabrim na bojištu ni nositi željezni križ prvoga ili drugoga reda. Po svoj prilici bio je to neki natpedant koji je kao pojedinačni borac ometao virtualne svečanosti. Osim toga, ne popuštajući je rekao da mecklen-burški gaulajter Hildebrant u svom govoru nije ukazao na »nacionalboljše-vistički utjecaj« Gregora Strassera na mučenika. Na koncu konca se od negdašnjeg poljodjelca koji je od djetinjstva mrzio plemenitaške veleposjednike te se zato nakon Vođina preuzimanja vlasti nadao rigoroznoj parcelaciji viteških dobara moglo i očekivati spašavanje časti ubijenoga Strassera, mada tek u naznakama. Tako se otprilike čitalo to zanovijetanje. Sve sama nadmudrivanja koja su u chatroomu dovodila do svađe. Ne mareći za ishod toga, vraćajući se web-stranici, pokrenula se žalob-na povorka oživljena slikama. Uz promjenjljivo vrijeme krenula je iz svečane dvorane kroz Gutenbergovu ulicu, Wismarsku ulicu preko Totendamma i kroz Ulicu Wall do krematorija. Četiri kilometra između počasnih dvoreda sa svake strane vozio se lijes položen na topovnu lafetu, dok uz snažno bubnjanje nije istovaren radi kremiranja i uz blagoslov duhovnika spušten u ognjeno okno. S obje strane iščezavajućeg lijesa na zapovijed su spuštene zastave. Kolone u maršu zapjevale su pjesmu o mrtvom drugu i uz uzdignutu desnicu izručile konačan posljednji pozdrav. Usto je odred Wehrmachta još jednom ispalio salve u čast borca s bojišnica, koji, kao što je već objelodanjeno, nikada nije doživio rovovski rat i koji je ostao pošteđen topovske paljbe ili »čeličnih oluja«27, kako se to zove u Jiingera. Ah da je bar bio nazočan pod Verdunom i pravodobno krepao u nekom krateru od granata! Budući da sam odrastao u gradu između sedam jezera, znam gdje je kasnije na južnoj obali Schwerinskog jezera urna uzidana u temelj. Na njemu je stajao četiri metra visok granit s uklesanim klinastim slovima. S nadgrobnim spomenicima drugih starih boraca28 on je sačinjavao počasni gaj oko tu izgrađenog panteona. Ne sjećam se, ali mati točno zna kada je tijekom prvih poratnih godina, i to ne samo na zapovjed sovjetske okupacijske vlasti, poskidano sve što bi građane moglo podsjetiti na mučenika. Sa mnom umreženi protuigrač imao je, međutim, potrebu ponovno na istom mjestu podići nadgrobni spomenik; ionako je Schvverin stalno nazivao »Wilhelm-Gustloff-gradom«. Sve je prošlo, prohujalo! Tko zna kako se tada zvao voditelj Njemačke fronte rada29? Danas se uz Hidera kao nekoć svemoćne veličine spominju Goebbels, Goring, Hefi. Kad bi se u nekom televizijskom kvizu pitalo za Himmlera ili Eichmanna, moglo bi se računati s djelomičnim odgovorom, ali i sa zbunjenim nepoznavanjem povijesti; i već bi za spretnog voditelja kviza to bio povod da gubitak od toliko i toliko tisuća maraka nagradi sitnim osmjehom. Pa ipak, tko osim mog webmastera što vježba po internetu poznaje Ro-berta Leya? A on je bio onaj koji je odmah nakon preuzimanja vlasti raspustio sve sindikate, ispraznio njihove blagajne, zaposjeo njihove kuće sa svojim komandosima za čišćenje i prisilno organizirao njihove članove - milijune njih u »Njemačku frontu rada«. Njemu, toj okrugloj faci s uvojkom na čelu, palo je na um svim državnim činovnicima, potom svim učiteljima i učenicima i napokon svim radnicima po svim pogonima kao dnevni pozdrav narediti dizanje ruke i usklik »Heil Hider. « A palo mu je na um i da organizira odmor radnika i namještenika, da im pod geslom »Radošću do snage« omogući jeftina putovanja u bavarske Alpe i na Krušnu goru, odmor na obali Baltičkoga mora i plićacima nizozemsko-njemačke obale Sjevernoga mora te napokon kratke i dulje plovidbe morem. Čovjek s djelotvornom snagom, jer to se događalo neprekidno i nezaustavljivo, dok se istodobno drugdje dešavalo drugo i mic po mic punili se koncentracijski logori. Početkom tridesetčetvrte unajmio je Ley za svoju isplaniranu KdF-flotu motorni putnički brod Morite Olivia i 4000-tonski parobrod Dresden. Oba broda zajedno mogla su primiti oko tri tisuće putnika. No već za vrijeme osme KdF-ove turističke plovidbe tijekom koje je ponovno trebalo pokazati ljepotu norveških fjordova, jedna podvodna granitna hrid u Karmsundu rasporila je brodsku stijenku Dresdena u dužini od trideset metara, tako da je on stao tonuti. Spasili su se, doduše, svi putnici, osim dviju žena koje su preminule jer im je zakazalo srce, no skupa s brodom razorni udarac istodobno je mogla dobiti i KdF-ideja. Ali ne i za Leya. Tjedan dana kasnije unajmio je još četiri putnička broda i sad je raspolagao flotom koja se mogla izgrađivati, koja je već tijekom sljedeće godine mogla primiti na palubu sto tridesetpet tisuća ljudi na odmoru, u pravilu za petodnevno putovanje u Norvešku, ali doskora i za atlanska putovanja na omiljeli putnički cilj Madeiru. Samo četiri rajhovske marke stajala je ta radost i snaga i deset maraka posebna putna karta za željeznicu do hamburške luke. Kao novinar pitao sam se pri pregledu dostupne mi grade: Kako je na temelju punomoći30 stvorenoj državi i jedinoj preostaloj stranci u tako kratkom vremenu uspjelo radnike i namještenike organizirane u »Frontu rada« navesti ne samo na to da šute, nego i da sudjeluju, a doskora i masovno kliču u naređenim prigodama? Djelomičan odgovor pružaju aktivnosti nacionalsocijalističke zajednice »Kraft durch Freude«, o kojoj su mnogi preostali još dugo skrovito sanjarili, mati čak i posve otvoreno: »To je bilo sve drukčije nego prije. Moj tata koji je kod nas u stolariji bio samo pomoćni radnik i zapravo u ništa više nije vjerovao, bio bi se mogao prisegnuti na Kaadeef, jer je s mojom majkom prvi put u cijelom svom životu mogao nekamo otputovati... « Tu moram priznati da bi mati uvijek mnogo toga izlanula preglasno i u krivo vrijeme. Ona se neumoljivo odriče ili čvrsto drži nečega. Nikad je više nisam vidio da tako plače. Kad je dosta godina kasnije Ulbricht nestao s vidika, navodno je njegovog nasljednika prezirno odbila kao onoga tko je »samo krovopokrivač«. Ona, deklarirana antifašistkinja, usprkos tome kukala je zbog oko pedesete godine razvaljena nadgrobnog spomenika Wilhelma Gusdoffa i psovala to »lupeško oskvrnuće grobova«. Kasnije, kad smo mi na Zapadu imali terorizam, čitao sam u njezinoj pošti iz boce da je »Baadermeinhof«31, misleći da je to jedna osoba, pao u borbi protiv fašizma. Nedokučivo je bilo to za koga je, protiv koga je ona. No njezina prijateljica Jenny, kad bi čula za materine mudre izreke, samo se smješkala: »Tulla je uvijek bila takva. Ona kaže ono što drugi ne žele rado čuti. Pritom ponekad malo pretjera... « Kažu, na primjer, da je u kolektivu svog pogona pred sakupljenim drugovima sebe nazvala »Staljinovom do kraja vjernom sljedbenicom«, a sljedećom rečenicom veličala je besklasno KdFdruštvo kao uzor svakom pravom komunistu. S 25484 brutoregistarskih tona, 208 metara dužine i 6 do 7 metara gaza bile su kao prvo navedene samo brojke. Maksimalna brzina imala je dosezati 15,5 čvorova. Brod je uz 417 članova posade imao primiti i 1463 putnika. To što se tiče uobičajene gradnje broda bile su normalne brojke, no suprotno drugim putničkim brodovima, ovoj je novogradnji postavljena zadaća da sa samo jednim jedinim putničkim razredom dokine sve klasne razlike, što je po naputku Roberta Leya imalo postati uzorom narodne zajednice svih Nijemaca za kojom se težilo. Bilo je predviđeno da se novi brod pri porinuću krsti imenom Vode, no kad je kancelar Rajha prilikom žalobne svečanosti sjedio pokraj udovice partijskog druga ubijenog u Švicarskoj, donio je odluku da planirani KdF-brod dobije ime po najnovijem mučeniku pokreta, nakon čega je ubrzo nakon kremiranja mučenika u cjelokupnom Rajhu bilo trgova, ulica i škola s njegovim imenom. Čak i jedna tvornica oružja i ostalog vojnog oruđa, Sim-son-Werke u Suhlu, preimenovana je nakon prisilna ariziranja, pa je kao »Wilhelm Gustloff-Werke« mogla poslužiti naoružavanju i od četrdesetdru-ge u koncentracijskom logoru Buchenwald voditi podružnicu. Neću sada nabrajati što se sve zvalo po njemu - možda ipak most Gust-loffu Niirnbergu i dom njemačke kolonije u brazilskoj Curitibi Gustlojf-Hatts - štoviše, pitam se i s tim pitanjem sam nahranio internet: »Što bi se bilo dogodilo da se brod koji se 4. « Odgovor je došao promptno: »Adolf Hitler nikada ne bi bio mogao potonuti, jer je, naime, Providnost... « i tako dalje i tako dalje, nakon čega mi se pojavila misao: Prema tome ja ne bih onda morao hodati svijetom kao preživjeli jedne nesreće koju je sav svijet zaboravio. Jer da sam na kopno došao sasvim normalno u Flensburgu i da me tek tamo porodila mati, ja ne bih bio nikakav egzemplaran slučaj i danas ne bi bilo povoda za trijebljenje riječi. »Moj Pavlek je nešto sasvim posebnoga! « Još kao dijete morao sam slušati tu materinu standardnu rečenicu. Neugodno je bilo kad je pred susjedima i čak pred sakupljenim partijskim kolektivom najrazvučenijim langfuhrskim dijalektom iznosila: »Otkad se rodio, znala sam da će od fakina postati pravi i glasoviti čovjek... « Pa zar da se ne smijem! Ja znam svoje granice. Osrednji sam novinar koji je na kratke pruge prilično uspješan. Nekoć sam, doduše, možda bio velik u pravljenju planova - jedna nikad nenapisana knjiga trebala se zvati »Između Springera i Dutschkea« - ali u pravilu sve je ostajalo na planu. Kad je Gabi onda sasvim potajno bila prestala uzimati pilulu te nedvojbeno stajala trudna preda mnom i odvukla me u matični ured, istom što je to derište bilo tu i buduća pedagoginja opet na studiju, bilo mi je jasno kao sunce: Od sada ništa više neće ići. Od sada pa nadalje možeš se potvrđivati samo kao voditelj kućanstva prilikom mijenjanja pelena i usisavanja prašine. Gotovo je sa željom da budeš velik! Onome tko dopusti da mu s tridesetpet godina i početnim ispadanjem kose uvale još i dijete, tome nema spasa. Što tu znači ljubav! Nje svakako ima od sedamdesete pa dalje, kad ionako više ništa ne ide. Gabriela koju svi zovu Gabi nije, doduše, bila zgodna, ali privlačna. Imala je nešto zavodljivo i mislila je u početku da će moje lijeno kaskanje moći učiniti korakom kojim se brže grabi prostor - »Daj odvaži se jednom na nešto što je društveno relevantno, nešto o dodatnom naoružavanju i mirovnom pokretu« i onda je zaista poteklo iz mene: Moj izvještaj o Mut-langenu, raketama Pershing 2 i sjedećoj blokadi32 pobudili su pozornost čak i u polulijevim krugovima. No onda sam ponovno potonuo. I jednom mora da me se odrekla. Ali ne samo Gabi, i mati je u meni vidjela tipičnog propalicu. Odmah po rođenju našega sina i nakon što nam je telegramom izdiktirala svoju želju glede imena »Bezuvjetno se mora zvati Konrad«, napisala je svojoj prijateljici Jenny jedno prilično otvoreno pismo: »Takav magarac! Pa zar je zato otišao na Zapad? Da me tako razočara. Zar bi to trebalo biti sve što on može napraviti? « Imala je u tome i pravo. Moja skoro deset godina mlada žena ostala je usmjerena prema cilju, položila je svaki ispit, postala je gimnazijskom profesoricom i zaposlila se; ja sam pak ostao što sam i bio. Ni sedam godina nije trajala ta naporna zabava i onda je vezi između mene i Gabi bio kraj. Meni je ostavila stan u starinskoj zgradi s pećnim grijanjem u Kreuzbergu i berlinsku učmalu malograđansku atmosferu koja se ničim ne da pokrenuti, a ona je s malim Konradom pošla u Zapadnu Njemačku, gdje je u MoUnu imala rodbinu te je uskoro primljena u školsku službu. Zgodan gradić na jezeru, koji je zahvaljujući smještaju u mirnom pograničnom području izgledao idilično. Po krajoliku uopće ne tako loš kraj preuzetno se naziva »Vojvodstvo Lauenburg«. Staromodno se tamo odvija život. Molln se u turističkim vodičima spominje kao »Eulenspiegelov grad«33. I kako je Gabi ondje provela djetinjstvo, uskoro se osjećala kao kod kuće. Ja sam, međutim, tonuo sve više i više. Nisam se čak riješio ni Berlina. Kap agencijsko piskaralo održavao sam se na površini. Usput sam u »Evan-geličkom nedjeljnom listu« objavljivao reportaže »Što je to zeleno na Zelenom tjednu? «34 i »Turci u Kreuzbergu«. Nekoliko zaguljenih priča sa ženama i kaznene uplatnice za krivo parkiranje. E da, godinu nakon Ga-bina odlaska: rastava. Svog sina Konrada viđao sam samo prilikom posjeta, dakle rijetko i neredovito. Jedan, kako se meni činilo, brzo izrasli dečko s naočalama, koji se po mišljenju njegove majke školski dobro razvijao i slovio kao vrlo darovit i nadasve senzibilan. Kad je onda u Berlinu pao Zid i kod Mustina odmah iza Ratzeburga, susjednog gradića Mollna, stajala otvorena granica, Konny je navodno odmah stao gnjaviti moju bivšu da s njim otputuje u Schwerin - što je značilo jedan dobar sat vožnje - kako bi ondje posjetio svoju baku Tullu. Tako ju je on zvao. Pretpostavljam po njezinoj želji. Nije ostalo na jednom posjetu, nažalost, kako ja danas kažem. Njih dvoje smjesta su se razumjeli. Još kad mu je bilo deset godina, Konny je koješta govorio kao starmali. Siguran sam da mu je mati posve napunila glavu svojim pričama koje se nisu odigravale samo na dvorištu stolarije u langfuhrskoj Elzinoj ulici. Ispričala mu je sve, čak i svoje pustolovine kondukterke u posljednjoj godini rata. Dječak mora da je poput spužve upijao te njene brbljarije. Naravno da ga je kljukala i pričom o vječno tonućem brodu. Odonda je Konny ili »Konradek«, kako je govorila mati, bio njezina velika nada. U to vrijeme često je dolazila u Berlin. U međuvremenu u mirovini, rado je putovala u svom »Trabanteku«. Ali mati je na putu bila samo da bi posjetila svoju prijateljicu Jenny; ja sam ostao sporedna stvar. I to mi je bilo ponovno viđenje! Bilo u sobičku za lutke tetke Jenny, ili u mojoj rupi u staroj zgradi u Kreuzbergu, ona bi samo govorila o Konradeku i o svojoj staračkoj sreći. Kako je dobro - govorila je - da se sad može više brinuti za nj, otkako je rasformiran veliki stolarski kombinat u narodnom vlasništvu, uostalom i uz njezinu pomoć. Ta ona rado pomaže da se on razvija. Već je opet pitaju za savjet. A što se tiče njezina unuka - sva je puna planova. Za toliku prekomjernu energiju tetka Jenny imala je samo još svoj zaleđeni osmjeh. A ja sam morao slušati: »Od moga Konradeka sigurno bude nešto velikog. A ne neki propalica kao ti... « - rekao sam - »od mene nije postalo ništa iznimnnog, a više i neće. Ipak kako vidiš, mati, ja se razvijam - ako se to može nazvati razvojem - u strastvenog pušača. « Poput tog Zidova Frankfurtera - dodajem danas, koji je kao i ja palio cigaretu na cigaretu i o kome danas moram pisati, jer su hici pogodili cilj, jer je gradnja broda koji se počeo graditi u Hamburgu uznapredovala, jer je na Crnom moru navigacijski časnik Marinesko u blizini obale na jednoj uporabivoj podmornici obavljao službu, jer je 9. U Churu su tri čuvara u civilu stajala pred stolom suca i klupom optuženika koji je stiješnjeno sjedio između dva redarstvenika. Po nalogu kantonal-nog redarstva stalno su pogledom pratili općinstvo te domaće i strane novinare: strahovalo se od atentata, ma s koje god strane. Zbog navale iz Rajha bilo je potrebno raspravu s kantonalnog suda prebaciti u dvoranu za sjednice Maloga vijeća Graubiindena. Obranu je bio preuzeo jedan postariji gospodin s bijelom kozjom bradicom, odvjetnik Eu-gen Curti. Udovicu ubijenoga kao sporednog tužitelja zastupao je poznati profesor Friedrich Grimm, koji je domalo po završetku rata pobudio pozornost svojim standardnim djelom »Političko pravosuđe - bolest našega doba«, pa se nisam začudio kad sam na internetu našao novo izdanje te knjige koju je raspačavao njemačko-kanadski desni ekstremist Ernst Ziindel; u međuvremenu je taj borbeni spis navodno razgrabljen. No posve sam siguran da je moj schwerinski webmaster sebi pravodobno naručio jedan primjerak, jer su njegove stranice na internetu vrvjele od Grimmovih citata i polemičkih odgovora na - priznajem opširan pledoaje branitelja Curtija. Bilo je kao da će se proces voditi još jedanput, ovaj put u virtualno prepunom svjetskom teatru. Kasnije su moja istraživanja pokazala da je moj pojedinačni borac sebe napravio mudrijašem uz pomoć lista »Volkischer Beobachter«. Tako je više usputna vijest da su gospodi Hedwig Gustloff, kad je na drugi dan rasprave u crnini stupila u sudnicu, nazočni rajhovski Nijemci, nekoliko švicarskih simpatizera te iz Rajha pristigli novinari stojećke izručenim hitlerovskim pozdravom odali počast iskljuvana iz »Borbenog lista nacionalsocijali-stičkog pokreta Velike Njemačke«. Sad više i ne trebaš pisati... « - optužba pred sudom citirala kao svjedočanstvo o bezdušnosti optuženoga; njemu, stravstvenom pušaču, navodno je u stankama rasprave bilo dopušteno popušiti cigaretu-dvije. Dok je podmornički časnik Marinesko bio na moru ili je u crnomorskoj luci Sevastopolj imao izlaz, pa se može naslutiti da je zato tri dana vjerojatno bio mrtav-pijan, brod koji se u Hamburgu počeo graditi poprimao je svoj oblik — čekić za zakivanje danju i noću davao je ton — a optuženi David Frankfurter sjedio je ili stajao između obaju kantonalnih redarstvenika. Revnosno je priznao krivnju. Tako je procesu oduzeo napetost. Slušao je sjedeći, rekao stojeći: Odlučio sam, kupio, vježbao, vozio se, čekao, našao, ušao, sjeo, pucao pet puta. Svoja priznanja izgovarao je bez okolišanja i samo katkad zapinjući. Presudu je primio mirno, no na internetu je rečeno: »Bijedno plačući. « Kako u kantonu Graubiinden nije bila dopuštena smrtna kazna, profesor Grimm je, žaleći što je to tako, zahtijevao dosuđivanje najviše kazne: doživotno. Sve do objave presude - osamnaest godina strogog zatvora, potom izgon iz zemlje - sve to čitalo se online ekstremno pristrano u korist mučenika, no onda se moj webmaster otcijepio od Družine Schwerin. Ili je iznenada dobio društvo? Je li se opet nametnulo ono zanovijetalo i mudrijaš koji je već jednom bio zaposjeo chatroom? U svakom slučaju otpočela je ratnička igra s ulogama. U disputu koji bi zatim uvijek iznova živnuo sudionici su se oslovljavali imenima, pa je tako neki Wilhelm davao glas ubijenom zemaljskom gru-povodi, a neki David izlazio je na pozornicu kao ometeni samoubojica. Bilo je kao da se ta razmjena udaraca odigrava na drugom svijetu. No uza sve to stvari su se odvijale zemnom temeljitošću. Pri dogovorenom sastanku ubojice i ubijenoga stalno se prežvakavalo djelo i motiv djela. I dok je jedan propagandistički opširno izjavljivao odnosno obznanjivao da je u Rajhu u času sudskog procesa bilo 800000 nezaposlenih manje nego što se navodilo prethodne godine i pritom se oduševljavao: »To sve treba zahvaliti samo Vodi«, drugi je optuživački nabrajao koliko je židovskih liječnika i pacijenata protjerano iz bolnica i lječilišta te da je nacistički režim već 1. Tako je to išlo povuci-potegni. I kad bi Wilhelm, da bi potkrijepio svoju tezu o nužnom održavanju čistoće arijske rase i njemačke krvi, stavio na mrežu Vođine citate iz knjige »Mein Kampf«, David je odgovarao s izvodima iz izvještaja »Vojnici u močvari« što gaje neki bivši zatočenik koncentracijskog logora objavio kod jednog švicarskog izdavača. Spor je tekao preozbiljno, zagriženo. Ipak je iznenada popustio ton. U chatroomu se čavrljalo. Kad bi Wilhelm pitao: »Daj reci zašto si pet puta pucao u mene«, David bi odgovorio: »Sorry, prvi hitac je bio promašaj. Postojale su samo četiri rupe. « Na to bi Wilhelm: »Točno. No tko ti je isporučio revolver? « David: »Kupio sam Bellermanna. I to samo za deset švicarskih frankića. « - »Prilično jeftino za oružje za koje bi zacijelo trebalo izbrojiti pedeset franaka. Hoćeš time reći da mi je netko poklonio tu stvar. « - »Čak sam siguran da si pucao po nečijem nalogu. « - »Pa jasno! Po naredbi svjetskog židovstva. « Tako je tekao dijalog na internetu i tijekom sljedećih dana. Istom što bi se međusobno dokrajčili, zabavljali su se kao kad se prijatelji šale. Prije napuštanja chatrooma govorili bi: »Bok, ti klonirana nacistička svinjo! « i »Budi uspješan, Izače! «36 No čim bi netko pokušao da se kao surfer s Baleara ili iz Osla ugura u njihov razgovor u dvoje, naprasito bi ga izgurali van: »Gubi se« ili »Dođi kasnije! « Obojica vjerojatno bijahu stolni tenisači, jer su se pokazali oduševljeni njemačkim stolnoteniskim asom Jorgom Rofikopfom koji je - rekao je David - potukao čak i jednog kineskog majstora. Obojica su tvrdila da su za fair play. I obojica su se dokazala kao znalci koji su svaki put naizmjence hvalili svoja nova saznanja: »Ludo! Odakle ti taj citat Gregora Strassera? « ili »Nisam znao, Davide, da je Voda Hildebrandta zbog skretanja ulijevo lišio položaja, a onda ga po želji vrlih Mecklenburžana ponovno postavio za gau-lajtera. « Moglo ih se držati za prijatelje, ma koliko se trudili da se za uzajamnu mržnju oduže jedan drugome. Na Wilhelmovo u chatroomu postavljeno pitanje: »Bi li ti, kad bi me Voda ponovno dozvao u život37, opet pucao u mene? «, David je od šuba odgovorio. »Ne, sljedeći put ti mene smiješ ukokati. I već sam odbacio pretpostavku da je u fantomskoj igri s ulogama samo jedan spretan webmaster. Nasjeo sam dvama šaljivčina-ma koji su mislili krvavo ozbiljno. Kasnije, kad su se svi koji su bili umiješani u stvar pravili da nemaju pojma i da su užasnuti, rekao sam materi: »Od početka mi se to činilo čudnovatim. Kako to, pitao sam se, da su mladi danas posve ludi za tim Gust-loffom i svim onim što je inače još s njime u svezi. Jer da to nisu bili nekakvi starkelje koji online trate vrijeme, recimo vječno jučerašnji poput tebe, to mi je bilo od početka jasno... « Mati na to nije ništa rekla. Kao uvijek kad se nešto jako ticalo nje lice bi joj poprimilo izraz odsutnosti, to jest prevrnula bi do kraja očne jabučice. Za nju je ionako bilo nedvojbeno da se tako nešto moglo dogoditi zato što se desetljećima »o Gustloffu nije smjelo govoriti. Kod nas na Istoku ionako ne. A kod tebe tamo na Zapadu, ako se i govorilo o onome što je nekada bilo, onda uvijek samo o grdim stvarima, o Auschvvitzu i slično. Kako su se uzrujali u mom partijskom kolektivu, kad sam jedanput nešto pozitivnoga rekla o Kaadeef-brodovima, naime da je Gustloffbio besklasan brod... « I odmah se ponovno laćala da raspreda o mami i tati na putu za Norvešku: »Moja mama nikako se nije dala unutra, jer su, naime, u blagovaoni svi putnici na godišnjem odmoru sjedeli izmiješano, prosti radnici poput mog tate, ali i činovnici pa čak i partijski budže. Mora da je bilo skoro kao kod nas u Dedeeru38, samo još ljepše... « To s besklasnim brodom uistinu je bio šlager. Pretpostavljam da su zato radnici brodogradilišta ludo klicali kad je 5. Nedostajao je još dimnjak i zapovjednički most. Cijeli Hamburg bio je na nogama, na tisuće njih. Ali prigodom krštenja broda u blizini je stajalo samo deset tisuća narodnih drugova koje je Ley pozvao osobno. Hitlerov poseban vlak stigao je u deset sati na kolodvor Dammtor. Potom se, pozdravljajući čas ispruženom čas kutno savinutom rukom, u otvorenom Mercedesu i uz ovacije, razumije se, prošetao ulicama Hamburga. S pristanišnog mosta prebačen je u brodogradilšte barkasom. Svi brodovi u luci, pa i strani, bili su postavili zastave. A cjelokupna KdF-flota koja se sastojala od unajmljenih brodova, od Sierra Cordobe do Sit Louisa, bila je usidre na sa zastavama ponad jarbola. Neću sada nabrajati što je sve marširalo u kolonama, tko je radi pozdrava lupkao petama. Ispod tribine za krštenje tiskali su se radnici brodogradilišta i pozdravljali kad se uspinjao stepenicama. Prilikom posljednjih slobodnih izbora prije četiri godine mahom su još glasovali za socijaliste ili komuniste. Sada je postojala još samo jedna i jedina stranka; a utjelovljen postojao je Voda. Tek je na tribini za krštenje sreo udovicu. Poznavao je Hedwig Gustloff iz najranijeg borbenog vremena. Prije neuspjelog krvavog marša na Feldherrn-halle u Miinchenu dvadesettreće bila je njegova sekretarica. Kasnije, kad je on sjedio u zatočeništvu landsberške tvrđave, ona je u Švicarskoj tražila posao i našla muža. Tko je još inače smio na tribinu? Upravitelj pogona brodogradilišta, državni savjetnik Blohm i pročelnik partijske organizacije u poduzeću Pauly. Njemu sa strane stajao je, naravno, Ley. Ali i druge stranačke veličine. Nazočni su smjeli biti i hamburški gaulajter Kaufmann i schwerinsko-mecklenburški Hildebrandt. Ratnu mornaricu zastupao je admiral Raeder. A iz Da-vosa dugoga putovanja nije se plašio mjesni grupovoda NSDAP-a, Bohme. Držali su se govori. On se ovaj put suzdržao. « Sve drugo se briše. Možda bih ipak trebao uzeti nekoliko bisera iz govora Roberta Leya prigodom krštenja. Svježe i slobodno oslovljavanje39 glasilo je: »Njemački ljudi«. A onda je, započinjući priču daleko unatrag, slavio svoju narodobrižničku ideju »Kraft durch Freude«, da bi naposljetku imenovao njene utemeljitelje: »Voda mi je onomad dao naredbu: »Pobrinite se da njemački radnik dobije svoj dopust, kako bi sačuvao živce, jer napravio ja što god htio, to ne bi imalo svrhe, kad njemački narod ne bi imao valjane živce. Radi se o tome da njemačke mase, njemački radnici budu dovoljno snažni, kako bi mogli shvatiti moje misli. « Kad je udovica kasnije obavila krštenje riječima: »Krstim te imenom Wilhelm Gustloff«, klicanje mase jakih živaca nadjačalo je zveket boce šampanjca na pramcu broda. Obje pjesme su pjevane, dok se novi brod oslobađao navoza... Međutim, meni, preživjelom s Gustbffa, pri svakom porinuću na kome kao novinar moram biti nazočan ili ga doživljavam na televiziji potonuće broda koji je kršten i porinut u more po najljepšem svibanjskom vremenu potiskuje svaku drugu sliku. Negdje u to vrijeme kad je David Frankfurter već sjedio u churskom zatvoru Sennhofi u Hamburgu se na komadiće razbila boca sa šampanjcem, Alexander Marinesko nalazio se ili u Lenjingradu ili Kronstadtu na tečaju zapovijedanja. Svakako je s Crnoga mora po naredbi prebačen na istočni rub Baltika. Budući da čistke što ih je naredio Staljin nisu poštedjele admi-ralitet baltičke flote, već u ljeto postao je zapovjednik jedne podmornice. M96 pripadala je starijoj podmorničkoj klasi i bila je podesna za plovidbe i borbene akcije u priobalnim vodama. Marinesko je dugo ostao zapovjednik te podmornice koja je s brodskom jedinicom opremljenom samo s dva torpeda operirala sve do unutrašnjosti Finskoga zaljeva. Pretpostavljam da je u blizini obale opetovano uvježbavao površinski napad i potom brzo zaronjavanje. Dok se unutrašnjost izgrađivala od najdonje palube do palubnog sunčališta, dimnjaka, zapovjedničkog mosta i radio-stanice, a duž baltičke obale se održavale vježbe zaronjavanja, u Churu je proteklo jedanaest mjeseci utamničenja; tek tada se brod mogao otisnuti od keja za opremanje i isploviti na probnu plovidbu niz Elbu u Sjeverno more. Čekat ću, dakle, dok se nakon sadašnjeg minuća sekunde ne bude ponovno moglo odvrtjeti vrijeme pripovijedanja. Ili da u međuvremenu riskiram prepirku s nekim čije zanovijetanje ne bi valjalo prečuti? On iziskuje jasna sjećanja. On hoće znati kako sam kao dijete negdje od svoje treće godine života gledao, mirisao, opipavao mater. On kaže: »Prvi dojmovi određujući su za daljnji život. « Ja kažem: »Tu nema ničega za sjećanje. Kad su mi bile tri godine, ona je tek bila završila svoje stolarsko naukovanje. E lijepo, pred očima mi je dugačko zakovrčana blanjevina i u obliku tornja složena drvca kako se ruše, koja mi je donosila iz radionice. Igrao sam se iverjem i drvcima. Mati je vonjala po koštanom ljepilu. Gdje god je stajala, sjedila, ležala - o Bože, njezin krevet - zadržavao se taj vonj. Kako još nije bilo jaslica, mene je najprije ostavljala kod jedne susjede, a potom u dječjem vrtiću. Tako je to, međutim, bilo kod svih zaposlenih majki diljem Radničke i seljačke države40, ne samo u Schwerinu. Sjećam se debele i mršave ženskadije što nam je zapovijedala, pa i kaše od krupice u kojoj je stajala žlica. Ipak mrve sjećanja poput ovih teško će zasititi Staroga. On ne popušta: »U moje vrijeme otprilike desetogodišnja Tulla Pokriefke imala je lice točka-zarez-crta; kako li je, međutim, izgledala kao mlada žena i stolarska pomoćnica, negdje oko pedesete godine kad su joj bile dvadesettri godine? Je li nanosila šminku? Jesu li je viđali s rupcem na glavi ili kao majčicu ispod šešira sa spuštenim obodom? Je li joj kosa padala ravno, ili je nosila trajnu? Je li vikendom možda hodala uokolo s viklerima? « Ne znam da li ga moje obavijesti mogu smiriti; moja slika matere dok je još bila mlada jako je oštra i mutna istodobno. Znam je samo bjelokosu. Od početka je imala bijelu kosu. Tko bi mater pitao o tome, čuo bi: »To se dogodilo pri porodu moga sina. I to na torpdenom čamcu koji nas je spašavao... «A tko je bio spreman čuti više, doznao bi da je od tada i to već u Kolbergu kad su preživjeli, mati s dojenčetom, napuštali torpedni čamac Lav bila bijela bjelcata. Reče da je tada nosila poludugačku kosu. No nekoć dok još nije »kao na zapovijed s najvišeg mjesta« bila pobijelila, njena kosa po naravi približno plava, ponešto crvenkasta, navodno joj je padala na ramena. Na ostala pitanja - on ne popušta - uvjeravao sam svoga naredbodavca da postoji samo malo materinih fotografija iz pedesetih godina. Na jednoj se vidi s kratko ošišanom bijelom kosom dužine šibice. Pucketala joj je kad sam je gladio, što mi je ponekad dozvoljavala. I tako još dan-danas kao stara žena hoda svijetom. Tek joj je bilo sedamnaest godina, kad je odjednom pobijelila. Mati nikada nije bojala ili davala bojati kosu. Nijedan od njezinih drugova nikada je nije doživio plavocrnu ili zlatnocrvenu. Što ima drugo od sjećanja? Je li ih štogod bilo? « Misli se na one koji su ostajali preko noći. Jer Tulla Pokriefke je još kao neodrasla bila luda za muškarcima. Bilo u kupalištu Brosen ili u službi kao kondukterka u tramvaju između Danziga, Langfuhra i Olive, uvijek su oko nje bili dečki, ali i pravi muškarci, na primjer vojnici s bojišnice na dopustu. »Je li prestala njena sitna ludost za muškarcima kasnije, kad je već bila bjelokosa žena? « Sto to Stari sebi zamišlja? Vjeruje li možda da je mati samo zato što joj je kosa pobijelila od šoka živjela poput opatice? Muškaraca je bilo više nego dovoljno. Ali oni nisu ostajali dugo. Jedan je bio zidarski predradnik i posve pristojan. On je donosio ono što se jedva jedvice dobivalo samo na bonove: na primjer jetrenu paštetu. Bilo mi je već deset godina, kad je u nas u stražnjem dvorištu Ulice Lehm 7 sjedio u kuhinji i pucketao svojim naramenicama. Zvao se Jochen i htio je svakako da mu jašim na koljenima. Mati ga je zvala »Jochen broj dva«, jer je kao poluodrasla poznavla nekog gimnazijalca koji se zvao Joachim, a zvali su ga Jochen. »Ali on ništa nije htio od mene. Čak me nije ni rukom taknuo... « Jednom mati mora da je izbacila Jochena broj dva, ne znam zašto. I kad mi je bilo oko trinaest godina, dolazio je po završetku službe a ponekad i nedjeljom jedan iz Narodne policije. Bio je potporučnik i Saksonac, mislim iz Pirne. On je donosio zapadnu pastu za zube Colgate i još druge zaplijenjene stvari. Uostalom, zvao se također Jochen, i zato je mati znala reći: »Sutra će doći broj tri. Budi malčice prijazan prema njemu kad dođe... « Jochen broj tri izbačen je, jer ju je kako je rekla - »pošto-poto htio oženiti«. Ona nije bila za udaju. »Ti si mi baš dovoljan«, rekla je, kad mi je s petnaest bila puna kapa svega. Tamo sam, osim u ruskome, bio dobar. Ali FDJ-skog41 cirkusiranja, akcija berbe, akcijskih tjedana, vječitog guslanja o izgradnji, pa i matere bilo mi je dosta. Više nisam mogao slušati kad mi je, najčešće nedjeljom, uz valjuške i pirekrumpir servirala i svoje priče o Gustbffu: »Sve je počelo kliziti. Ne tako nešto ne može se zaboraviti. To nikada ne prestaje. Ne sanjam samo to kako je, kad je bio kraj, nad vodom nastao jedinstven vapaj. I sva dječica medu santama leda... « Ponekad bi mati, kad je poslije nedjeljnog objeda sjedila za kuhinjskim stolom uz svoj lonac kave, rekla samo »Bio je to zapravo lijep brod«, i nakon toga ni riječ više. Ali njezin odsutan pogled govorio je dovoljno. To je vjerojatno točno. Wilhelm Gustloff, kad je konačno dovršen i sav u bijeloj boji krenuo na prvu plovidbu, mora da je od pramca do krme bio plovidbeni doživljaj. To se čulo čak i od ljudi koji su se nakon rata od početka pravili uvjerenim antifašistima. A oni što su smjeli na brod navodno su se iza toga kao ozareni vraćali na kopno. No kad se Gustloff 24. Isto tako na brod je došlo i trista djevojaka iz Hamburga - izabrane članice BdM-a - i daleko više od sto novinara. Samo šale radi i da bih iskušao sebe pokušavam sad sebi pretpostaviti kako bi moja novinarska malenkost reagirala kad je odmah na početku putovanja u programu bila navedena konferencija za tisak u brodskoj dvorani za svečanosti i kinopredstave. Ja sam, doduše, kao što veli mati i zna Gabi, sve drugo doli junak, no možda bih ipak bio toliko radoznao da postavim pitanje o financiranju novogradnje i imovini Njemačke fronte rada, jer bih kao i ostali novinari bio znao da je Ley, taj čovjek velikih uspjeha, tako velike skokove mogao napraviti samo uz pomoć ušteđevina što ih je počistio od svih zabranjenih sindikata. Koliko poznajem sebe, svakako bi mi preko usana prešlo zamršeno pitanje o preostalom kapitalu, na što bi mi KdF-ov voda puta, koga se ničime nije moglo smesti, bio promptno odgovorio: Njemačka fronta rada, kao što se i vidi, pliva u zlatu. Već za nekoliko dana s brodogradilišta Hotvaldt bit će porinut u more i ogroman elektromotorni brod i, kako se sad već smije pretpostaviti, krstit će ga imenom Ro-berta Leya. Onda je za naručenu novinarsku hordu otpočelo razgledavanje broda. Daljnja pitanja su progutana. Pa i ja koji za vrijeme stvarne djelatnosti u svom zvanju nisam otkrio neku sablazan, nikad pronašao neki leš u podrumu, prijevaru u vezi s dobrovoljnim prilozima kao ni potkupljene ministre, bio bih kao antedatirani novinar kao i svi drugi držao jezik za zubima. Smjeli smo se samo iščudavati po dužnosti od palube do palube. Osim posebnih kabina za Hitlera, za Leya, kojih razgledavanje nije bilo dopušteno, brod je nesumnjivo bio besklasno uređen. Iako sve detalje poznajem samo s fotografija i iz prenesenog mi gradiva, ipak mi se čini da sam tome prisustvovao oduševljen i istodobno znojan od kukavičluka. Vidio sam prostrano palubno sunčalište bez dosadnog nadgrađa, vidio sam kabine za tuširanje i sanitarne uređaje. Vidio sam to i revno pribilježio. Kasnije smo na donjem palubnom šetalištu mogli uživati u besprijekorno lakiranim stijenkama i opločenju od orahovine u društvenim prostorijama. Zapanjeno smo gledali dvoranu za svečanosti, dvoranu s narodnim nošnjama te njemački i muzički trijem. U svim dvoranama visjele su slike Vode koji je iznad nas ozbiljno, ali i odlučno gledao u budućnost. U nekim dvoranama smio je u manjem formatu biti izložen i Robert Ley. No slikovni ukras pretežno se sastojao od pejsaža u ulju naslikanih načinom starih majstora. Pitali smo za imena suvremenih umjetnika i pravili zabilješke. Kad su nas u međuvremenu pozvali na svježe točeno pivo, naučio sam izbjegavati dekadentnu riječ »bar« i pisao kasnije staronjemačkim izborom riječi o »sedmorim udobnim šankovima« na KdF-brodu. Potom su nas zapljusnuli brojkama. Tek ovoliko: U kuhinjskom području glavne A-palube svakog je dana s pomoću hipermodernog uređaja za pranje tanjura sjaj moglo dobiti 35000 prljavih tanjura. Saznali smo da prilikom svake plovidbe na zalihi ima 3400 tona pitke vode, kojima kao vodovod služi visoki spremnik u unutrašnjosti jednog jedinog dimnjaka. Kad smo razgledavali E-palubu, gdje su hamburške BdM-cure bile uselile u - kako se to zvalo - »ploveće prenoćište za mladež« s kabinama, vidjeli smo i plivalište koje je bilo smješteno na istoj palubi, bazen koji je zapremao šezdeset tona vode. I daljnji brojčani podaci koje više nisam bilježio. Neki su od nas bili radosni što su ostali pošteđeni broja pločica i pojedinih dijelova staklenog mozaika oslikanog djevojkama ribljega tijela i čudesnim morskim životinjama. Samo zato što od djetinjstva određenog materom znam da je drugi torpedo plivalište i njegove pocakljene glinene pločice kao i krhotine mozaika pretvorio u tanad, bilo bi mi glede plivačkog bazena u kojemu se zabavljalo mesnato jato mladih cura ipak još na um moglo pasti pitanje koliko li je on ležao ispod razine mora. A dvadesetdva čamca za spašavanje na gornjoj palubi možda mi se ne bi učinila dovoljnima. No nisam to propitivao, nisam prizivao katastrofu, nisam predviđao što će se dogoditi sedam godina kasnije u jednoj ledenoj ratnoj noći, kada na brodu, kao što se to predviđalo za mirno doba, nije bilo oko tisuću petsto svakodnevnicom neopterećenih ljudi, nego je oko desetak tisuća duša slutilo svoj možebitan kraj i doživjelo ga u broju koji se samo može procjenjivati; čak više sam, bilo kao novinar »Volkischer Beobachtera«, bilo kao dopisnik solidnog »Frankfurter Zei-tunga« visokim ili stvarno prigušenim tonovima pjevuckao himnu o zgodnim brodskim čamcima za spašavanje, kao da bijahu nekakav ugodan poklon organizacije »Kraft durch Freude«. Malo kasnije trebalo je, međutim, jedan od čamaca spustiti u more. I to se nije dogodilo radi vježbe. Prilikom svoje druge plovidbe, ovaj put na morskoj cesti koja ide iz Dovera, Gustloffje dospio u olujni sjeverozapadnjak i dok se punom snagom borio s olujnim morem, primio je SOS-poziv engleskog parobroda Pe-gaway, kome je bilo razbijeno tovarno grotlo, a kormilo slomljeno. Kapetan Liibbe koji je na početku sljedećeg KdF-ova putovanja na otok Madeiru umro od kljenuti srca, odmah je naredio da se brod usmjeri prema mjestu nesreće. Dva sata kasnije u tami je reflektorskim tražilom otkriven Pegaway koji je već bio duboko utonuo. Tek rano izjutra uspjeli su usprkos pojačanju olujnog sjeverozapadnjaka spustiti u more jedan od dvadesetdva čamca za spašavanje, koga je uzburkano more, međutim, bacalo o palubnu stijenku broda, nakon čega se otisnuo jako oštećen. Kapetan Liibbe odmah je dao spustiti u more najveći motorni čamac, kojem je nakon više zaleta uspjelo preuzeti devetnaest mornara i po oluji koja se u međuvremenu počela stiša-vati dovesti ih na sigurno. Napokon su opazili i otisnuti čamac na vesla, pa je spašena i njegova posada. O tome se pisalo. Domaće i strane novine hvalile su čin spašavanja. Ali opširno i s vremenske distance učinio je to samo Heinz Schon. Njegov razvojni put je poput moga vezan za taj zlosretni brod. Nešto manje od godinu dana prije svršetka rata došao je na Gustloffzz blagajničkog asistenta. Heinz Schon zapravo je nakon uspješnog uspona u mornaričkoj Hitle-rovoj mladeži htio u ratnu mornaricu, ali zbog lošeg vida morao se unovačiti u trgovačkoj mornarici. Budući da je preživio potonuće KdF-ova putničkog, potom bolničkog, zatim vojnog te najzad izbjegličko-transportnog broda, počeo je nakon rata skupljati i zapisivati sve što se ticalo Gustbffovih dobrih i loših vremena. Poznavao je samo tu jednu temu - ili je jedino ta tema posvojila njega. Stoga sam siguran: mati bi od početka bila uživala u Heinzu Schonu. Međutim, njegove knjige koje su na Zapadu nalazile nakladnike u DDR-u su bile nepoželjne. Tko je čitao njegove izvještaje, šutio je. Ni ovdje ni preko - Schonove obavijesti nisu bile tražene. Čak kad je uz njegovu savjetodavnu pomoć potkraj pedesetih godina snimljen film »Noć se spustila nad Gotenha-fenom«, odjek je bio umjeren. Doduše, nije baš ni dugo tome, na televiziji je bila jedna dokumentarna emisija, no uvijek je još tako kao da ništa ne može nadmašiti Titanic, kao da broda Wilhelm Gustloffnije ni bilo, kao da nema mjesta za još neku nesreću, kao da se smijemo sjećati samo onih, a ne i ovih mrtvih. Ali i ja sam šutio, suzdržavao se, isključivao se, moralo me se prisiljavati. I ako sad, isto kao preživjeli, osjećam malu bliskost s Heinzom Schonom, onda samo zato što mogu profitirati od njegove opsjednutosti. On je popisao sve: broj kabina, ogromne količine hrane za putovanja, veličinu palubnog sunčališta u kvadratnim metrima, potpuni broj čamaca za spašavanje, a najzad i onih što su nedostajali te naposljetku i broj mrtvih i preživjelih, koji se u svakom novom izdanju njegove knjige povećavao. Dugo je njegov sakupljački mar bio u sjeni, no Heinza Schona koji je bio godinu dana stariji od matere i koga bih, da se rasteretim, mogao predstaviti kao poželjnog oca, sad će sve češće citirati na internetu. Tamo se nedavno radilo o nekom srcedrapateljnom filmu igranom na kolosalan način, onom u Hollywoodu novosnimljenom potonuću Titanica, koji je uskoro potom dobro prodan na tržištu kao najveća pomorska katastrofa svih vremena. Ovoj budalaštini suprotstavile su se trijezno citirane brojke Heinza Schona. Naravno s odjekom, jer otkako Gustloff plavi u cy-berspaceu i proizvodi virtualne valove, desna scena na stranicama mržnje ostaje online. Tamo je otvoren lov na Židove. Desni radikali na svojoj web-stranici traže »Osvetu za Wilhelma Gustloffa! « kao da se ubojstvo u Davosu dogodilo jučer. Najoštriji tonovi - »Ziindelsite« - dolaze iz Amerike i Kanade. Ali i na internetu njemačkog jezičnog područja umnožavaju se home-pages koji na world wide web-u pod adresama »Nacionalni otpor« i »Thu-lent« daju oduška svojoj mržnji. Kao prvo, iako manje radikalno, online se pojavila adresa www. Ona je otkrićem broda koji ne samo da je potonuo, već je, postavši legendom, jer je bio potiskivan, privukao na tisuće i dobiva sve više korisnika. Tako je moj pojedinačni borac, koji je u međuvremenu stekao protivnika i sportskog druga pod firmom »David«, s ponosom koji se doima infantilno, svemu umreženom svijetu obznanio Gustloffovo spašavanje engleskih brodolomaca. Kao da su stanoviti novinski članci jučer još bili svježe tiskani, citirao je pohvalne riječi britanskog tiska za njemački spasilački čin kao novost. Zatim je od svog protuigrača htio saznati je li pak u Churu zatočeni ubojica Židov Frankfurter čuo za junački spasilački podvig. A David je odgovorio: »U zatvoru Sennhof danomice se dugo sjedilo za klepetavim tkalačkim stanovima i malo se vremena nalazilo za novinsku lektiru. « Za Davida je zapravo sad moralo biti važno da zna je li podmornički časnik koji je krstario u baltičkim priobalnim vodama imenom Marinesko znao za to da su mornari s Gustloffa spašavali brodolomnike s Pegawaya i je li tako prvi put imao priliku sricati ime predodređenog mu ciljnog objekta. Ali to pitanje nije dolazilo. Štoviše, webmaster Wilhelm slavio je kasnije datiranu akciju KdF-broda kao »plovećeg birališta« ponovno s takvim oduševljenjem, kao da je taj propagandni trik bio djelotvoran tek nedavno, a ne pred nešto manje od šezdeset godina. Radilo se o narodnom izjašnjavanju o već izvršenom pripojenju Austrije od sada Velikonjemačkom Rajhu. Jer Nijemcima i Austrijancima što su živjeli u Engleskoj imalo se pružiti mogućnost da glasuju. Birači su išli na brod preko pristanišnog mosta u Tilburvju, a glasovalo se izvan zone od tri milje. U vezi s time dvojac Wilhelm i David sjetio se jedne raspre. Kao prilikom stolnog tenisa: igrački se radilo o tijeku izbora. Wilhelm je postojano isticao da je tajnost izbora bila osigurana postavljanjem izbornih kabina; David se rugao tome, jer je medu približno dvije tisuće njih s pravom glasa navodno bilo svega četvoro onih što su glasovali protiv pripojenja: »Ta poznati su ti rezultati od devedesetdevetzarezdevet«! Citiravši »DailvTelegraph« od 12. A to su, dragi moj Davide, pisali Englezi koji nas Nijemce inače taru gdje god mogu... « Zabavljala me ta apsurdna chatroomska čarka. No onda mi je jedna Wilhelmova upadica zamirisala prilično sumnjivo. Ta poznavao sam to! On je, da bi otupio oštricu Davidove sprdnje, pretjerao do tvrdnje: »Tvoje tako veliko hvaljene demokratskih izbora nesumnjivo određuju interesi pluto-krata, svjetsko židovstvo. « Nešto slično nedavno mi je ponudio i moj sin. Viđao sam Konnvja prilikom posjeta; i kada sam, ne bih li stupio s njim u razgovor, očinski usput spomenuo svoj izvještaj o predstojećim izborima za zemaljsku skupštinu u Schleswig-Holsteinu, imao sam što čuti: »Ta sve je to prijevara. Bilo u Wall Streetu ili ovdje: posvuda vlada plutokracija, upravlja novac! « Nakon prvog putovanja na Madeiru na kojem je kapetan Liibbe preminuo i od Lisabona nadalje zapovijedanje preuzeo kapetan Petersen započela su, sada pod kapetanom Heinrichom Bertramom, ljetna putovanja u Norvešku. Ukupno ih je bilo jedanaest, a trajala su svaki put po pet dana i - kao posebno poželjna - brzo bi bila rasprodana. Sljedeće su godine također spadala u KdF-program. I prilikom jedne od posljednjih brodskih tura u unutrašnjost fjordova — pretpostavljam da je to bila pretposljednja, sredinom kolovoza - na brodu su bili materini roditelji. Zapravo, langfuhrsko okružno partijsko rukovodstvo je kao putnike za Norvešku bilo odabralo stolarskog majstora Liebenaua i njegovu ženu, jer je majstoru pripadao pas ovčar imenom Haraš kojem je uspjelo da u kavezu republičkog redarstva pokrije kuju iz čijeg legla je proistekao Vođin pas-ljubimac Princ, dar pokrajinske uprave, zbog čega je rasplodni pas Haraš više puta spominjan u »Danziger Vorpostenu«. Ovu bajku mati mi je pjevala od djetinjstva: njezina pseća priča skupa s rodoslovljem u duljini romana. Uvijek kad je bila priča o psu, spominjano je i dijete Tulla. Na primjer, mati se kad joj je bilo sedam godina i kad se u Baltičkom moru utopio njezin brat Konrad navodno tjedan dana zavukla u kućicu psa koji je čuvao stolariju. Tih dana nije se od nje čulo ni riječi. »Čak sam i žderala iz njegove plehna-te zdjelice. Životinjsku iznutricu i crijeva! To što pas obično dobiva. To je bio moj tjedan u pasjoj kućici, kad ni riječ nisam izustila, tako me je boljelo to s našim Konradom. On je od djetinjstva bio gluhonijem... « No kad je vlasniku pasa Liebenauu, čiji je sin Harry bio materin bratić, ponuđeno putovanje u Norvešku na svima omiljelom KdF-brodu, odustao je, jer je njegova stolarija imala visoku konjunkturu: izgradnju baraka u blizini zračne luke. Okružnom rukovoditelju Partije predložio je da na put pode njegov vrijedni pomoćni radnik, revan stranački drugAugust Pokriefke sa ženom Ernom. Troškove za mjesta u kabinama i povratne karte za Hamburg, koje ionako bijahu po sniženoj cijeni, rekao je da će podmiriti iz blagajne pogona. »Da još postoje slike što su ih snimili na Gustbffu, mogla bih ti pokazati što su sve vidjeli u tih par dana... « Tullina majka mora da je posebice bila oduševljena dvoranom s narodnim nošnjama, zimskim vrtom, jutarnjim zajedničkim pjevanjem te brodskim glazbenim sastavom što je navečer svirao. Nažalost ni u jednom fjordu nije bio dopušten izlaz na kopno, vjerojatno zbog deviza kojima se strogo upravljalo u Rajhu. Međutim, na jednoj od slika, koja se navodno izgubila zajedno s albumom »kad je brod doživio kraj« medu norveškom grupom u narodnim nošnjama kojoj je bilo dopušteno da dođe u posjet na brod, navodno su vidjeli Augusta Pokriefkea kako se smije i pleše. »Moj tata, koji je inače bio veseljak, bio je od jutra do mraka oduševljen kad se vratio z Norveške. Samo što je bio stopedesetpostotni. I zato je htio da ja postanem članicom kod mladih cura. Ali ja to nisam htjela. Ni poslije kad su nas uzeli doma u Rajh i kad su sve cure morale ući u Be-deem... «44 Valjda je točno to što je mati tvrdila. Ona se nije dala organizirati. U nje je sve bilo samo dobrovoljno. No i kao članica SED-a45 i prilično uspješna voditeljica stolarske brigade koja je proizvodila na tone namještaja za spavaće sobe za Ruse, tako da je i kasnije prilikom unutarnjeg uređenja panelno građenih zgrada projekta Grofier Dreesch46 najčešće imala pozitivnu bilancu, priskrbila je sebi poteškoće, jer se svugdje smatrala okruženom re-vizionistima i sličnim klasnim neprijateljima. No to što sam iz vlastite pobude postao članom FDJ-a također joj nije odgovaralo: »Zar nije dosta što ja tu moram tegliti za te hahare. « Moj sin očito je mnogo toga poprimio od moje matere. To mora da su geni, kao što pretpostavlja moja bivša. U svakom slučaju Konny se nikamo nije htio učlaniti, pa čak ni u ratzerburški veslački klub ili - kako ga je Gabi nagovarala - u izviđače. Morao sam slušati kako govori: »On je tipičan samotnjak koji se teško socijalizira. Neki od mojih kolega učitelja kažu da je Konnvjevo mišljenje isključivo okrenuto prošlosti, ma koliko se prema vani zanimao za tehničke novotarije, na primjer za računala i modernu komunikaciju.. Mati je bila ta koja je mome sinu uskoro nakon jubilarnog susreta preživjelih u baltičkom kupalištu Damp poklonila jedan Mac sa svim mogućim pomagalima. Bilo mu je tek petnaest godina, kad mu je omogućila da ga obuzme strast. Ona, samo ona je kriva što je dečko pošao ukrivo. Gabi i ja svakako se slažemo u jednome: kad je Konny na dar dobio računalo, otpočela je sva ta nesreća. Ljudi koji su svagda usredotočeni samo na jedno, dok to ne zatinja, počne se dimiti, zapali se — uvijek su mi bili sumnjivi. Gustloff, na primjer, koji je išao samo za ciljem što ga je određivala Vođina volja, ili Marinesko, koji je u mirno doba uvježbavao samo jedno: potapanje broda, ili pak David Frankfurter, koji je zapravo htio ustrijeliti sebe, a onda, da bi upozorio svoj narod, sa četiri hica izrešetao tijelo nekog drugoga. O njemu koji bijaše turobna lika režiser Rolf Lyssy je koncem šezdesetih godina snimio film. Pogledao sam videokasetu na kućnom televizijskom ekranu; u kinematografima se već dugo ne daje taj film u crnobijelom. Lyssy prilično korektno postupa sa činjenicama. Studenta medicine koji na početku nosi francusku kapu i potom šešir vidimo kako očajnički puši i guta tablete. Prilikom kupnje revolvera u bernskom starom gradu dva tuceta čahura stoji tri franka i sedamdeset rapena. Još prije nego što Gustloff u civilnoj odjeći ulazi u radnu sobu, Frankfurter koji čeka, drukčije nego u mojoj verziji, stavlja šešir na glavu, premješta se iz fotelje na stolicu i zatim puca sa šeširom na glavi. Nakon što se predao policijskoj postaji u Davosu i mirno izrecitirao svoje priznanje kao napamet naučenu školsku pjesmu, na službeni stol stavlja revolver kao dokaz. Nešto novo film ne kaže. Zanimljive su, međutim, snimke iz filmskog žurnala koje prikazuju lijes prekriven zastavom s kukastim križem, dok sni-ježi. Čitav Schwerin je u snijegu, dok je žalobna povorka na svom putu. Za razliku od opisa u izvještajima, samo nekolicina civilnih osoba pozdravlja lijes s uzdignutom rukom. Glumac u ulozi Frankfurtera, koji je na procesu postavljen između dva kantonalna redarstvenika, doima se prilično malim. On kaže: »Gustloff je bio jedini koji mi bijaše dostupan... « Također kaže: »Htio sam pogoditi bacila, a ne osobu... « Nadalje film prikazuje kako uznik Frankfurter između dva druga zatočenika danomice radi za tkalačkim stanom. Tako biva jasno da on tijekom prvih godina zatočeništva u zatvoru Sennhofu Churu — dok istodobno i kao u nekom drugom filmu zapovjednik podmornice Alexan-der Marinesko u priobalnim vodama istočnog Baltika uvježbava brzo izro-njavanje i površinski napad, a KdF-brod Wilhelm Gustloff po tko zna koji put za cilj putovanja ima fjordove Norveške i ponoćno sunce - polagano ozdravlja od svoje koštane bolesti: izgleda dobro uhranjen, bucmast i više ne puši. Naravno da se u Lyssyjevom filmu ne vide ni Gustloff ni sovjetska podmornica; samo opetovane scene tkalačkih stanova i šum koji proizvode daju naslutiti da uz sve veću proizvodnju jednostavne tkanine prolazi i vrijeme. A zatvorski liječnik uzniku Frankfurteru stalno potvrđuje da mu trajni boravak u zatvoru pomalo vraća zdravlje. Izgleda, doduše, kao da je počinitelj već odležao za svoj zločin i da je sada drugi čovjek, no ja ostajem pri svome: stran, sumnjiv mi je svatko tko pred očima ima samo jedan jedini cilj, kao na primjer moj sin... Ona je to usadila u nj. Zato, mati, i zato što si me rodila kad je brod tonuo, mrzim te. I to što sam preživio katkad mi je mrsko, jer da si se ti, mati, poput tisuću drugih, kad je naređeno »Spašavaj se tko može! «, tik pred porodom bacila u more i usprkos pojasu za spašavanje oko trbuha smrznu-la u ledenoj vodi, ili da te vodena struja povukla preko pramca tonućeg broda u dubinu skupa sa mnom nerođenim... Ja ne smijem, ne smijem još doći do prijelomne točke moje slučajne egzistencije, jer je brod imao pred sobom još mirnodopskih KdF-pu-tovanja. Deset puta oplovio je talijansku čizmu, uključivši i Siciliju, i to s izlazom na kopno u Napulju i Palermu, jer Italija je, naravno, kao uzorno fašistički organizirana bila prijateljska zemlja; tu kao i tamo pozdravljalo se uzdignutom desnicom. Nakon noćne vožnje vlakom svagda pomno odabrani putnici ukrcavali su se na brod u Genovi. A nakon kružnog putovanja vraćali bi se željeznicom iz Venecije. Sve češće bijahu tu velike zvjerke iz stranačkog i gospodarskog života, što je besklasno društvo na KdF-brodu dovodilo u nezgodan položaj. Primjerice za vrijeme jednog kružnog putovanja kao pozvani gost došao je na brod glasoviti pronalazač automobila Volkswagen, koji su u početku nazivali KdF-auto; profesor Porsche posebice se zanimao za osobito moderno strojno postrojenje broda. Nakon što je prezimio u Genovi, Gustloff'je sredinom ožujka trideset-devete ponovno stigao u Hamburg. Kad je nekoliko dana kasnije u pogon stavljen Robert Ley, KdF-flota brojila je trinaest brodova, no s putovanjima radnika i službenika na odmoru za sada je bilo gotovo. Bez poznatog cilja i bez putnika otisnulo se sedam brodova flote, medu njima Ley i Gustloff, niz Elbu, i tek kod Brunsbiittelkooga jedna do tada zapečaćena naredba obznanila je cilj putovanja: španjolsku luku Vigo. Po prvi put imali su ti brodovi poslužiti kao vojni transporteri. Budući da je građanski rat bio završen, a general Franco i s njime falanga odnijeli pobjedu, njemački dragovoljci »Legije Kondor« koji su se od tridesetšeste borili na Francovoj strani smjeli su se vratiti kući. Vojna udruga pod ovim imenom internetu koji sve preživa bila je, naravno, pronađena hrana. Prije od svih informaciju o povratnom transportu pukovnije protuzračne obrane 88 priopćio je www. Povratak legionara na Gusthff prezentiran je tako upečatljivo kao da su tek jučer pobijedili crvene. Moj webmaster izvještavao je solo, chatroom je ostao zatvoren, nije dopuštao duet koji bi kao temu - Wilhelm protiv Davida -imao bombardiranje baskijskog grada Guernice našim avionima Junker i Heinkel, iako su avioni ovoga tipa, bilo da su se obrušavali ili bacali bombe, neprekidno slikama ispunjavali web-stranicu pobjedničkoga slavlja. Na početku se glasnogovornik Družine Schwerin pravio distanciranim kao vojni povjesničar, ukazujući da je Španjolski građanski rat pružio mogućnost isprobavanja novoga oružja, kao što je nedavno otprilike rat u zaljevu Amerikancima pružio mogućnost da isprobaju svoje nove raketne sustave. No onda su mu u svezi s »Legijom Kondor« na um padali još samo hvalospjevi. Očito se obavijestio uz pomoć knjige Heinza Schona koja je rezultat temeljitih istraživanja, jer je kao i on oduševljeno oglašavao povratak broda i doček povratnika u zavičaju. I slično kroničaru Gustloffa kojega je online uvijek nanovo citirao, igrao je ulogu svjedoka: »Na brodu je vladalo silno raspoloženje47... « i priopćio je »burnu pohvalu«, kad je legionare kasnije pozdravio general-feldmaršal Goring. Čak je i pruski grenadir-marš što je odzvanjao iz puhaćih instrumenata prilikom privezivanja Gustloffa i Leya na hamburški prekomorski most stavio na svoju web-stranicu kao sliku nota sa svim onim pompoznim cimbalima. Dok je Gusthff po prvi put služio kao vojni transporter a David Frankfurter pri boljem zdravstvenom stanju provodio treću godinu zatočeništva u zatvoru Sennhof, Alexander Marinesko neumorno je nastavljao svoje vježbene plovidbe u priobalnim vodama. U pomorskom arhivu baltičke flote s ordenom crvene zastave našao se jedan spis o podmornici M96, iz kojeg se ra-zabire da je zapovjedniku bilo pošlo za rukom da svoju posadu tako uvježba za fingirani površinski napad da je izronjavanje naposljetku obavljala u rekordnom vremenu od 19,5 sekundi; prosječna vrijednost drugih podmornica iznosila je 28 sekundi. M96 bila je isprobana za ozbiljan napad. I na web-stranici Družine Schwerin izgledalo je tako kao da s opetovano citiranim retkom »Jednom će doći dan osvete... « jedne pjesme48 postoji spremnost, doduše neiskušana, za nešto neodređeno — dan osvete? Ipak nisam mogao odagnati misao da netko vječno jučerašnji poput matere tu nije širio stare priče, ustrajno miješao smeđu juhu i, slično napukloj gramofonskoj ploči, slavio trijumf Tisućugodišnjeg carstva, već da se, štoviše, na mreži raspričao neki mladi čovjek, vjerojatno neka obrijana glava inteligentnije sorte ili neki zadrti gimnazijalac sa svojim mudrolijama. To, doduše, nije bio materin originalan ton, ali... Ono što je ostalo bila je naslućivana, mada i stalno zapretavana izvjesnost: Mogao bi to biti, ne, to je moj sin koji tu mjesecima... To je Konrad koji se....... Tu se skriva Konny... Dugo sam svoju slutnju zaodijevao pitanjima: Pa neće valjda to biti krv tvoje krvi? Je li moguće da netko tko je donekle liberalno odgajan može tako zastraniti udesno? Ta Gabi bi to svakako bila zapazila - zar ne? No onda mi je nepoznati webmaster, tako sam se još uvijek nadao, ispričao jednu odveć poznatu bajku: »Bijaše nekoć jedan mališan koji je bio gluhonijem i utopio se na kupanju. Njegova sestra pak, koja ga je žarko i svesrdno ljubila i koja se kasnije, puno kasnije na jednom velikom brodu htjela spasiti od strahota rata, nije se utopila kad je brod pun izbjeglica pogođen trima neprijateljskim torpedima potonuo u ledenoj vodi... « Postalo mi je vruće: To je on! Moj sin, koji tu na svojoj web-stranici, ilustriranoj veselim štapićastim likovima, svijetu pripovijeda bajke. Pritom brblja obiteljske stvari, govori izravno, izbjegava okolišanje: »Konradova sestra pak, koja je poslije smrti svoga kuštravog brata tri dana vrištala i potom tjedan dana šutjela, jest moja draga baka, kojoj sam se u ime Družine Schwerin zakleo njezinom bijelom kosom da ću svjedočiti istinu i samo istinu: Svjetsko židovstvo, to su oni koji nas Nijemce za sva vremena i svu vječnost žele pribiti na stup srama... « I tako dalje, i tako dalje. Telefonirao sam majci i naišao na odbijanje: »E tako nešto! Godinama se nisi brinuo za našega Konradeka, a sad odjednom čuješ kako buhe kašlju i glumiš zabrinutog tateka... « Telefonirao sam i Gabi, krajem tjedna napokon otputovao u Molln, u to zaspalo, zabačeno mjesto; donio sam čak i cvijeće. Konny je - rečeno je - bio u Schvverinu u posjetu baki. Kada sam svojoj bivšoj iznio svoje brige, nije me slušala ni minutu: »Zabranjujem ti u mojoj kući voditi takve razgovore i klevetati mog sina da se druži s desnim radikalima... « Trudio sam se ostati miran, spomenuo kako treba imati na umu da je u Mollnu, u tom po sebi idiličnom gradiću prije tri i pol godine podmetnut grdan požar u dvjema kućama nastanjenim Turcima. Da su sve novine tada bile lude za posebnim izvještajima. Da je i moja malenkost tad pisala agencijske vijesti. Da je čak i inozemstvo bilo zabrinuto da u Njemačkoj ponovno... U svakom slučaju troje mrtvih. Ulovili su, doduše, neke dečke, a dva počinitelja osuđena su na visoke zatvorske kazne, no ipak je moguće da je neka sljednička organizacija, netko od tih pameću šenulih skinhedsa tražio vezu s našim Konnvjem. Ovdje u Mollnu ili možda u Schvverinu... Nasmijala mi se u lice: »Zar Konrada možeš zamisliti s tim urlajućim majmunima? Samotnjak poput njega u hordi? No takva sumnjičenja posve su tipična za jednu vrstu novinarstva kojim si se ti bavio za bogzna koga. « Gabi me nije poštedjela toga da me, umjesto na detalje, podsjeti na moju djelatnost u Springerovu tisku od prije skoro trideset godina, na moje »paranoidne huškačke članke protiv ljevičara«: »Uostalom, ako je netko potajno desno umiješan, onda si to ti, još uvijek... « Da, da, dakako! Ja poznajem svoje ponore. Znam kako me pri njihovu prikrivanju oblijeva znoj. Ustrajno se trudim, ne želim biti ni jedno ni drugo. U pravilu se postavljam neutralno. Jer kad dobijem neku narudžbu, svejedno od koga, ja samo utvrđujem činjenice, samo izvještavam, ali pomno istražujem... Stoga, jer htjedoh to znati - i to izravno od Konnvja - odsjeo sam u blizini moje bivše u jednom hotelu s pogledom na jezero. Opetovano sam zvonio kod Gabi, želio sam razgovarati sa svojim sinom. U nedjelju uvečer stigao je napokon autobusom iz Schwerina. Nije nosio visoke čizme s bijelim vezicama, već sasvim normalne čizme uz traperice i šareni norveški pulover. Izgledao je zapravo zgodno i nije bio obrijao svoju prirodno kovrčastu kosu. S naočalama je djelovao uobraženo. Nije se osvrtao na me, jedva da je uopće progovorio, osim nekoliko riječi sa svojom majkom. Za jelo je bilo salate i sendviča, uz to sok od jabuka. Ipak prije nego što je Konny nakon zajedničke večere iščeznuo u svoju sobu, ulovio sam ga u predsoblju. Naglašeno sam ga otprilike pitao: kako ide u školi, ima li prijatelja, možda djevojku, kojim sportom se bavi, što mu znači zacijelo skup rođendanski poklon od bake kojega cijenu otprilike znam, dopušta li mu računalo ili uopće mogućnost moderne komunikacije, na primjer internet, nova saznanja, na što, ako pretražuje po internetu, stavlja težište. Činilo se da me sluša, dok sam verglao svoju prodiku. Vjerovao sam također da ću na njegovim upadljivo malim usnama moći očitati smiješak. Onda je skinuo naočale, stavio ih ponovno i, kao maločas za večerom, gledao kroza me. Njegov odgovor uslijedio je tiho: »Otkad te zanima to što ja radim? « Nakon stanovite stanke - moj sin već je stajao na vratima svoje sobe — mogao sam čuti i dodatak: »Ja se bavim povijesnim studijama. Je li obavijest dovoljna? « I vrata se zatvore. Trebao sam viknuti za njim: I ja, Konny, i ja! Sve same stare priče. Radi se o jednom brodu. U svibnju tridesetdevete vratio je kući dobrih tisuću dragovoljaca pobjedničke »Legije Kondor«. Ali koga to još danas zanima? On i nitko drugi imao je zato izvještavati o svemu što se tiče broda, o razlo- gu imenovanja i svrsi koju je ispunio nakon početka rata, u kratkoj ili dugoj obradi pričati o njegovu kraju u razini plićaka Stolpebank. Ova grada njemu se nametala odmah nakon izlaska knjižurine »Pasje godine«49. On - a tko bi drugi! Jer podataka o sudbini obitelji Pokriefke, prije svega Tulle, nije nedostajalo. U najmanju ruku dalo se naslutiti da je ostatak obitelji oba Tullina starija brata poginula su u ratu - spadao u tisuće i tisuće izbjeglica koji su medu posljednjima našli mjesto na prenakrcanom Gustloffu, zajedno s bremenitom Tullom. Nažalost - rekao je - nešto slično tome nije mu uspjelo. Njegov propust vrijedan žaljenja, štoviše: njegov neuspjeh. No ne bi se htio ispričavati, već samo priznati da mu je sredinom šezdesetih bila dojadila prošlost, da ga je proždiruća sadašnjost što stalno govori sad-sad-sad spriječila da pravodobno na nekih dvjesta listova papira... Sad je za nj prekasno. U zamjenu za to nije me, doduše, izmislio, nego nakon dugoga traženja u popisima preživjelih otkrio kao neku nađenu stvar. Međutim, kao osoba više bijedna profila, ja sam za to predestiniran: netko rođen dok se potapao brod. Potom je još rekao da mu je žao to s mojim sinom, no da nije mogao znati da se iza ominoznog homepagea www. Ona je, doduše, uvijek bila sklona krajnostima i osim toga, kako se vidi, nije ju se dalo potčiniti. No sad, poticao je svog pomoćnika, opet sam ja na redu da izvijestim što se dalje zbilo s brodom, nakon što je iz španjolske luke prevezao u Hamburg zloglasnu »Legiju Kondor«. Ali to još ide. Prije toga, tog dugog krasnoga ljeta KdF-brod je na uobičajenoj ruti imao za sobom pola tuceta putovanja u Norvešku. Još uvijek bez izlaza na kopno. Na brodu su pretežno bili radnici i namještenici iz ruhrskog područja i Berlina, iz Hannovera i Bremena. Osim njih male grupe Nijemaca u inozemstvu. Brod je ušao u Bvfjord, odakle se putnicima na odmoru koji su fotografirali pružao pogled na grad Bergen. Na programu je bio Har-dangerfjord, najzad Sognefjord, gdje je napravljeno posebno mnogo spo-mensnimaka. Sve do srpnja mogli su se povrh toga diviti ponoćnom suncu i upamtiti ga kao doživljaj. Petodnevno putovanje uz malu povišicu stajalo je sada četrdesetpet rajhovskih maraka. I tada još uvijek nije otpočeo rat, štoviše Gustloff e poslužio tjelesnom odgoju. U Stockholmu se dva tjedna održavala mirnodopska gimnastička svečanost, »Lingijada«, nazvana po Peru Henriku Lingu50, nekom - pretpostavljam - švedskom ocu gimnastike poput Jahna51. Brod za godišnje odmore bio je sada brod na kome je boravilo preko tisuću jednako odjevenih gimnastičara i gimnastičarki, medu inima cure iz Radne službe52, nacionalna momčad vježbača na vratilu, ali i stara gospoda što su još uvijek vježbala na preči kao i gimnastičke grupe družbe »Vjera i ljepota«53 i mnoštvo djece uvježbane za masovnu vježbu po cijelom stadionu. Kapetan Bertram nije dopustio da se pristane u luci, ali se zato usidrio na udaljenosti s koje se vidio grad. Gimnastičare i gimnastičarke redovito su na kopno i natrag prevozili motorni spasilački brodovi. Tako su gimnastičari ostajali pod prismotrom. Do nezgodnih događaja nije došlo. Iz dokumenata koje posjedujem razabire se da je ova posebna akcija bila uspješna i korisna za njemačko-švedsko prijateljstvo. Svim voditeljima gimnastičkih vježbi uručena je spomen-plaketa kao poseban dar švedskoga kralja. Wilhelm Gustloff je uplovio u hamburšku luku. Odmah se ponovno uspostavio KdF-ov program putovanja. No rat je onda zbilja započeo. To jest dok je brod posljednji put u doba mira plovio prema norveškoj obali, kapetanu je tijekom noći od 24. Četiri dana nakon uplovljavanja započeo je Drugi svjetski rat. Svršeno je bilo s »radošću do snage«, svršeno s turističkim plovidbama, svršeno sa spomenfotografijama i čavrljanjem na palubnom sunčalištu, svršeno s veselim i svršeno s besklasnim mješovitim društvom na dopustu. Organizacija pridružena Njemačkoj fronti rada specijalizirala se za pružanje zabave svim jedinicama Wehrmachta i ranjenicima, kojih se broj najprije samo polagano povećavao. Od KdF-teatra postao je frontni teatar. Brodovi KdF-flote došli su pod zapovjedništvo ratne mornarice, pa tako i Wilhem Gustloff, koji je preuređen u vojni bolnički brod s petsto kreveta. Umjesto dijela otpuštene mirnodopske posade na brod je došlo sanitetsko osoblje. Zelena vrpca po opsegu i crveni križevi s obje strane dimnjaka davali su brodu nov izgled. Tako je, obilježen prema međunarodnom sporazumu, Gustloff 27. Smjesta je preuzeo više stotina poljskih ranjenika, usto i desetoro ozlijeđenih članova posade njemačkog minolovca M85 koji je u Danziškom zaljevu bio naletio na minu i potonuo; više od toga na vlastitoj strani za sada nije bilo. A kako je početak rata doživio uznik David Frankfurter koji je na neutralnom švicarskom tlu sjedio u zatvoru i koji je naciljanim hicima nehotice priskrbio ime brodu što je sad bio vojna bolnica? Može se pretpostaviti da u dnevniku zatvora Sennhof 1. Udio antisemita unutar zatvora otprilike je odgovarao onome što se moglo prepoznati izvan njegovih zidova; s obzirom na cjelokupni savez švicarskih kantona uravnotežen omjer. A što je radio kapetan Marinesko, kad su najprije njemački, ali onda na temelju pakta Hitler-Staljin i ruski vojnici umarširali u Poljsku? On je još uvijek bio zapovjednik dvjestapedesettonske podmornice M96 i kako nije bilo nikakva naloga za ratnu akciju, sa svojih osamnaest članova posade uvježbavao je brzo ronjenje u Baltičkom moru. Pijanica prilikom izlaska na kopno, što je uvijek bio, nepromjenjivo je ostao žedan, imao je nekoliko afera sa ženama, ali do tada nijedan disciplinski postupak za vratom, i mora da je sanjao o većoj podmornici opremljenoj s više od samo dva torpeda. Čovjek je, kaže se, naknadno pametniji. U međuvremenu znam da se moj sin povremeno družio sa skinhedsima. U Mollnu ih je bilo nekoliko te sorte. Zbog lokalnog slučaja sa smrtnim posljedicama vjerojatno su bili pod prismotrom, pa su glasni bili na drugim mjestima, u Wismaru ili prilikom većih susreta u saveznoj zemlji Brandenburg. U Mollnu je Konny po svoj prilici očuvao distancu, no u Schwerinu, gdje nije provodio samo vikende već i dio školskih praznika kod svoje bake, pred većom hordom tih ćelava-ca kojoj su pripadale grupe iz mecklenburškog okolnog područja održao je predavanje koje je očito ispalo predugačko, jer ga je povremeno morao skraćivati, iako su njegovi pismeno pripremljeni izvodi bili posvećeni mučeniku i velikom sinu toga grada. Moguće je ipak da je Konny prije toga za svoju temu uspio pridobiti najprije neke tamošnje mladonaciste koji su — po običaju — pozornost privlačili mržnjom prožetim parolama i hajkom na strance, jer su ti lokalni stalnu obuku kandidata smrti i donekle ugodnu opskrbnu službu koja je bila cilj osoblja na obuci i ostatka brodske posade - u brodskom kinu su se davali stari i novi Ufa-filmovi58 - ništa se nije dešavalo u vremenu u kojem su se na Istoku vodile bitke s opkoljavanjem protivnika, a Afrički je korpus zauzeo Tobruk u Libijskoj pustinji, osim ako se ne uzme u obzir nastup ve-leadmirala Donitza prilikom njegova posjeta keju Gotenhafen-Oxhoftu kao događaj iza kojega su ostale samo službene fotografije. Zbilo se to u ožujku četrdesettreće. Staljingrad je tada već bio pao. Sve linije bojišnice već su se pomicale unazad. Budući da je zračna suverenost nad Rajhom već dugo bila izgubljena, rat se i tamo približavao; cilj bombar-derskih jata 8. Izgorio je vojni bolnički brod Stuttgart. Potopljena je prateća podmornica Eupen. Veći broj remorkera, jedan finski i jedan danski parobrod potonuli su nakon punog pogotka. Na doku je oštećen jedan te-retnjak. Gustloff t, međutim, pretrpio samo napuknuće na vanjskoj stijen-ci upravljačke palube. Štetu je prouzročila bomba koja je eksplodirala u vodi neposredno u luci: brod se morao odvesti na dok. Nakon toga »ploveća vojarna« prilikom pokusne vožnje u Danziškom zaljevu pokazala se još uvijek sposobnom za plovidbu. U međuvremenu se kapetan koji je imao upravljati brodom nije više zvao Bertram, nego - kao već jednom u doba KdF-a - Petersen. Nije više bilo pobjeda, već samo protuudara na svim dijelovima Istočne bojišnice, a moralo se napustiti i Libijsku pustinju. Sve manje podmornica vraćalo se s pohoda na neprijatelja. Od tepiha bombi raspadali su se gradovi; Danzig je, međutim, još stajao sa svim zabatima i tornjevima. U jednoj stolarskoj radionici predgrađa Langfuhr nesmetano su izrađivani prozori i vrata za logorske barake. U to vrijeme, kad nije vladala nestašica samo posebnih vijesti nego i maslaca, mesa, jaja, pa čak i mahunarki, Tulla Pokriefke bila je u vojnoj službi kao tramvajska kondukterka. Tada je prvi put ostala u drugom stanju, ali je izgubila malecnog, kad je za vrijeme vožnje između Langfuhra i Olive namjerno skakala iz tramvaja; opetovano i svaki put malo prije stanica, o čemu mi je pričala kao o nekoj sportskoj vježbi. I još se nešto zbilo u međuvremenu. Davida Frankfurtera su, kad se Švicarska pribojavala da će je susjed koji je još uvijek bio velika sila okupirati, iz tamnice u Churu premjestili u zatvor koji se nalazio u Welschlandu, radi njegove zaštite, kako je rečeno; zapovjednik dvjestapedesettonske podmornice M96, Alexander Marinesko, dobio je kao kapetan 3. Dvije godine prije toga bio je potopio jedan transportni brod koji prema njegovim podacima mora da je bio od sedam tisuća tona, a prema podacima vodstva sovjetske mornarice samo od tisuću osamsto tona. Novi brod, SI3, o kome je Marinesko, bilo trijezan ili pijan kao čep tako dugo sanjao, spadao je u klasu staljinaca. Možda mu je sudbina pomogla, ne, slučaj, ne, strogi uvjeti Versajskog ugovora da postane moderno opremljen brod. Budući da je Njemačkom Rajhu nakon svršetka Prvoga svjetskog rata bilo zabranjeno graditi podmornice, brodogradilište Krupp-Germania-Werft u Kielu i Schiffsmaschinenbau A. Kasnije je ta novogradnja u okviru njemačko-sovjetske suradnje kao prije toga i drugi brodovi staljinci porinuta u more i - malo prije početka njemačkog napada na Rusiju - stavljena je u pogon kao jedinica baltičke flote s ordenom crvene zastave. Pri napuštanju svoje ploveće baze Smolnv u finskoj luci Turku, S13 je na sebi uvijek imala 10 torpeda. Na jednoj web-stranici gdje se obaviješteno govorilo o brodovima moj sin je zastupao mišljenje da se kod podmornice projektirane u Nizozemskoj radilo o »njemačkom prvorazrednom radu«. Za sada je, međutim, kapetanu Marinesku uspjelo samo ispred pomeranske obale nakon tri promašena torpedska hica artiljerijskom paljbom potopiti jedan remorker za djelovanje izvan domaćih voda imenom Siegfried. Odmah nakon izronja-vanja proradio bi jedan 10-milimetarski pramčani top. Ostavljam sada brod da stoji tamo gdje je, ne uzimajući u obzir zračne napade, donekle bio na sigurnom i vraćam se korakom raka svojoj privatnoj nesreći. To ipak nije bilo tako da se od početka nije moglo jasno spoznati gdje je Konrad dospio na stranputicu. Po mojoj ocjeni radilo se o bezazlenoj dječjoj tričariji koju je izvalio kao onaj tko vježba na cvberspaceu, na primjer kad je ta iz propagandnih razloga pojeftinjena KdF-putovanja usporedio s ponudama današnjeg masovnog turizma, troškovima karata za krstarenja po Karibima na palubi takozvanih »brodova snova« ili ponudama agencije TUP9, naravno uvijek u korist »besklasnog« Gustloffa koji je plovio prema Norveškoj i drugih brodova Fronte rada. To je bio pravi socijalizam, klicao je on na svojoj web-stranici. Uzalud su komunisti pokušavali uspostaviti nešto slično u DDR-u. Nažalost im to nije pošlo za rukom, stajalo je kod njega. Po svršetku rata nije dovršeno čak ni KdF-ovo veliko zdanje Pro-ra na otoku Riigenu koje je u mirno doba bilo planirano za 20000 kupača. »Sada« - zahtijevao je - »KdF-ovu ruinu treba staviti pod spomeničku zaštitu! « i onda se načinom gimnazijalca svađao sa svojim, kako sam to dugo smatrao, izmišljenim sugovornikom Davidom o budućnosti jedne ne samo nacionalne nego i socijalističke narodne zajednice. Citirao je Gregora Stras-sera, ali i Roberta Leya, čije je ideje ocijenio školskom ocjenom »odličan«. Govorio je o »zdravom narodnom tijelu«, na što je David upozoravao na »socijalističko izjednačavanje«, a Leya nazivao »stalno alkoholiziranim raz-medjivcem«. Pogledao sam tu brbljariju koja mi je samo donekle bila zabavna i uvidio: što je oduševljenije moj sin naglašavao to čudnovato djelo »Krafit durch Freude« kao projekt budućnosti i hvalio napore Radničke i seljačke države da slično tome omogući procvat jednog socijalističkog raja za odmor, usprkos svim nedostacima, to očiglednije je iz njega govorila njegova baka. Kad god sam bio u Konnvjevu chatroomu, brujalo mi je u ušima trabunjanje tih vječito jučerašnjih. Tako je nekoć mati nastojala pridobiti mene i ostale za svoje ideje. Tijekom vremena, prije nego što sam pošao na Zapad, slušao sam je kako za našim kuhinjskim stolom kao do kraja vjerna Staljinova sljedbenica deklamira: »I velim Vam, dragi drugovi, kao što je naš Walter Ulbricht nekoć počeo sasvim malen kao stolarski naučnik, tako sam i ja najprije pošla u jednu stolariju i mirisala koštano ljepilo... « Kasnije, nakon odlaska Prvog sekretara, navodno je navukla na sebe mržnju. Ne više zato što sam ja bio pobjegao iz Republike, već prije zbog toga što je Ulbrichtova nasljednika pogrdno zvala »jadnim krovopokrivačem« te posvuda njušila revizioniste. A pred partijskim kolektivom navodno je glede osobe Wilhelma Gustloffa kao žrtve cionizma izjavila: »... « No mati se ipak održala na svom položaju.
Iza njega je na prstima hodala leronis, kućna čarobnica, koja je nosila matricu ili plavi zvjezdani kamen koji je nekako pojačavao moći njezinog larana; nježna svjetlokosa žena, blijedog lica užasnutog olujom koju je pokrenula. Savladavanje vještine sviranja na sintesajzeru ili glasoviru sa dvije ruke. « Zato je dijete Tulla, gdje god stajala, ležala, hodala, trčala ili čučala negdje u kutu, širila onaj legendarni vonj koštanog ljepila. Ili bi vam pružilo zadovoljstvo da me tucete, Gospodaru? Posljednja cjelina odnosi se na teme iz područja konativne psihologije poput motivacija i čuvstava teorije motivacije, potrebe, motivacijski ciklus, motiv za postignućem, nivo aspiracije, dimenzije čuvstava, osnovna emocionalna stanja, emocije kao pokretači ponašanja , te ličnost odabrane teorije ličnosti, crte ličnosti, temperament, karakter - moral, stavovi, interesi. Marija Blanka Šmit, Glazbom do govora, Naklada, HAID, Zagreb,2001. Metodika nastave m atematike, Metodika nastave hrvatskog jezika i književnosti. Pretpostavljam da će ti biti drago da ponovo spavaš u krevetu? Allart, preosjetljiv, osjećao je grube zvuke u čestitkama, i pomislio kako rijetki među njima doista žele dobro kao što govore.
[Frajeri dana| prvi put(o vodjenju ljubavi)|NAUČNO DOKAZANO: 10 saveta za bolje flertovanje!]
Oznake: Klikni, like, i, dodaj, svoj., komentar, naš, članak
komentiraj (0) * ispiši * #
