svilska

“Čupavi krcavi gade!”
To što sam skakutala na jednoj nozi po cijeloj sobi, pretpostavljam da nije utjecalo na njegovu moć rasuđivanja. I nisam se osjećala ni krcavo, ni čupavo, možda tek samo malo kao gad. I bila sam jako ljuta, jer mi je sa svojih 100 I nešto kila nagazio na nogu, I noga mi je bridila, I zato ga nisam mogla njom udariti iako me je nervirao. Pokušala sam mu vratiti tako da ga ogrebem po nadlaktici, ali je imao neku groznu sintetičku jaknu I kad su prsti uronili u šuškavi materijal, naježila mi se kosa na tjemenu. I to je bilo to. Još je samo preostajao bijeg.
“Zvoni telefon!”
“Nećeš se izvuć!”
“Ali, zvoni!”
“Zvoni ti mama.”
“Mama je!”
“A to bi trebalo upalit?”
“Ne. Puštaj me.”
“Ne puštaj me, si rekla?”
I onda sam popizdila. Mislim, jest da je duplo veći od mene. Jest da je duplo teži od mene. I da izgleda ko brdo gdje se ne bijele labudovi. Jest da ga se djeca boje kada prođe ulicom I inkasator ne zvoni dvaput. I glas mu je ko iz Legengrada, dubok I mračan. Sjena koja stoji iza njega, stvorena polumrtvim kuhinjskim svjetlom puzi do pola zida na suprotnoj strani sobe (moja se ni ne vidi). Ali, ako sam ja krcavi gad, onda je on pizdek koji mi se smije I ne pušta me da prođem.
Ugrizla sam ga za uho kad se nagnuo nad mene. Veliko uho.
“Au.”
“Rekla sam ti da me pustiš!”
Pustio me.
“Koji ti je kurac danas? Pa zajebavam se.”
On se zajebavao, a ja sam izašla van. Hodnik je još dugo odjekivao kako su se vrata nekim čudom krasno zalupila. Jedno od maestralnijih lupanja vratima. Mislim da sam probudila I gluhu baku od 97 godina s kata ispod. Ako je nisam probudila iz mrtvih. Isključila mobitel. Zakopčala jaknu. Bijesno pogledala prolaznike. Zagrizla usnicu, maknula kosu s očiju, pa protegnula korak do prvog birca.
Ok, možda mi I nije ništa kriv, ali južina je vani. I pa što, smijem valjda biti ljuta? Tko mi može zabraniti da budem ljuta? Ili još bolje, tko se usudi zabraniti mi da budem ljuta?
“Kavu s mlijekom. .. I natrenom!” prosiktala sam što sam mogla opakije.
Konobar je bio mlad, plav i imao zagorski naglasak. Svejedno sam ga odmjerila. Preuske hlače. Stvarno, ništa zanimljivo. Novine su bile od jučer, I okrenute na crnu kroniku. Kava koju je donio bila je hladna I imala okus po močvari. Definitivno, dan je bio šugav. A ni ja nisam bila puno bolja. A konobar me nije ni odmjerio, što je isto znakovito. Ustvari, već me poduže konobari ne odmjeravaju. Listanje novina sam zaustavila na stranici o zdravom životu. Nekako mi se činilo primjerenim da to pročitam, ako mi je do napretka. Dakle, zdrav život (duboki koncentrirani uzdah): Kolesterol. Bore. Kofein, nikotin, tein. Stres. Celulit. Strije. Fitnes? Wellness? Masaža? Makrobiotika?
Vratila sam na crnu kroniku, i osjetila se ko doma. Polako I bez grižnje savjesti palila jednu za drugom, popila još jednu kavu još podrobnije odmjerivši malog zagorca (a možda te hlače I nisu tako loše), sve dok mi se ruke nisu počele lagano treskati od kofeina – nikotina – stresa.
Bilo je vrijeme da uključim mobitel. Do sad je već mogao shvatiti da mi nije bilo smiješno, sad još samo treba precizno naciljati nekoliko napadačko – obrambenih poruka da dam smisla svom iskaljenom bijesu, pa mogu natrag doma, na toplo.
U poruci sam mu natipkala lirskog mutanta između isprike i uvrede, potajice istrgnula strip sa zadnje strane novina ( učinio mi se duhovit), platila kavu (bez ostatka), i uputila se lakog koraka domu svome. On još nije odgovorio, ali me to nije puno zabrinjavalo, jer, kao prvo, muškarci su stoka I verbalno su sporiji, a kao drugo, vjerojatno je još uvijek negdje razmišljao što sam ja to htjela reći. Pa dobro, razjasnit ćemo to oči u oči. I zub za zub, ako bude trebalo. Oštrila sam jezik cijelim putem. Na pamet su mi padale prave i ne baš male bravure na temu koliko I za što sve on može biti povod mojem današnjem ispadu. Čak sam razmišljala I o tome gdje je onaj kofer s kotačićima, i da li je u njega bolje spakirati moje ili njegove stvari, ako zagusti.
Došuljala sam se po stepenicama, da ga iznenadim I time dobijem bar poen prednosti. Napad je najbolja obrana, mislila sam, kad otvorim vrata, sasut ću mu sve što sam imala za reći zadnje 4 godine. Pa I više? Zna li on kako je izgledalo djetinjstvo sa mojim starcima? Kako je teško stalno gurati uzbrdo kada te nitko ne razumije? Koliko sam ja oduvijek imala obaveza I odgovornosti koje sam sama morala nosit na grbači? Kako sam oduvijek htjela putovati svijetom I nikad nisam imala prilike? Da želim upisati magisterij ali nemam ni novaca ni vremena ni koncentracije? Da mi je dosta rutine koja me izjeda iz dana u dan, I posla ispod svojih mogućnosti, I šefice koja misli da je iznad njenih, I prazne kartice koju se ne može peglati, I peglanja, I nedostatk aambicija I ambicija s nedostatkom I sabotaža svih vrsta, od političke situacije na raznim istocima do globalnog zatopljenja I lošijeg tena zadnjih dana, pokvarenog usisavača I toga das am nesposobna napravit pošteni ručak samo zato što mi nitko nikad nikad ne pomaže, a I kad mi pomaže, ustvari mi se samo plete pod nogama? I da ću onog tko mi se prvi idući uplete, zgazit?
Bučno sam otključala, ponovo maestralno zalupila vratima da mu slučajno ne bi promaklo da sam stigla, cipele ostavila na sred hodnika i jaknu na sred kuhinjskog stola, jer on to tako ne voli.
I tada shvatila da je sav taj trud uložen u spektakularni upad u vlastiti stan da bi se dokazala apsolutna nadmoć bio sasvim uzaludan trud.
Od njega ni traga ni glasa.
Ni u kuhinji. Ni u spavaćoj. Ni u radnoj. Ni na balkonu. Ni u kupaoni. Pa ni u wc-u. U ormaru nije, frižider je za mrcinu premalen, pod krevetom je samo prašina.
Nakon bezuspješne potrage, uspjela sam samo objesiti vilicu. Ako me želio iznenaditi, uspio je.
1:0 za njega, bravo on.
Kako me rječitost ubrzano napuštala,prisjela sam si malo da razmislim što dalje. Pokušala ga nazvati nekoliko puta, sad već malo sklonija tome da mu se ulizujem više nego da mu pregrizem žilu kucavicu. Nije se javljao. Izvalila sam se na krevet I brojala grbice na stropu. Rupice na roletama. Uzorke na plahti.
Ništa se nije događalo, i taman kad sam pomislila kako sam spremna skinuti maskirno odijelo I zamijeniti g a velikim, mekim, omamljujućim paperjastim jastukom, zazvonilo je na vratima.
Telegram. A nije mi rođendan. Mislim da nije nitko ni umro, bar za to nije bilo naznaka. Kazne za švercanje u tramvaju, nadam se, ne dostavljaju brzojavno. Nije mu se valjda što desilo?
Potpisala sam I odvukla se skupa sa tempiranom kovertom na najsigurniji I najtopliji kutak sobe. Sjela za svaki slučaj, otvorila.

“Draga kravice. Jutros u 7:00 zvonio je alarm na mom mobitelu.
Onaj koji označuje da za dva dana trebaš dobit, pa se ja pod hitno moram sklonit.
Kofer sam spakirao još jutros.
Došla si s posla u 2, popizdila u 2:15, otišla u 2:30, znači, sve je išlo prema planu.
Javi kad prođe, pa se vraćam s vikendice.
Do onda, reži na inkasatora.
Junački pozdrav,
T.”
Tu noć spavala sam poprilično mirno. Čak je i svijet izgledao mrvicu razumnije.