„Mjesec se izmijenio.“ kaže Vanča i njuška zrak koji drhće kroz otvorene prozore.
Promatram ga i šutim, palim cigaretu, bjeloočnice mu se vučje ljeskaju u mraku, kad se nasmije, zvuk se rasprši pokraj ušiju i usitni na hrapavim zidovima, otkotura niz krevet i pomislim da su ipak hijene. Pa zagrizem, u toplo, živo, zatvorenih očiju, u njegovo rame kao u puni krug mjeseca iznad.
Diramo se.
Dahćemo.
Dok je vozio, htjela sam lajati na ljude, proljeće je, pobogu, zašto nikako da se probudimo, zadržavamo dah, ne dišemo, implozije nitko ne primjećuje, umorni, zapreteni u sebe, tupih očnjaka, slabog vida, i nitko više ne misli da je to važno.
A Vančin dlan se kao mrtva riba okrenuo uz moju nogu, i uz cestu su klobuci divovskih zvončića bili meduze.
Nisam.
Sutra.
Lajat ću na ljude, isplazit im jezik.
Post je objavljen 20.03.2012. u 23:06 sati.