|
Inja T. i tog je jutra, poluprobuđena, iz tople bračne postelje promatrala svog dugogodišnjeg supruga (u svoj širini te riječi) kako se oblači, načinom na koji se oblače ljudi koje nitko ne gleda, odsutno i samouvjereno.
Obučen, u polužurbi, kao što bi činio gotovo redovito svako radno jutro, legao bi pored nje i čvrstim kružnim pokretima masirao joj trbuh, zarivši nos u njenu kosu i ljubeći joj vrat, onako kako to čini netko tko zna da mu nikud neće pobjeći. Prstima bi posjednički istraživao mogućnost da produži boravak kod kuće za još kojih pola sata. Ponekad bi uspio, jer je poznavala njegov dodir i rutinski se pred njim širila, ako je u njoj postojala i najmanja naznaka volje.
Promislivši, nije mogla reći ni da joj je išta od toga smetalo. Bilo je poznato, provjereno, pouzdano, bez ikakvih novih preokreta i samim tim ulijevalo je sigurnost. Mogla je možda, da se stvarno potrudila, živjeti tako tko zna do kada, ne osvrčući se uopće, bojeći se jedino smrti, bolesti i siromaštva. Baš kao i svi drugi koji ne žele posvetiti pažnju suptilnijim strahovima.
U zadnje vrijeme, nešto je postajalo drugačije. Primjetila je da je strah od smrti postajao manji, da bilo koju vrstu boli ignorira, i da joj je stanje na bankovnom računu, ustvari, sasvim nezamarajuće. Čak su se djeca činila stabilno postavljena na noge.
Duže se promatrala u ogledalu. Misli su joj tekle življe i brže, zanimale su je stvari na koje je zadnjih godina gotovo zaboravila: načini na koji drugi ljudi žive; načini na koji preživljavaju; drugi ljudi. Primjećivala je njihove izraze lica dok su žurili na posao, vlažnu cestu, to kako rublje na balkonu miriši po ozonu i omekšivaču, vijesti na naslovnicama. Stvarno, kao da se počela usuđivati mijenjati.
Uplašila se svog buđenja.
Prema podnevu, bol se penjala desnom stranom lica, bubnjala u uhu, zaokružila sljepoočnicama i stvorila čvrstu simetričnu aureolu oko glave. Upala je tinjala već dugo prije toga, da bi taj dan odlučila provesti ofenzivu.
Nakon trostruke doze analgetika, odlučna da još uvijek ne poduzme ništa, sklupčala se na klupčici u kutu kuhinje, dječje skvrčenih koljena, udisala miris kave postavljene tik ispod nosnica i oprezno uvlačila dim za dimom dok se oko nje nije stvorio popriličan oblak kojem je svrha bila prikriti trenutačno stanje. Prva kutija cigareta nakon dugogodišnje apstinencije.
Poslijepodne, bol se pojačavala postepeno. Pomislila je kako se sinhronizira s alarmom koji se upalio na nekom autu parkiranom u blizini. Na neki čudan način, godila joj je.
Taj dan, sakrivena u prozaičan oblak dima u kojem se vidjela sasvim jasno, postala je sigurna da će jednog od budućih imati bar ljubavnika.
***
Slaven T. je završavao svoj radni dan kao i svaki put, pospremio ovlaš nešto papira u ladicu, protegnuo se, pozdravio kolege i sačekao lift. Kao i u nekom prosjeku završetaka radnih dana u zadnjih dvadesetak godina, bezvoljno se spustio i u ovaj. Putem do tramvaja, promatrao je hrpicu klinaca kako dijele cigarete pred školom, izlog putničke agencije (povoljna putovanja u Tunis, baš bi se i moglo, jednom, svo četvero) i sive fasade na zgradama.
S rukama u džepovima i uzdignute glave, njuškao je jesenski zrak, prežvakavao vijest o smrti Stevea Jobsa, snuždio se nad činjenicom da se on očito, nikad neće tako obogatiti, ali i konstatirao da je sasvim zadovoljan što je živ i stabilan. Nasmiješio se zadovoljno i na prisjećanje na toplu i blagu Inju u krevetu i to kako je ustvari sve lako, jednostavno i dostupno. Za preživljavanje, jer puno više i ne treba.
U zadnji čas, kad je već skoro bio na tramvajskoj stanici, sjetio se da mora Inji podići lijek, pa se žurno okrenuo na peti i ubrzao do apoteke iza ugla. I baš je pomislio kako bi mogao kupiti i kruh, jer tko zna je li Inja kuhala uopće, kad ju je ugledao. Sada crnokosu, ali još uvijek onako lijepo zaobljenu, mačkastu, kako se njiše prema njemu i smiješi, kao da se viđaju svaki dan, kao onda. („Uh, kao onda!“ bila je jedina čista misao koju je mogao razabrati iz šuma koji mu se trenutačno stvorio u glavi, usporio puls i disanje i učinio koljena gumenastima).
Zadnjih godinu dvije već je gotovo zaboravio na nju. Kad je puklo, ušuškao se kriomice natrag u svakodnevicu, praveći se da ga nikad ništa nije izbacilo iz orbite. Ali, dok je trajalo (par mjeseci „prekovremenih“, dobro je skrivao koliko je van sebe, svjestan da će kad tad morati spustiti se natrag na zemlju, a ona odlelujati u bolji i šareniji svijet, skup sa svojim bokovima i očima koje se smiju).
Nije je lako pustio. Trebalo se pomiriti s tim da je njen odlazak dokaz svega onog čega se bojao. Otišavši, dokazala mu je da on više nikad neće imati novi početak kao što ga ona i oni njezine vrste mogu imati. Znao je da je čvrsto zabetoniran u odgovornostima, rutini i obavezama. I da se boji iskakanja iz obruča nauštrb sigurnosti i jednostavnosti.
Vraćao se natrag u kutiju dugo i teško, ali uporno i savjesno, s krivnjom. Napokon, zadovoljno je mogao konstatirati da se osjeća smireno i zadovoljno, pomiren s tim da ga čeka prilično neuzbudljiva, ali ugodna i topla vožnja do kraja puta. Tek rijetko, ali ipak, znao bi sanjati da je izgubljen u velikoj prodavaonici igračaka i da je sve oko njega plastično i rasklopivo, skup s njim, ali do jutra bi zaboravio.
Nije mislio da će ga taj susret od nekoliko sekundi i s jednim pozdravom toliko potresti. Prvo je promašio apoteku, a onda se pred nervoznom magistrom iza stakla nije mogao sjetiti po što je uopće došao. Kad se napokon umirio, u tramvaju, s tabletama za Inju koje je još uvijek nesvjesno držao u ruci, razmišljao je o tom kako je, je li još onako meka i podatna, i da je zaista više nikad neće imati.
Do stana se već razbistrio, pred ulazom stresao jaknu, popravio frizuru i očistio cipele.
Kad mu je Inja otvorila vrata, već se sasvim solidno smiješio.
***
Izgledala je iscrpljeno kad joj je davao kutijicu s tabletama. Stvarno je boli.
Njuškao je po stanu, nešto je djelovalo drugačije.
„Pušila si?!“
„Boljelo me. Nisam znala kud sa sobom.“
Prešutio je. Ustvari, šutjeli su oboje do navečer.
Kad su ugasili svjetlo, tišina je porasla.
„Boli te još?“
„Ne.“ – slagala je.
(Pa komad šutnje.)
„Znaš, mislila sam nešto... Osjećaš li se ikad onako... sam?“
„Sam?“
„Ma ono... onako. Znaš. Kao da je sve ovo samo neka kartonska maketa, i da netko jako puhne, sve bi se...“
„Koliko si ti tih tableta popila?“
„Ne zezam se. Ozbiljno. Odgovori mi.“
„Ne.“ -slagao je.
|
