|
Svatko od nas pozna barem jednog Jandru.
Oni Jandre, koji su imali sreće pa im je nekako određeno da se rode u bogatim obiteljima, uglavnom su završavali fakultete eteričnih ili heretičnih smjerova, pa postajali predavači na Katedrama za prodaju magle, filozofi, izumitelji, teoretičeri svega i ničega, teolozi, sve u svemu – cijenjene face koje nitko nije zvao Jandra, nego, kako i spada – Andrija. Oni Jandre, baš kao i ovaj naš što je pedalirao sinoć zamišljenog lika u krivudavim putanjama zabite trule varošice, nadrikaubojskog šešira naherenog na lijevo oko i misaono premečući čačkalicu među zubima, takvi Jandre imali su tu sreću da ih nazovu lokalnim redikulima.
I dok su svi mislili da Jandra samo landra, Jandra je kužio svijet.
Jer, svakom je njegova misao istinita i najvjerodostojnija, jer inače ne bi na svijetu bilo pravde.
Već tjedan dana prije zapitao se Jandra kuda to sve vodi. Naime, obijesna dječurlija pijanog Himze počupala mu ventile sa bicikla, pa ga je ta nepravda toliko razbjesnila, da je posumnjao i u Boga, a kamoli ne bi u postojanje neke svevišnje pravde. Bez ikakvih financijskih injekcija u svom životu sitne ribe, zaradivši tek tu i tamo pokoju kintu očitavanjem brojila i inkasacijom rtv – pretplate, odlučio je osjetiti se k'o gospodin, i u birtiji, na grbu, u hladu šanka razmisliti o svemu. Tako je to, kada si nitko i ništa, onda te i male stvari razvesele.
Naslonio je ranjenog ponija na prljavi zid pred birtijom, obod škriljaka navukao na čelo, polako ispijao neku žućkastu tekućinu i šutke zagledao u daljinu.
„Ee, Jandra, da se primiš poštena posla, pa ko i mi drugi prestaneš mislit, a počmeš radit, eno, ko onaj Jozo u polju, pa sijati, pa onda žeti, pa obučeš duge gaće i prestaneš strašit vrane po poljima, već bi te i djeca na miru ostavila.“ – zabrundao mu je glas odebljeg brkatog konobara negdje zdesna.
Namršti se Jandra, pa skupi usne u osmijeh naheren na onu ironičnu stranu, produži šutnju još malo, pa se otrese:
„Ih, ko da političari siju pa žanju, pa im nitko ne skida ventile. Da je pravde, svatko bi dobivao plaću za ono što mu najbolje ide, a ne za ono što se mora. Da znam najbolje pit, plaćali bi me jer sam najbolji pijanica u varoši, da znam najbolje lagat, i za to bi dobio plaću u svojoj kategoriji. A ne ovako, mogu bit najbolji i od svih vas, pa mi gamad izduši biciklo.“Konobar slijegne ramenima, Jandra se još malo ogorči, pa strusi ostatak žutog iz flaše i krene zajahat svog ponija, pa nekud u daljinu.
Samo, ponija više nije bilo.
Osvrtao se Jandra i lijevo i desno, ali jahaćem biciklu ni traga. Prošao on kasnije i cijelo selo, zavirivao u dvorišta, raspitivao se, sumnjao, optuživao, pa se opet vraćao na početak, ali nigdje ništa. A onda sjeo tamo pred zid one birtije gdje je poni bio zadnji put viđen, i time uveseljavao tri dana za redom cijelo selo. Govorili su da Jandra žaluje za biciklom ko kad čovjeku umre žena, pa se sa njena groba ne može maknuti, ponudili mu u zamjenu za bicikl par rolšuhi, tačke i staru gumu od kamiona, ali Jandra se nije dao smesti. Sjedio je i čekao, i govorio kako će se „biciklo sigurno vratit, jer je jedino tako pravedno i da drugačije ne može biti, i da se sve stvari na kraju vraćaju tamo odakle su i krenule, pa će tako i ova.“
A onda se trećeg dana u njega uvukao crv sumnje u ono što je smatrao vlastitim svemirskim postulatima, pa što od gladi, što od umora, a što od općeg razočaranja u svijet, pravdu i smisao, sporo, teško i uzdišući odvukao se nekud niz ulicu.
Ona ista djeca koja su započela cijeli proces kataklizme Jandrinih uvjerenja maznuvši ventile, ispratila sa ga uz ciku i veselje, te prigodnu pjesmicu:
„Tandra mandra
Jandra pješke landra
nestalo biciklo,
sve mu se je smrklo“
Nakon toga, nitko ga nije vidio iduća tri dana, da bi se pojavio sedmog dana po događaju, i to – na biciklu. Ljudi su pomislili da se poredak stvari vratio na staro, te će sve biti kao što je i do tada bilo, ali od tog dana, Jandra je zašutio, i kažu da idućih sedam godina nije progovorio ni riječi. Govorilo se i da ga noću viđaju u polju kako po seoskim usjevima okapa kukolj i smije se čudnim smijehom. Drugi kažu da je i u crkvu počeo zalaziti, ali da tamo samo stoji i šuti.
A Jandra zna da je onog trećeg dana krenuo pravo do drugog sela tražiti Pravdu, pa našao lokalnog redikula Salaja, (koji je u svom selu bio poznat po apsurdnoj ideji razmatranja nepostojanja vlasništva, koju je često i provodio u praksi), kako njegov bicikl onako ispuhanih guma vozi krivudavim puteljcima. Učinilo mu se da Salajeve noge plešu neki nadrealan ples pedalajući po zraku. Ne samo da mu u tom trenutku nije bilo tolerancije prema revolucionarnoj Salajevoj ideologiji, već je osjetio i snažan poriv Pravde u sebi. Dograbio velik kamen kraj puta, koji je ruka Pravde usmjerila da zalebdi pravo nad Salajevom glavom, na koju se potom i spustio. Nakon toga, biciklo se vratilo u ruke pravog vlasnika, a Salaj je ostao još satima ležati u jarku.
Tako je Jandra toga dana spoznao više stvari: da je Pravda u rukama pojedinca, da ne pobjeđuju uvijek bolje, nego jače Ideje, i da Više sile nema sve dok je sam ne prizoveš. U zbroju svega toga, naučio je i što je to kriza identiteta, te je pod dojmom iste, zaključio da više ništa nema za reći, sve dok napokon u nešto ne bude siguran.
|
