|
Mamina teta Gusta dolazila bi nedjeljom popodne.
Bacila bi svoju zdravoseljačku vrckavost na nas odmah s vrata, pod nos nam nagurala štrudle sa sirom iz kojih se mast cijedila od same njihove težine i zadihana zasjela svom svojom širinom za kuhinjski stol, dok joj se tamnoplava haljina na sitne žute cvjetiće opasno nabirala pred puknuće.
Imala je sposobnost progutati sav prostor samim ulaskom u njega. Velika, kriješteće narančasta aureola oko ogromne mase nadvijala se nad sve nas, uvlačila nas u sebe, nadglasavala nas i smanjivala.
Nisam je voljela. Ne zato što je bila tenk u cvjetnjaku.
Tata bi joj pokorno donesao bokalčić s vinom i pobjegao, a ona se njim natakala, prinoseći pobožno i skromno gutljaj po gutljaj punim usnicama, lagano srknuvši, dok bi joj koja preplašena kapljica kliznula niz sjajnu bradu. Gutljaj po gutljaj, teta Gusta pričala bi sve brže i glasnije, o mužu koji je stradao na polju dok je odnaprijed pokušavao popraviti zaglavljenu sijačicu (uvijek sam mislila da je to neka žena), nevjernim susjedama, nemarnim susjedima. I doktorima. Kad bi nakon poneke čaše više stigla do doktora, pred mamom koja nam je kriomice kolutala očima („opet počinje“) raskopčavala bi debelim prstima debelu plavu dugmad na haljini.
Na žućkastom svjetlu nad kuhinjskim stolom, koje je boju mesa činilo identičnom onoj u mesnici, ukazala bi se ogromna viseća sisa. Samo jedna. Zastrašujuća, dominantna nad cijelim tijelom, zgrozila bi nas više od onog smežuranog smećkastog komada kože pored nje, gdje bi po svim pravilima trebala biti još jedna takva.
Onda bi teta Gusta malo plakala, a meni i sestri, koje smo se igrale pod stolom je bilo jako smiješno, jer je sestra donijela neku knjigu i pokazivala mi kipić pod kojim je pisalo „paleolitska venera“. Sasvim je nalikovao na tetu Gustu, osim po broju sisa. Ali, ustvari nam je već onda bilo mučno, jer bi se kuhinjom uz miris pečenog pileta i opranog veša koji se sušio na radijatoru raspršila i nama tada nepojmljiva užeglost, za koju nismo mogle ustanoviti dolazi li od tetinog krnjeg tijela, njezine štrudle sa sirom ili mamine nelagode.
Eto, zato nisam voljela tetu Gustu.
***
Ne znam ni sama kako, ali odjednom smo počeli živjeti u toj iznamljenoj garsonjeri. Tipičan novozagrebački spomenik arhitektonskog socrealizma, koji je propuštao hladnoću, vrućinu, smrad kontejnera sa smećem i žohare. Bio je dovoljno propusan i za nas.
Većinu vremena bi nam za sve izvan nas samih bilo svejedno. Jebali smo se do iznemoglosti, na podu, na zidu, na rupi gdje je trebala biti perilica za suđe, u poluhrđavoj gusenoj kadi koja se nikad nije uspjevala zagrijati.
Noću bi se sjetili da smo gladni i kad bismo upalili svjetlo, smeđe gomilice su se rastrčavale u najbližu sjenu. S vremenom smo se na njih navikli. I oni na nas, prestali su bježati. Dok smo jeli, bespogovorno bismo podigli tanjur s raskuhanim špagetima da nam ne uskaču u njega.
Dario bi otišao raditi, a ja sam ostajala spavati do podneva, uvjeravala starce da učim za ispite, brijala noge, farbala kosu i bila najbliže elemetarnoj ljubavi prema nekom, ikad. Jer objektivno, osim toga baš ničeg bitnog tada nije ni bilo.
Jedno od popodneva, donio je sa sobom valjak i kanticu boje za zidove. Žutu. Ne onu žutu svježu kao limun, ni sunčano žutu kroz koju poželiš protrčati. Ovakvu žutu vidjela sam na zidu zgrade u koju su po sili nužde jednom prilikom utrpali luđake za koje nije bilo mjesta u bolnici. Bio je rat i u bolnice su smještali svježe ranjenike pristigle s bojišta.
Luđacima nije bilo dobro, nitko ih nije pazio ili im se jednostavno nije svidjela boja na zidovima. Šetali su parkićem ispred zgrade sasvim slobodni svakom prolazniku iznositi svoje mišljenje. Ljudi su zaobilazili taj dio grada, a zgrada je postala „žuta zgrada“ kojom se prijetilo kad se nekog htjelo jako uvrijediti.
Ofarbali smo kupaonu. Izgledala je jezivo, žuta boja stvarala je koricu na ispucalim zelenim pločicama, smijali smo se da smo luđaci u žutoj podmornici i još se malo jebali od sreće.
A onda je mama nazvala da tata možda ima rak.
Iselila sam dva dana poslije. Postalo je nepodnošljivo imati sve deblje žohare, smrad kontejnera, svađe susjeda u raspadajućim brakovima iza raspadajućih zidova. Luđačku kupaonu.
Elementarna ljubav istopila se negdje putem.
Nestala pred spoznajom da ni nad njom ne visi stakleno zvono koje je štiti od elementarnih nepogoda iz atmosfere.
***
Promatram vodu kako istječe u odvod kade, vrtlog hipnotizira. Bijela pjena ispranog šampona su valovi, tamo je obala. Putujem. Smiruje.
Sumnjičavo promatra iskrivljeni luk mojih usana, i priča, priča, potaknut nervozom koja izvire iz mene, pokušava je nadglasati. Ali, ne ide, kao što mi kao djeca nismo uspjevali nadglasati nedjeljne goste. Kao što ništa nije moglo utišati vrištanje žute kupaone. Usporiti dijeljenje stanica.
Pod mlazom glatka dječačka koža djeluje meka i ranjiva. Topiva glazura rođendanske torte.
Ja sam smireno stakleno zvono nadvijeno visoko nad njim. Samo ponekad krhko. Zbog svojstva staklenosti.
Ponekad se zaboravim pa izbije strah od nepredvidljivog. Od odumiranja, kaosa, gubitka, neravnoteže, nakaznosti. Strah od straha. Strah da ću izgubiti strah.
Imam osjećaj da znam kada i u kojem trenutku je neka stanica metastazirala da me zaskoči kad zaboravim i na nju i na oprez. Možda još nije, ne sad. Ne ni za dvadeset godina možda, ali, jednom.
Uvjetovani refleks.
|
