|
od jutra prsti mrve nervozu mrvice čine današnji raspored zvijezda u paralelnom svemiru trljam ih do usijanja pospremam za sutra a onda, oko podneva djeca lijepe papirnati snijeg na razglednice s mora pa vozim puni gas u leru lajem na ljude pod umišljenih stošezdest na sat jezika isplaženog u retrovizor eh, da me samo možeš vidjeti da me bilo tko sad može vidjeti na korak do uvjerenosti u uvjerenje. uistinu, predvečer mislim da je pripadanje pri do padanja izrazito mislim na tebe samo kad gasim crveno svjetlo alarma tako da ga dotaknem rukom skrivenog među bedrima zgrožena vlastitom nemoći da to učinim drugačije jer, do navečer u somotu je već netko treći. u somotu je uvijek netko treći, podsjetim se, pa budem prema sebi nježnija nego inače. uzaludnije je jedino to što iz dana u dan pljujem riječi kao bezubi pjesnik ujedam prazan zrak izgovaram vlastitu slinu zakašljavam se iskašljavam neskladnost iz sebe ali u cijeloj toj slici jedino što mi nedostaje ono što mi oduvijek stvarno nedostaje je biti lijepa. |