svilska

„Mjesec se izmijenio.“ kaže Vanča i njuška zrak koji drhće  kroz otvorene prozore.

Promatram ga i šutim, palim cigaretu, bjeloočnice mu se vučje  ljeskaju u mraku,  kad se nasmije, zvuk se rasprši pokraj ušiju i usitni na hrapavim zidovima, otkotura niz krevet i pomislim da su ipak hijene. Pa zagrizem, u toplo, živo, zatvorenih očiju, u njegovo rame kao u puni krug mjeseca iznad. 

Diramo se.

Dahćemo. 

Dok je vozio, htjela sam lajati na ljude, proljeće je, pobogu, zašto nikako da se probudimo, zadržavamo dah, ne dišemo, implozije nitko ne primjećuje, umorni, zapreteni  u sebe, tupih očnjaka, slabog vida, i  nitko više ne misli da je to važno. 

A Vančin dlan se kao mrtva riba okrenuo uz moju nogu, i uz cestu su klobuci divovskih zvončića bili meduze.

Nisam.

Sutra. 

Lajat ću na ljude, isplazit im jezik.

Noah,
ovo mogu reći samo tebi, jakom i postojanom
dok čekam da raspršiš uppercutom
zadnju klicu sumnje, majčine bore iznad kreveta,
titravu lakoću njenog nestanka,
zrak je grozničav, bez imalo ljepote,
takvim ne defiliraju lijepa, kužna tijela
i u njemu se ne misli, misli ne smiruju,
kroz njega ne prodiru ni metal ni krila,
ljubavnici leže kao poginula vojska nakon bitke,
u njemu i pas skapava sit od gladi.


Stari,
čaša je na stolu
to je sve što o njoj drugima smiješ reći
ne govori nikom kako stalno nalijevam
i ne puni se, a izgledalo je tako jednostavno
ne reci nikom da ne mogu zadržati
ni bijednih sedamnaest kapi na staklu,
ja, predator, osvajač, kralj svih kraljevni
i gospodar svog naslonjača.

Sad u tišini,
izađi i zatvori vrata, potrage su obustavljene,
šteket motora zamire u hangarima,
jato ptica nadvija se kružno nad djevojkama,
ne ustajem, jer mi noge oru brazde po prašini,
preko mene nalijepit će che guevaru i hamburgere,
reklame za revolucije i deterdžente,
i ne govori nikom, ni to da mi je svejedno

i ja lažem, cijelo vrijeme.
ja ustvari doista ne znam letjeti.