svjetloisjena

nedjelja, 13.04.2008.

Zapisati ili ne zapisati - pitanje je sad?

Greentea mi je na prethodni post ostavila jako lijep i opširan komentar koji me je potaknuo na dodatno razmišljanje. Da, i pisanje je jedno od oruđa koja se mogu okrenuti protiv nas koji smo ih smislili. Oduvijek je bilo naroda koji su svoju književnost, mitove, legende i znanja prenosili isključivo predajom od usta do uha. Na taj se način točno znalo što je kome bilo dano i od koga. jer govornik i slušatelj bili su uvijek u izravnom kontaktu i najveća opasnost koja se pritom pojavljivala bila je ona od iskrivljavanja poruke koja se prenosila po načelu pokvarenog telefona.

Sjećam se odlomka iz Cezarovog Galskog rata u kojem se Cezar zadržao na opisivanju galskih običaja. Napisao je kako galski druidi – svećenici poučavaju učenike koji moraju naučiti ogroman broj stihova napamet i to su učili godinama i godinama. Ta se znanja nikako nisu smjela zapisati, zapisivalo se vrlo malo, mislim samo računi i poruke kad se baš moralo. No sveti druidski nauk morao je ostati tajnom i nikome nije bilo moguće naprosto uzeti knjigu i o njemu čitati jer – knjige nije ni bilo. Naša civilizacija općenito je sklona ili je barem donedavno bila sklona narode koji nisu imali pismo smatrati primitivnima. Tek se nedavno počelo pažljivije osluškivati i došlo se do saznanja kakav bogati duhovni život vode npr. australski aboridžini ili kakav je bio duhovni domet sjevernoameričkih indijanaca prije najezde bijelaca. Takvih primjera ima jako puno.

A što se kod nas događa? Pojavili su se oblici suvremene nepismenosti kad ljudi koji su završili osnovnu školu nakon nekog vremena gotovo i ne znaju više čitati jer im ta vještina naprosto nije potrebna. Djeca u školi toliko se oslanjaju na mogućnost zapisivanja, a u novije vrijeme i pretraživanja interneta da su zaboravila što znači posjedovati čvrsto naučeno znanje. Sve me to asocira na potragu za prstenom u gomili perja – bezbroj suvišnih i ometajućih informacija na jednu čvrstu i vrijednu. I što će na kraju biti od svega toga? Tko zna, krhko je znanje…