VII.

Prvi put u životu proveo sam noć na vodi. Nisam mogao spavati. Čim bih sklopio oči, moj skriveni Ja slikao je na unutarnjoj strani vjeđa nejasne konture. Podsjećale su me na obrise koje sam dan prije promatrao u nebu ispod krme. Potezi kista bili su čas brzi i energični, čas zamišljeno statični. Poput kaligrafije u boji. Samo što je svaki obris nastavio rasti iz sebe, živjeti vlastitom dinamikom. Mislio sam da to ima veze sa Parmonovim glasom no, prevario sam se, jer Parmonov glas djeluje dijaloški. A ovo su bile slike. Otvorio sam oči u nadi da će mi TelKrat objasniti što se događa. Nije ga bilo. Nije bilo ničega što sam očekivao. Samo nepregledna bjelina na kojoj se slikar iživljavao. Vidio sam isto što i zatvorenih očiju. Više nisam znao žmirim li ili gledam. Nije bilo ni važno. Nekako sam znao da nije riječ samo o mojoj viziji. U tome je bilo i nečeg izvan mene, nečeg što me je plašilo. Likovi koji su izranjali iz bjeline stapali su se međusobno u divljoj, nekontroliranoj igri boja i oblika. Osjećao sam kako strah vreba i najmanju pogrešku, krivi udah, nebi li me zaskočio. Valjalo je predstavu odgledati do kraja.

Tišina i ja, ruku pod ruku.

Odzvanja njena nijemost u zaglušujućoj ljepoti.

TelKrate, pitao bih nešto, što znam. Samo želim sebe čuti kroz tvoje riječi.
Kadar si učiniti mnogo toga. Mnoga zla i mnoga dobra. Vidio si na platnu ono što si kod drugih osuđivao. Osudio si sebe. Vidio si ono, čemu se diviš. Sebi samom se diviš. To su neodvojive stvarnosti. To si ti manifestiran kroz prizmu naučenog. Prihvaćaš li sebe u cijelosti, lakše ćeš se odlučiti što želiš biti. Znat ćeš kada sazrije vrijeme za odluke. Do tada, slijedi znakove.“ Na obali me, zaogrnut svojim raskošnim zelenim plaštem, čekao Parmon. Znao sam da se ne iskrcavam na istu obalu sa koje sam krenuo.



°°°°°°° - ˇ

<< Arhiva >>

.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv