X. Početak puta

Ne sjećam se kada sam nestao. Svuda oko mene bila je bijela svjetlost. Ja sam bio svjetlo. Zrno koje je isijavalo. Velikom brzinom kretao sam se među zvijezdama. Nisam osjećao brzinu. Samo sam je bio svjestan. Nisam osjećao tijelo. Nije ga ni bilo. Približavao sam se plavoj kugli koja je iz sekunde u sekundu rasla poput golemog jastuka u koji ću svaki tren uroniti. Od mnoštvo izbora izabrao sam… Obujmila me toplina majčina trbuha. Trenutak prije nego što sam trebao biti rođen, veliko biće u bijeloj haljini približilo je svoje usne mojem uhu. Nježno je šapnulo: RASTI.., RASTI…. Osjećao sam bliskost sa bićem, kao latica cvijeta sa pčelom kada joj stigne u pohode. Blisko, kao što sam sebi nikada nisam bio. PHAEL SAM, PHAEL ME ZOVU. BITI ĆU UZ TEBE SVAKI TVOJ KORAK, SVE DOK BUDE KORAKA I PUT SE NE SVRŠI. ONO ŠTO TI JE ČINITI ČINI BEZ OBZIRA NA OKOLNOSTI. NE TRUDI SE OBJAŠNJAVATI PREVIŠE. ZA NJIH SI I ONAKO DIJETE. TAKO LAKŠE PODNOSE STVARNOST KOJU SU NAVUKLI PREKO SVOJIH TIJELA PROZEBLIH OD ISTINE. PHAEL mi je šaptao, a ja sam upijao. Poput zemlje izrezbarene sušom. Pričao je nježno i pomno, ne žureći, makar se sve odvilo u trenu. I kada smo se bili već pozdravili, a ja krenuo u svijet šapnuo je još: ONO ŠTO TI JE ČINITI NEKA OSTANE TAJNOM I PRED SAMIM TOBOM. Pri tom je na moje usne nježno prislonio svoj kažiprst. Još uvijek na tom mjestu imam pečat tajne. (Pečat tajne = utor iznad gornje usne, kojeg su odrasli nazvali filtrum.)

°°°°°°° - ˇ