|
I. PROLAZI BEZ ZIDOVA
iliti ljubav je utočište za poludjele ptice
Mirisala je na mlijeko.
Ujutro, sklupčana kao mačić, sitna kao dijete, odsutna u snu. Promatrao bi joj uho. Ramena.
Zalijepio se za nju, ljepljivu i nesvjesnu. I kretao u prodor. Jutranji osvajač na blagost proljeća..
U početku sporo, da je ne razbudi. Kad bi se počela širiti, ušao bi, legao na nju svom težinom i mirovali bi tako dok ne bi počela ostajati bez daha.
Zatim bi krenuli osjeti, zalijepili se za prste, niz kralježnicu, u amigdalu, zahvatili kosu, donji dio trbuha, bradavice razigrali u vodiče, uporno, ponovo, na rub, do pokreta.
Do jutanjeg alarma i one točke kad bi sunce izvana doseglo rub kreveta.
Kada bi trenuci znali stajati, prije i poslije bi bilo suvišno. No, to bi sasvim poremetilo brižno sastavljen svemirski raspored.
II. PLAMENI OSVAJAČ
iliti u početku bijaše riječ
„Znaš li ti što je to pohlepa zlata?“ nagnuo se preko stola, šeretski.
„Ha?“ izgledala je nezainteresirano. Ili je samo skrivala da čita crnu kroniku u dnevnim novinama.
„Pohlepa - zlata, mala.“
„Ono kad polude u Klondajku pa se počnu trest dok ispiru neko kamenje iz rijeke. Winnetou, nuggeti i to.“ -zatvorila je novine i šćućurila od nelagode.
„Ne. Niš ne znaš. To je pohlepa za zlatom. Ali, ona postoji samo zbog pohlepe zlata da bude nađeno. Sve su krivo skužili, po običaju.“
„Znači, zlato je ustvari to koje je pohlepno?“
„Da. Jebeno, a?“
„Je. Jel mogu ja sad u miru popit kavu do kraja?“
„Ovu možeš, kraj je još prilično daleko. Zlato, želiš li priču o mladom povrću?“
Prvo je izgledala kao da će pobjeći, a onda se malo sjetila da samo kukavice odustaju tako lako i da je neprilično diskriminirati luđake i kretene, pa hrabro uzdahnula, omotala se u jaknu i rezignirano ostala.
„Ajde. Valjda ne bude boljelo.“
III. ŠUPLJA ŠEFLJA
iliti kraj za one koji si više nemaju ništa za reći
„Boli te?“
„Ne.“
„Lažeš.“
„Ne boli. Pičko.“
„Ti si pička jer lažeš.“
Stisnuo je oči da ne zasuze. Usta pretvorena u tanku crtu. U polumraku sobe, njihove dvije sjene klimale su se na zidu kao grbava baba.
Ruka nad upaljačem počela je drhtati.
Ugasila je plamen, bacila upaljač na stol, prekrižila ruke i zaljuljala se na stolcu.
Baba na zidu se razdvojila u dvije sluzave grbe.
On je naizgled nehajno promatrao opečeni dlan.
„Jebote. Gle, spalila si mi zmaja, tim tvojim plamenim jezicima!“ – gurno je pred nju ranu na uvid. Bio je dječak koji mami pokazuje trofej zarađen padom s bicikla. Crvena fleka stvarno je podsjećala na nešto s krilima.
„Ha. A možda je anđeo. “ Odgurnula mu je ruku i ustala od stola.
„Koliko peče, ne bih rekao.“
Promatrao ju je kako traži jaknu, u hodu obuvajući cipele.
Iz jakne je izvadila ključeve i bacila mu ih na stol.
„Drugi put razmisli prije nego što kažeš da ne osjećaš baš ništa.“
|
