tut le mond... pur kva?

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
1. sredstvo za svjesno poticanje introspekcije,
2. kako sam raskrinkao jedno društvo
3. ... jer para nemam da te kupim, za IQ ne pitaj jer ga nemam, ni snage da te lemam... ili tako nekako

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

04.03.2005., petak

Problemi

Obožavam probleme. Bilo kakve. Nije mi bitno jesu li to matematički problemi, verbalne dosjetke, geometrijske zavrzlame, križaljke, osmosmjerke, razni testovi inteligencije, kvizevi, šahovski problemi, bilošta... Jedinu vrstu problema koje ne volim su međuljudski problemi. Njih mrzim, ne vjerujem da uopće postoje, ali o tome ću možda pisati neki drugi put. Ajmo mi nazad na one normalne probleme. Nije da sam baš jako dobar u rješavanju istih. Čak me i koji put strah, ali to je onaj strah koji želiš osjetiti i želiš da je sve veći i veći. Da se razumijemo, za neke probleme sam glup ko kurac... Abeceda npr. Pitaj me da poredam par riječi po abecedi i treba mi cijela vječnost za to. Jednostavno nisam nikada skužio sistem da odmah znam da li je "G" prije "J" ili tako nešto. Nije ni bitno, htio sam reći samo to da me problemi rajcaju. Volim ih. Ali! Uvijek postoji onaj trenutak kada problem prestaje biti problem, trenutak iluminacije, trenutak kada ti u mozgu nešto škljocne i skužiš stvar.
O tome trenutku sam htio malo pisati. Taj trenutak, ta tanka linija između kaosa i reda, nanosekunda između života i smrti problema, to je trenutak kada u pravilu, uvijek i bez iznimke mene preplavi osjećaj tuge, besmisla i apatije. Često sam razmišljao o tome, ali još ni dan danas ne znam zašto mi se to događa. Kakav sam ja to čovjek? Koji mi je kurac? Nešto što me užasno motivira, pruža zadovoljstvo i osjećaj da točno znam što hoću, nestaje u trenu, rasturi se, propadne, umre i povuče mene sa sobom u septičku jamu znanja, svih rješenih stvari u životu, istina i apsoluta. A opet, ne mogu bez problema. Tražim ih. Stalno ih želim.
Možda je moja svijest u direktnoj vezi sa neuronima koji užurbano umiru u trenutku rješavanja problema i ja sam samo tužan što sa svakim rješenim problemom postajem sve gluplji? Ali ne vjerujem da je to. Zvuči kao izgovor. Sve ovo zvuči kao izgovor za sve moje nerješene probleme. Možda su te male smrti koje osjećam svaki put kada pobjedim samoga sebe samo trening. Jednoga dana ću naići na pravi problem i to će biti rat! Gledati ćemo se ja i problemčina oči u oči i biti će: Ili ja ili on! Pa da vidimo čija majka crnim kemijskama križaljke rješava!
Do onda, trening traje.

- 10:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #