ponedjeljak, 17.11.2014.
Zašto samo jedan dan u godini?
Gledam priloge o Vukovaru već nekoliko dana. Osluškujem što li će novoga (ispraznoga) reći naši političari. Mjerim riječi, emocije, tražim razloge za "lijeva ili desna razmišljanja". A sve je nepotrebno. Sve je toliko nisko da mislim da bi bilo najbolje da Vukovarci zatvore neka imaginarna vrata ulaska u grad i kažu da je dosta. Svoju patnju, sjećanja i suze proživjet će sami jer ih se ionako mnogi sjete samo jedan dan u godini. Zašto je ta patnja svedena na sjećanja jednoga dana. Čini mi se da ona traje i dalje, samo uz neke druge ljude, u nekom drugom vremenu. Ne mogu a da se ne sjetim, s divljenjem i uz mnogo emocija, zaustavljenoga glasa- Siniše Glavaševića. Meni je on sinonim za sve ono gorko, strašno i nezamislivo što se u Vukovaru događalo. I tako, čitav niz godina, svakoj generaciji mojih učenika pročitam nekoliko priča iz njegove knjige "Priče iz Vukovara". Ponosno i s osjećajem izgovaram riječi što ih je zapisao i svi se upitamo, kako je netko tko je bio izložen takvom pogromu i zlu, u tim trenucima mogao iz sebe iznijeti ovakve riječi?
Mislim da bi Siniša želio sretan Vukovar. Želio bi da njegov grad bude grad bez podjela, bez razlika, mjesto u kojemu se neće razdvajati ceste i ljudi. Bio je osviješten što nosi zlo i zato je u njemu bilo toliko dobroga i ljudskoga.Najgore je ako nastupi šutnja i ako nitko ne bude želio i mogao naći riječi opravdanja u trenutku kada ova naša ovovremena razdvojenost postane vidljiva i nepovratna.
Oznake: sjećanje na Vukovar
- 23:44 -
