svilska

pa doklizi do mene onakav katatonično poguren kroz polumrak kao avet, zaokrene mi prošlost naopačke dok se ne isprevrne cijela po sadašnjosti (pravo iz utrobe) i kaže: šišmišu, jebote sinhronicitet, mislio sam te zvat.

rajt.

ljuljamo se dvije godine stariji dok u tramvaju jašemo u noć, on, ja i komadina pleksija između, skup s nelagodom šutnje koja vibrira negdje u razini nosa pa se spusti vodopadno u sjećanje pa pravo do pleksusa i brzo izmigolji u škripanje šina pod nama.

pripito mu promatram naizgled pijanističke prste, negdje u perspektivi još uvijek stopive s mojom kožom, a on umjesto da je u međuvremenu postao nešto, zaboravlja na moj vrat i ljubi me u obraz kao da se nikad nismo onako ni poznavali i silazi u zapruđu, a iza njega ostane skroz prazno,
kao da nikad ničeg nije ni bilo.