|
Imaš tridest šest godina i trideset osam zarez četiri stupnja.
Dan je jesenski i žuriš pobjeći iz njega. Čeka te prazan stan i dok kupuješ kruh, ustvari si već tamo.
„Šest i po“ -kaže ruka koju je ispružio nad vrećicom. Taknete se dok tvoja umeće prohladne kovanice.
Njegova je topla, mesnata i muška, gotovo se zastidiš dodira pa mu potražiš oči, ali on nije primjetio dalje od raženog.
Toplina ti isijava iz kostiju dok grabiš dvije ulice od stana, krajičkom oka uloviš svoj odraz u izlogu i razočarano okreneš glavu: još očekuješ vidjeti djevojčicu i ova bljedunjava zrela žena s kojom tamo ukrstiš pogled redovno te iznenađuje. Iako još nije kasno niti su svi aduti uračunati. Drugi put kad pogledaš u izlog, možda ćeš izgledati zdravije.
Ima dana kada osim navedenih brojeva imaš još puno toga, ali ovaj je numerički i sama si sa sobom.
U onim drugim danima put od posla do doma zna biti manje grozničav, veća si i lakša. Nekad pjevaš na tramvajskim stanicama i smiješiš se ljudima, koji su jednako topli kao i ti.
Sada zaobilaziš ženu u smiješnom crvenom kaputu s krznom i nadaš se da te nije primjetila. Inače bi ti se možda i svidjela, treba biti hrabar i nositi takav kaput. Ili barem malo lud.
Podsjetila te na onu strankinju s Annie Hall šeširom, sa nekog sunčanog proputovanja prema moru. Podijelie ste petnaestak minuta, stol i cigarete na bezličnoj benzinskoj postaji i tada si, ponosna na sitne bizarnosti koje su te obilježile, hihočući ih rasprostirala pred nju, uvjerena u svoju neodoljivu unikatnost. Ona je, starija i ljepša, uzvraćala istom mjerom. Rafalno ste se gađale kremastim kolačićima propalih brakova, ogoljelih muškaraca, nedorasle djece, praznih džepova i lakoćom svega toga. Sve dok ona nije prva popustila (jer je bila i mudrija), lice joj se postaralo i oči naglo postale veće od njega.
„Istrošimo se, znaš.“ rekla je i otišla svojim putem, a ti si šutke popila kavu do kraja i kasnije na cesti nabila gas na sto šezdeset, dok motor nije postao glasniji od muzike i retrovizori počeli podrhtavati (ako je već neminovno, možda se treba trošiti brže?).
Podsjetila te i na tvoju mamu. Smješkaš se pri pomisli na mamu koja kuha čaj, ali prije nego crveni kaput potpuno zaobiđeš, sjetiš se i da više nisi ona od prije.
Kao naprimjer onog dana kada si se prvi put ljubila s dečkom, i na povratku kući bojala se da su ti na čelu ispisani nemoral i ushit, sram i ponos koji si osjećala. A kada si došla doma, u hodniku si zatekla svoju gospođu majku kako pijana i gola skuplja jedan po jedan komadić stakla i smije se, ne od nelagode što je gledaš, nego nad apsurdom razbijenog stakla , a za sobom ostavlja okrvavljene tragove stopala koji sasvim nalikuju na ruže.
Pa si se i ti počela smijati jer si shvatila da je staklo od ispijene boce rakije, a majke ne piju rakiju, nego kuhaju čaj i to što si se poljubila po prvi put u životu postalo je poprilično nevažno.
Otprilike kao i sve ostalo.
Danas, trećeg studenog, bolje je biti brza i nevidljiva, misliš dok te boli hladnoća ključeva koje utiskuješ u ulaz dvadeset šest.
Do tvojih vrata je pet katova bez lifta, prosjek godina tvojih susjeda je sedamdeset i inače se veseliš koju količinu decibela glasne muzike mogu podnesti prije nego si počnu mjeriti tlak. Svjetlo u hodniku ne radi, vjerojatno je postalo preumorno. Periva zelena boja na zidu podsjeća na bolnicu. Gluha baka je pojačala televizor, crvenokosa peče pile za ručak, elektra ti ostavlja cedulju da treba očitati brojilo.
Hodnici su ustvari zastrašujući, ne pripadaju nikome i nikad ne znaš tko kroz njih sve prolazi. U njima ne treba zastajkivati, niti ostavljati tragove. U hodicima se ne živi i tamo se nikad ništa ne bi trebalo događati. Ovaj hodnik ustvari uopće ne nalikuje na onaj u kojem si odrasla.
Zaključavaš. Izuvaš cipele i brojiš dvanaest koraka do kreveta.
Treba odspavati bar sat i trideset minuta.
|
