Nije prošlo dugo od toga, ozdravio jesam, ali nastali su novi problemi i saznao sam konačno da trebam još jednom u bolnicu. To mi je tako teško palo, jer ovaj put moram ostati ležati među drugim, meni nepoznatim ljudima, odvojen od roditelja, meni tada jedinog društva i jedinih ljudi koje sam zapravo doista poznavao. Došavši tamo, u staru dubrovačku bolnicu, ležao sam na dječjem odjelu s nekoliko djece različitog uzrasta. Težak šok mi je bio kad su roditelji morali otići bez mene na svjetionik. Ostao sam sam, a s prozora sam ih gledao kako mi mašu, ja na prvom katu bolnice, kroz rešetkaste prozore gledam u gusti park, u podnožju kojeg uzmiču oni, moji otac i mater. Cvrkut ptica to jutro nije označavao uobičajeno buđenje zore na lanterni, već bolan rastanak…Sada mi sve skupa izgleda smišno, ali doslovno tako sam to tada doživljavao, vrlo teško…
Ne znam koliko sam dosadio i osoblju bolnice i ostalim pacijentima svojim cendrenjem (ili njunjanjem kako su mi roditelji znali govoriti kad bi plakao), ali prestao sam i počeo sam razmišljati o tome zašto sam ja tu? Saznao sam ubrzo da moram na operaciju krajnika. Nisam imao pojma šta je to i kako ide, pa su mi rekli da će mi nešto vadit iz grla. Stavili su mi posudu za pljuvačku i krv na kantunal (=noćni ormarić) koju sam uvijek uvaljivao drugima, misleći kako me tada neće operirati. Netko od djece mi je rekao da će mi pilati glavu, pa je opet spajati, zašto sam u svojoj blesavoj dičijoj glavi zamislio da bi triba počet jesti papir, kako bi im otežao posao… Ne pitajte zašto, ni sam danas ne znam koji mi je bio ;)
Došao je dan operacije. Sićam se da su me na pokretnom stolu gurali do sale, i tu su u mene uperili reflektore. Usra sam se od straha i počeo se bacati po stolu. Bilo je od mene kus (=komad) diteta, pa su me držale 3-4 sestre i 1 doktor, dok mi je jedan stavio nekakvu, činilo mi se, telefonsku slušalicu na usta (kasnije sam saznao, anesteziolog). Nemam pojma za dalje, očito su dobro obavili posao. Sićam se samo da sam tu posudu s kantunala i dalje uvaljivao drugima, jer ja stvarno nisam imao šta za pljunit u nju.
Nakon nekoliko dana, provedenih u bolnici, napokon su moji došli po mene! Nikad neću zaboravit da mi je mater do 7. godine zabranjivala ist sladoled (osim u rijetkim slučajevima), jer je krivo shvatila doktora, koji je zapravo preporučio sladoled nakon operacije, ali eto, nitko to tad nije znao – pogotovo ja, jer bi inače već prigovorio.
Nažalost, nije to bio jedini put da sam s lanterne završavao u bolnici; no prvi put je najteže, pa se to tako i pamti. Jednom je doktor zbog silnih gluposti, koje su se provlačile kroz moje zdravlje, rekao mojoj majci; ili će se takve stvari i dalje nastavljat, ili će ga sve proći kroz pubertet. Srića, bilo je ovo drugo – nakon čega sam izaša i fizički i mentalno jači. Virujte, na svojoj koži sam se uvjerio i to provjereno, na čudesnim preokretima u tim situacijama, koja su mi se događala, prečesto da bi bilo slučajno; netko me Gore štitio, a i dalje se to nastavlja i hvala Mu zbog svega toga!
