Lađa mi je djelovala krhko. Oblikom me podsjećala na prepolovljenu jabuku. Nisam mogao dokučiti gdje je pramac, a gdje krma. Još manje sam mogao zaključiti kako se upravlja ovim plovilom. No, lađar je ulijevao potrebito povjerenje. "Možeš me zvati TelKrat." Uzeo je kormilo od brijesta te ga položio na mjesto gdje obično u jabuci budu koštice. Otisnuli smo se. Bez zvuka, bez daška vjetra, poput dima mekano. Jedra nabrekla od kormilarevih misli djelovala su mekano. Ništa nisam shvaćao. "Sve materijalno, samo je odraz, putokaz. Dovoljno je prepustiti se, kao što sada činiš... Nije važno koliko se trudiš, važno je prihvaćaš li. Ja na primjer sada ne upravljam lađom. To čini brijest. Prihvaćam njegov izbor smjera. Ali to ne znači da na meni nema odgovornosti. Morao sam odabrati pravo stablo, sjećaš se? Moj izbor počiva na poštivanju urođenog osjećaja za Istinu." TelKrate, kako si znao da je to brijest? "Zato jer poznajem njegovu prirodu. Mogu ti reći... da je sve Jedno, da smo svi dio Istog, i kamen koji si sa obale bacio, i krugovi na vodi koje je on naslikao i tvoja ruka koja ga je bacila.. sve, baš sve dio je Istog. No, ako i razumiješ što ti govorim ne znači da i prihvaćaš. Kada odlutaš dovoljno daleko, shvatit češ da si svugdje doma." Promatrao sam kako se obala gubi u sumaglici, a nova rađa. Uronio sam pogled u vodu, činilo mi se da vidim pokrete u dubini. Prestao sam razmišljati, umorilo me sve ovo što nisam shvaćao. "Mogu li ti pročitati poruku?" Pružio sam TelKratu kovertu. Kada prestaneš željeti dobio si sve. TelKrat je pospremio natrag list divljeg kestena u kovertu i rekao: "Kada sretneš Parmona, vrati mu list. Taj mu je vrlo drag." Parmon, Parmon mu je ime...
|