svilska

Imam, to jedro.
Na tačkama. S tim idem na more.
Na more se ide kad hoćeš da ti bude lijepo i kad ti je doma dost svega.
Jedro je od plahti. Plahte su kupljene u konzumu, i jedno vrijeme je na njima spavala susjeda, pa njezina kćer, pa njezin pas, i onda ih je dala meni za jedrilicu, al to isto nije bitno.

U tačkama još ima zaostalog betona od zadnjeg dizanja deke.
Kuću nikad nismo sagradili do kraja, al nebitno je, bilo ju je zabavno raditi. Sad nitko više neće živjeti tamo zato što je svima zabavnije graditi nove kuće. No, nisam to htjela reći.

Uglavnom, jedro. Ne vjeruju mi da to može ploviti.
Bar, ne izgleda plovno. Plovno je ono što se opire potonuću, jel.

Nekad ne vjerujem ni ja. Ali, onda se ni ne trudim.
Ostanem doma i gledam CSI. Iako, i to su isto nevjerojatne stvari.Na šta god prešaltaš, čuda. Di god se okreneš, stalno nešto u što ne možeš vjerovat.

E, ali tačkojedrilica. Sklatasta je. Ne slatkasta. Sklatasta. To je riječ koja označuje nešto za čim se ne okreću po cesti zato što je lijepo, nego zato što takvo nešt nikad prije nisu vidjeli. I djeca mi se smiju kad krenem s njom. Upiru prstom i zovu mame da vide šta teta ima.
Al niš ne kuže.

Možda ta stvar plovi čist zato da bude kontra uvjerenju da ne može. Iz dišpeta.
Oni selfhelp pederi bi rekli da je zato što vjerujem u to. Kurac.
Ja mislim da je to samo zato što me nitko do sad nije stvarno uvjerio u suprotno.

(a i kad gledam iz daljine, malo mi izgleda ko spejsšatl :)