|
1. DJEVOJKA SA ČELIČNIM ZUBIMA
Kažu, pokazivala je znakove neuravnoteženosti već dulje vrijeme. Počelo je s grickanjem olovaka. Nije se čak ni skrivala. Oblizala bi kraj, onim potezom kojim se poliže marka kad se lijepi na kovertu, i poluotvorenih očiju, s očitim užitkom, izgrizla sirotu olovku dok po njoj cijelom dužinom ne bi ostali četvrtasti tragovi sjekutića.
To je bio početak. Kasnije bi ih pojela do pola, zajedno s grafitom iznutra. Kad je to netko prepričavao, nisu vjerovali, dok je više svjedoka nije ugledalo kako sa sivkastim mrljama oko usta odlazi u uredski wc. Na umivanje i pudranje. Pričali su da je malo čudna, ali uskoro su to prihvatili kao takvo, i pomirili se s tim da treba povećati nabavku olovaka za firmu, a da je inače ona jedna sasvim solidna i ugodna djevojka. I sve je zadatke izvršavala na vrijeme. Čak je ostajala i prekovremeno.
Dok je jednog dana čistačica nije zatekla kako viri iz hrpe stiropora u koji su bili zapakirani novopridošli uredski pisači. Možda bi i to ostalo tajna, da čistačica nije bila posve neprijemčljiva na idiličnu sliku bijelim siropornim pahuljama zatrpanog ureda, i da je usred bjeline nije zapanjilo Saškino slasno hrdanje. Saška navodno nije ni trepnula, pozdravila je, stresla par komadića sa sebe, sažvakala još jedan i mirno otišla van.
Drugi dan je šef sa Saškom obavio obavijesni razgovor. Ukinulo joj prekovremene, a za gablec su joj i protiv njene volje podebljali porciju kruha i paštete. Neko vrijeme se činilo da se stvar smirila, počelo se pomalo i zaboravljati na Saškine čudne prehrambene navike, i do dugo poslije njezinog odlaska nitko nije ni primjetio izgrižene ručice na ladicama i samljevene registratore.
A onda je jednog dana iz prizemlja nestao Jožin bicikl.
2. LETEĆI CIRKUS
Budio bi se ujutro, ukočen i znojan od strave. Mislio bi da ga je probudio vlastiti vrisak kojeg, evo, točno čuje kako se još uvijek odbija od zidova, ali Stara koja je spavala u sobi pored tvrdila je da baš ništa nije čula. Znači, ili je Stara bila gluha, ili je on samo sanjao.
Stara je još uvijek sasvim dobro čula kad je susjed iz stana pored isprobavao novu ljubavnicu, što znači da je Marin samo sanjao.
Nije ga izluđivao samo san o padu koji bi završavao točno u trenutku kada bi trebao tresnuti o zemlju. Izluđivala ga je neizvjesnost radi li se o običnom padu, ili je to sve bio samo vrtoglavi let. Možda se ipak, u onom nedosanjanom dijelu, u zadnjem brzoprolazećem metru koji ga dijeli od sigurne smrti uspio oduprijeti, zalevitirati i podići natrag, gore, lak kao perce?
Kad je bio mali, Stara ga je uspavljivala pričom da su jednom prilikom putovali istim vlakom u koji se smjestio i ciganski cirkus. Ispričala bi ponekad i da je u vlak udario grom, i da su sve pomične stvari nakon toga ostale još neko vrijeme lebdjeti u zraku, a onda se lagano, titrajuće, tek malo teže od zraka spustile natrag na mjesto. No, stara je u tu priču ponekad ubacivala i gigantske buhe koje plaše lavove, vuka i Crvenkapicu, Zubić vilu i profesora Baltazara, pa je sve pripisivao Starinoj zbrčkanoj mašti.
Dok se snovi nisu počeli redovito javljati i Starina priča o letećim vagonskim pepeljarama mu se kao fiks ideja urezala u misli.
Morao je provjeriti. Od tri gostujuća cirkusa u cijeloj državi, niti jedan nije odgovarao opisu. Vrebao je vijesti mjesecima. I onda, taman kad su utihnule aprilske kiše i zemlja postala topla, u gradu preko puta, našao ga je. Bio je sunčan svibanjski dan, zrak miran i mirišljav od proljeća, a šarena cirkuska svita okupila se za objedom. Marina nitko nije primjetio kad se popeo visoko gore, na daske drvene skele nad još sklopljenim trapezom, duboko udahnuo i skočio.
Kasnije, navečer, skuhao je Staroj čaj, pogledao s njom epizodu njoj omiljenih forenzičara i smireno otišao na spavanje.
3. MAGAREĆI UROK
Općepoznata je stvar da su novozagrebačke limenke pune svega. Pored humanoidnih stanovnika, ništa neobično nije bilo imati par argentinskih doga u dvadesetkvadratnoj garsonjeri, kao ni žohare veličine tanjurića za kavu u sudoperima.
No, u zadnje vrijeme, čevabdžinicom u Utrinama prokolala je legenda o dalmatinskom paru koji kao kućnog ljubimca u buksi drži ni više ni manje nego – magare. Neki, umjereniji, smijali su se na tu priču, objašnjavajući je hipertrofiranim antagonizmom Hajduk – Dinamo, tvrdeći da obožavatelji potonjeg u navijačkoj ekstazi već posvuda vide tovare, dok su se drugi kleli da je istina, i da ga se, ako se dobro posluhne, noću može čuti kako njače sve do Avenije Dubrovnik.
Priča je uzela maha, dokazi su se gomilali, i jedno subotnje jutro dok su se frajle vraćale s grincajgom s placa, na puknuti interfon nebodera u Marjanovićevom prilazu pozvonila je policija.
Ive, malo razdražen što ga je dvojac u plavom probudio, ipak ih je pustio gore. Otvorio im je vrata, još bunovan od sna, češkajući se po trbuhu i zijevajući. Dok ih je nudio travaricom, pozorno su se osvrtali oko sebe. Ništa sumnjivo nisu primjetili, stan je bio uredan, i kroz smijeh su mu napokon objasnili da imaju tu prijavu i da netko – hahahha- tvrdi da u stanu čuva magare.
Ive ih je ravnodušno gledao, a onda im rekao da slobodno provjere sve prostorije, od lifta do balkona, čak ih je i ugurao u spavaću sobu.
Kad je otvorio vrata, pospana i raščupana, iznenađeno ih je gledala Ivina žena.
„To je Mare. Istina, malo je jogunasta, al ko i svako žensko.“
Mare se zabaškuri u pokrivače, škiljeći nijemo na policajce. Oni napokon ustvrde da ništa tu za njih nema, ispričaju se na ometanju, zahvale na suradnji i uz iskrenu nelagodu zbog gluposti kojom su ga uznemiravali, odu.
Ive zakračuna vrata za njima i ljutito otkorača u spavaću sobu. Mare se upravo oblačila. Bijesno je prostrijeli pogledom:
„Jesi ti normalna?! Kravo, još su ti bisage ostale, oćeš da opet moramo selit?!
Jebo te urok!“
|
