..Eto tako mislila sma si...dal da idem pisat post il još ne..al onda sam čitala malo blogove od frendici koje si išle s menom u razred...depresivni postovi jako, ali ja sam se zakunula da više neću pisat nego ću se naučit živjet sa time...ne mogu se cijeli život pitat..što da sam ovo?što da sam ono?,.,,to je sad iza mene i ja tu ništa ne mogu...i ne zaista neču više o tome...zatvoreno poglavlje.!...
...Ali ima jedna stvar o kojoj bih zaista željela govorit i za koju imam osjećaj da će dobro ispast..pa počnimo!...
...znate i sami da sam neka bila u depresiji(oni koji me znaju)....i sad mi je zbilja lako teško čitat sve derepsivne i mračne blogove sa činjenicom da sam i ja jednom bila takva, a još gore sa strahom da opet ne postanem to. Kažu da u nama žive tri osobe: Ona koja želimo biti, ona za koju mislimo da jesmo i Ona koja uistinu jesmo.I kad govorimo da nas niko ne voli, da imamo samo sebe. Naravno većina je uvjerena da je to istina...ali ne znamo da uvijek postoji netko tko voli nas sve, a to je BOG.Samo znamo da i te jedne osobe koja nas voli bezuvjetno..da te osobe nema tu da je zagrlimo...lako je reči..nosimo je u srcu i imamo vjeru al to nije isto..osjetiti dodir i čuti riječi da će sve bit u redu...iako nekad znamo da neće biti u redu...lijepo je to čuti!
...U ovom životu teško je mijenjat druge osobe, a još je i teže samoga sebe. Od malih nogu pa do činjenice da si postao netko ili nešto postoji težak put promjena.
...I na kraju pitanje kako zaboravit nekoga kada sam isplakala sve svoje suze zbog njega?...kako nastavit dalje živjet s time?..ne znam...nit se trudim znati to sa svojih 15 godina...ne pada mi na pamet samoubojstvo opet...nit takve slične stvari..samo znam...da imam ljude koji me vole i zbog kojih se trudim naći pravi put...ne pokušavm promijeniti svijet, pokušavam samo živjeti za one koji nisu imali mogućnost a zaslužili su je...
|