Tu gdje počiva nemir
18.07.2006., utorak
voštane suze porculanske lutke
|
Staklene krhotine na rukama i krv koja teče poput vode. Kisele kiše i dalje padaju, a kiselina ispire sve ono što čini dan lijepim. Sinoć je porculanska lutka ispustila kratak krik. Svojim majušnim ručicama je iščupala vlastito srce iz grudi i stavila ga na pladanj ponosa. Drhtavim ručicama je obrisala krvave suze i legla na hladnu postelju. Odlučila je staviti zmiju na mjestu srca, jer je zmija razborita i podla.. točno onakva kakvom bi hladna lutka željela biti. Snježno bijelom haljinom je potekla već gotovo crna krv, a zrak je odisao nekom ugodnom trulom notom. Preko rumenih obraza su se slijevale suze što je jako začudilo njeno biće, a rekli su joj da porculanske lutke ne plaču. No, i zidovi imaju oči, i zidovi plaču.  Uspješno je uklonila trn iz svog ružnog tijela, iščupala je izdajicu iz vatom obložene unutrašnjosti i više nije osjetila bol. Danima je stajala u praznom korneru, vrištala ispod glasa da lastavice ne bi čule njenu bol i skrivala se od pogleda. Nije željela da je više dodiruju male djevojčice i mali dječaci. Nije željela osjetiti one bolne dodire koji su ostavljali krhotine na njenom tijelu i prljali njenu savršeno bijelu put. Čak se i nekoć divna, zlatna kosa promijenila. Nestalo je sjaja u njenom bistrom pogledu… on se utopio u bespuću crne rijeke. Upravo one u kojoj ona želi da umre. Voštane bjeloočnice su se topile pod užarenim, ustajalim zrakom. No, lutka je zadržala svoj mirni ritam disanja. Uvijek je imala osjećaj da je mrtva, uvijek su je uvjeravali u nešto što nikad i nije postojalo. Nakratko bi ona umorna od obećanja mislima uplovila na mjesto koje je smatrala sigurnim i sretnim, no i sreća je izgubila svoj smisao. Fascinirale su je žigice jer je voljela vatru. Voljela je onaj vreli plamen i maštati o sebi kako izgara, kako joj tijelo u trenu plane i izgori, a porculanske ruke, noge i glava se tope i pucaju pod visokim plamenom. Uvijek je u toj viziji vidjela i svoje voštane oči kako se otapaju i teku preko njenog lica poput suza. No, to je za nju bila sretna vizija. Vječito se poigravala vatrom, no uvijek je netko bio u blizini i branio joj da uživa u veličanstvenoj paklenoj stihiji. Vjerojatno je uvijek željela biti piroman, a naravno drugi se s tim nikad nisu ni pokušali složiti.  Imala je još jednu viziju, no ovaj puta hladnu. Bila je to naravno ona vezana za crnu rijeku koja je tekla njenim bezimenim gradom. Kad bi njene djevojčice i dječaci šetali uz obalu rijeke i nosali ju u naručju ili vukli po zemlji držeći ju za nježne ručice, ona se komešala i željela pasti u tamnu, blatnjavu vodu. Ta rijeka nije imala za nju imena, ali je bila nešto najljepše u njenom životu. Rijeka koja je imala samo jednu stranu jer ona drugu i nikad nije vidjela. Rijeka koja je za nju bila poput sjajne medalje, a lutka je uvijek vidjela samo jednu stranu, onu tmurnu-njoj nalik. Uvijek je mrzila svoje savršene usne, jer su prečesto skrivale prava čuvstva. Uvijek su bile crvene, jedre i gotovo nerealno lijepe i uvijek su bile nekako suvišne za njeno postojanje. Pogotovo su joj smetali dodiri koji su s njenih putenih usana skidali žarko crvenu boju i prljali ih. Okaljali su njenu savršenu put i promijenili je, pa je sreću uzela u svoje ruke i zamijenila ju za realnost. Jednim krikom je promijenila svoje biće i otišla putem bez povratka.  (24.06.2005.) |
i slični ĆE BITI PRIJAVLJENI kao spam! Ne toleriram ni lance sreće i sl. 
