|
The sun is rising
The screams have gone
Too many have fallen
Few still stand tall
Is this the ending
Of what we've begun?
Will we remember
What we've done wrong?
***
Sjedi sama. U mraku. Ne da joj se ispružiti ruku da upali svijetlo.
Nije joj to ni važno. Mrak.
Sjedi zapiljena u monitor.
Sama.
Dosadno je.
Ali odgovara joj to, ponekada tako voli samoću.
Može razmislit o svemu, može uživati u trenutcima kada joj nitko ne govori što da radi.
Išla bi na kavu, ali joj se ne da nikog zvati.
Mrzi školu, i tolike proklete ispite.
Piše o sebi u trećem licu.
Ne zna zašto.
Zapravo, malo stvari ona zna, al ono što zna to barem pošteno zna.
Ili ne, who cares?
Nitko, čak ni ona.
***
Nikada nije bila kao drugi. Uvijek je bila drukčija. Izdvajala se. I ne želi se izdvajat.
Želi željeti ono što i drugi.
Želi raditi ono što i drugi.
Ali ne može, ne može protiv sebe.
Želi da joj jedina briga sada u životu bude kao i većini iste dobi, neka simpatija, i test iz matematike.
Nije joj to jedina briga, muči ju puno ostalih.
Neki su obiteljski pa ih znaju oni koji me okružuju u kući, neke zna samo jedna-vije osobe, dok neke ne zna nitko.Nit će ikada vjerovatno.
Ne shvaća zašto ju ljudi smatraju prestarom da bi puhala balončiće, nju to tako opušta, osjeća se posebno, kao da se vratila u djetinjstvo, kao da su nestali problemi.
Kao da je On tu.
I'll find you somewhere
I'll keep on trying until my dying day
I just need to know whatever has happened,
The Truth will free my soul.
***
Postaje još mračnije, kao što i treba bit. I u sobi je još mračnije, boli ju briga.
Spava joj se, nije se pošteno naspavala već dugo vremena.
Sanja.
Nekad čudne, nekad slatke, nekad grozne snove. Ovisi...
***
Uklapa se, ili ne.
Fali joj nešto, nešto posebno.
Neki osjećaj.
Neke osobe.
On.
One.
Oni.
***
Čudan joj je i ovaj post, iako ga je napisala i trebao bi joj biti razumiljiv, sve je tako nabacala.
Ali što može, misli joj samo dolaze, potpuno drukčije jedna od druge.
***
Nema više misli.
Sluša frozen, i zaboravila je sve.
Sluša malo one stvari koje nije dugo.
Sljedeći put će probati pisati u prvom licu.
I can't feel my senses
I just feel the cold.
To je to.
Nisam obrisala blog, tj prestala pisati.
Ni neću valjda još neko vrijeme, jer volim pisat tu. Ma kako grozno ostalima bilo.
I miss you sis'.
She is smilling like heaven is down on earth#6
Sjedio je dugo kod nje u sobi. Doktor nije došao da ga otjera, začudo, sjedili su držeći se za ruke i izmjenjujući poglede. I dalje nisu puno govorili.
Nisu osjećali potrebu za time.
"Dee, jel se dobro osjećaš sada, mislim, jel se osjećaš nekako drukčije?" htio je Joe prekinuti šutnju.
"Pa... Joe ne kužim ti baš pitanje. Osjećam se normalno, kako bih se osjećala drukčije, žao mi je što sam te povrijedila, i znam da sam ti se trebala obratiti i reći da nisma dobro, i žao mi je što to nisam učinila nego sam napravila to što jesam, već sam ti rekla da mi je jako žao..."
"Ma ne, nisam želio da se ispričavaš, nego sam mislio..... ma ništa.. sorry" nije želio nastavljati raspravu Joe.
"Ma ne, reci sad, stvarno, u čemu je problem?"
"Ma u ničem nije problem, samo si mi nekako čudna, ma ne znam ni sam, drkučija si... Zato pitam jel sve u redu.
Dee ga je pogledala s čuđenjem, "Ma sve je ok, ništa se ne brini, i tako si se brinuo previše za mene" odgovorila je.
"Dobro, samo sam mislio... ma ništa.. ako si ti dobro i ja sam" odgovorio je Joe iako joj nije potpuno vjerovao, i dalje mu je bilo nešto čudno.
--------------------------------------------------------
"Gospođice Dee, imate posjetu, gospodin kaže da vam je bratm samo zamolila bih dečka da izađe jer ste još loše, moglo bi vam naškodit previše uzrujavanja i ljudi od jednom" razgovor je prekinula medicinska sestra.
Nastavit će se.
|
